Na samom sjevernom kraju povijesne središnje osi Pekinga, tik iza Tornja bubnja, uzdiže se Toranj zvona Zhonglou (钟楼), jedan od najupečatljivijih simbola starog Pekinga.

Iako ga posjetitelji često promatraju s obližnjim Tornjem bubnja, Toranj zvona ima vlastitu priču, drugačiju atmosferu i poseban karakter. Dok je bubanj označavao ritam noći i straža, zvono je bilo glas jutra, signal novog dana koji se širio krovovima drevne prijestolnice. Stoljećima je zvono iz ovog tornja određivalo početak dana u Pekingu. Zvuk se širio kilometrima daleko, preko zidina, hutonga i carskih palača, budeći grad i usklađujući život stanovnika s ritmom prijestolnice.

Danas, okružen uskim hutonzima, malenim trgovinama, biciklima i mirisima hrane iz obližnjih ulica, Toranj zvona djeluje gotovo nestvarno mirno. Ispred se često okupljaju Kinezi koji vježbaju Tai Chi, plešu, prodaju stare knjige ili jednostavno uživaju u druženju. Stoljetna stabla daju hlad svima koji žele samo sjesti i odmoriti se. I uživati u tornjevima. Područje oko tornjeva jedno je od najšarmantnijih u Pekingu. U neposrednoj blizini nalaze se slikovite uličice poput Yandai Xiejie, most Srebrni ingot, jezero Shichahai te poznata ulica Nanluoguxiang s brojnim trgovinama, kafićima i restoranima. Toranj bubnja uzdiže se iznad okolnih krovova poput tihog čuvara vremena koji stoljećima promatra promjene grada oko sebe. Za razliku od živopisnijeg i dekorativnijeg crvenog Tornja bubnja, Zhonglou ostavlja snažan dojam svojom jednostavnošću, monumentalnošću i osjećajem trajnosti. A upravo je ovih dana zasjao u novom izdanju nakon duge renovacije. I nikad nije izgledao bolje.

Povijest tornja: od mongolske prijestolnice do današnjeg Pekinga

Povijest Tornja zvona započinje u vrijeme dinastije Yuan, kada je Kublaj-kan gradio Dadu (大都), veliku mongolsku prijestolnicu iz koje će nastati današnji Peking. Prvi toranj na ovom prostoru bio je drvena građevina povezana s hramom Wanningsi, odnosno Hramom vječnog mira. Međutim, kao i mnoge velike drvene građevine tog vremena, stradao je u požaru. Vatra je bila veliki neprijatelj zgrada, a nakon požara mnoge se nisu obnavljale. Vatra i potres često su mijenjali izgled velikih gradova, pa je od iznimno važna bila kvalitetna gradnja i dobra protupožarna obrana. Sadašnji toranj podignut je 1747. godine tijekom vladavine cara Qianlonga i izgrađen je od opeke i kamena kako bi bio otporniji na vatru i vremenske nepogode. Pokazao se iznimno čvrstim, pa je čak i tijekom snažnog potresa 1976. godine ostao gotovo neoštećen. Upravo ta masivnost i stabilnost danas su jedan od njegovih najprepoznatljivijih obilježja. Za razliku od Tornja bubnja, koji je građen u tradicionalnom drvenom carskom stilu s crvenim zidovima i žutim krovom, Toranj zvona djeluje ozbiljnije i monumentalnije u sivoj i zelenoj nijansi. Građen je gotovo posve od sive opeke i kamena, a visok je 47,9 metara.

Njegovi veliki lučni otvori nalaze se na sve četiri strane i imali su važnu funkciju, omogućavali su da se zvuk zvona širi što dalje kroz grad. Debeli zidovi, jednostavne linije i zeleni, glazirani crijep daju građevini gotovo izgled tvrđave. Danas su ti otvori idealni za pogled na sve četiri strane grada. A grad je ovdje još uvijek malen, s jednostavnim kućama, malim dvorištima, stablima.

Kada stojite ispred tornja i pogledate prema vrhu, lako je osjetiti koliko je ova građevina zapravo monumentalna. Isti dojam dobije se i kad se popne na vrh tornja. Za razliku od mnogih kineskih građevina koje osvajaju bogatim ukrasima, Zhonglou impresionira upravo suzdržanošću. Ulaskom u unutrašnjost tornja atmosfera se odmah mijenja. Debeli kameni zidovi prigušuju zvukove grada, a prostor postaje tih i hladan, čak i tijekom toplih ljetnih dana. U prizemlju se danas nalazi manji muzejski prostor koji prikazuje povijest mjerenja vremena u starom Pekingu, razvoj sustava zvona i bubnjeva te važnost središnje osi grada. Posebno su zanimljivi prikazi nekadašnjeg života oko tornjeva, stare fotografije hutonga, ilustracije noćnih straža i objašnjenja o tome kako je funkcionirao sustav “jutarnjeg zvona i večernjeg bubnja”, koji je stoljećima određivao ritam svakodnevnog života. No najveći dio objašnjenja je samo na kineskom jeziku. Eksponati pričaju i o važnim zvonima u Europi, a dok hodate kamenim prostorijama, lako je zamisliti službenike koji su ovdje nekada pripremali veliko zvono za jutarnje oglašavanje, pažljivo prateći točno određeno vrijeme kada će njegov zvuk označiti novi dan za cijeli grad.

Uspon prema vrhu

Da biste stigli do gornjeg dijela tornja, potrebno je popeti se strmim stubama koje vijugaju kroz unutrašnjost građevine. Za razliku od drvenih stuba Tornja bubnja, ovdje dominiraju kamen i opeka pa cijeli uspon djeluje još masivnije i ozbiljnije. I teže. Stube su visoke i prilično strme, a prostor na pojedinim dijelovima uzak, zbog čega se posjetitelji često zaustavljaju kako bi udahnuli i promotrili unutrašnjost tornja. No svakako se isplati popeti jer je pogled na hutonge i okolne krovove predivan, a osjećaj udaljavanja od suvremenog Pekinga postaje sve snažniji. S te visine najbolje se razumije kako je nekada izgledao stari Peking, grad organiziran oko osi, ritma i preciznog reda. Zvono i bubanj nisu bili samo instrumenti za mjerenje vremena, nego srce urbanog života.

Na vrhu tornja nalazi se njegovo najveće blago, golemo brončano zvono poznato kao Yongle zvono ili Kralj drevnih zvona. Teško je više od 60 tona, a smatra se jednim od najvećih i najtežih drevnih zvona u Kini. Zvono je posebno ne samo zbog veličine nego i zbog bogatih budističkih natpisa izlivenih na njegovoj površini. Vjerovalo se da njegov zvuk ne označava samo vrijeme nego donosi harmoniju i mir gradu. Kada stojite pokraj njega, veličina zvona djeluje gotovo nestvarno. Debela bronca, tragovi vremena i tišina prostora stvaraju osjećaj poštovanja prema predmetu koji je stoljećima bio glas cijelog Pekinga. U drevnoj Kini noć je bila podijeljena na pet razdoblja koja su se nazivala geng. Svako je trajalo približno dva sata, a njihovo se vrijeme određivalo prema tradicionalnom kineskom sustavu mjerenja vremena, povezanom i s kineskim horoskopskim životinjama. Prvo razdoblje, Ding Geng, trajalo je od 19 do 21 sat i povezivalo se sa psom. Obuhvaćalo je večernji sumrak i početak noći. Drugo razdoblje, od 21 do 23 sata, povezivalo se sa svinjom i bilo je vrijeme kada su se ljudi povlačili na počinak. Treće razdoblje, od 23 sata do jedan sat iza ponoći, povezivalo se sa štakorom i obuhvaćalo je vrijeme oko ponoći. Četvrto razdoblje, od jedan do tri sata ujutro, povezivalo se s volom. Prema opisu na ploči, to je bilo vrijeme kada bi pijetlovi počeli kukurikati. Peto razdoblje, Liang Geng, trajalo je od tri do pet sati ujutro, povezivalo se s tigrom i označavalo približavanje zore.

Dolazak prvog i petog razdoblja najavljivao se udaranjem u bubnjeve, nakon čega su zvonila zvona. U drugom, trećem i četvrtom razdoblju oglašavala su se samo zvona.

Posebno je važan bio početak prvog razdoblja, oko 19 sati. Tada su se gradska vrata zatvarala, promet se obustavljao, a ulice su se praznile. Takva se praksa nazivala jingjie i služila je uspostavljanju noćnog reda u gradu.

Iako danas više ne određuje ritam grada, Toranj zvona i dalje čuva posebnu atmosferu. Njegova tišina, monumentalnost i pogled na stare hutonge podsjećaju na vrijeme kada je Peking bio grad zvukova bubnjeva, zvona i koraka kroz uske kamene ulice.

Nakon silaska s tornja najljepše je prošetati okolnim hutonzima, sjesti u jednu od malih čajana i još jednom pogledati prema velikoj kamenoj građevini koja se uzdiže iznad krovišta. Jer Zhonglou nije samo povijesni spomenik. On je jedan od rijetkih mjesta u Pekingu gdje se još uvijek može osjetiti kako je drevna prijestolnica nekada disala.

S izradom brončanog zvona povezana je i dirljiva legenda. Priča kaže da je službenik po imenu Deng više od godinu dana bezuspješno pokušavao izliti zvono. Uoči posljednjeg pokušaja, njegova je kći, bojeći se da će neuspjeh donijeti sramotu njezinu ocu, odlučila žrtvovati svoj život i skočila u rastaljenu broncu. Unatoč pokušaju da se djevojčica spasi, nisu je uspjeli izvući. Od nje je, prema legendi, ostala samo cipelica. Zvono je uspješno izliveno, a njegov se zvuk jasno i snažno čuo diljem grada. Ali za vrijeme olujnih večeri zvono bi navodno ispuštalo tužan zvuk koji je podsjećao na riječ xie (cipela). Majke bi tada tješile svoju djecu riječima: “Idi spavati! Zvono zvoni. Božica koja je izlila zvono želi natrag svoju vezenu papuču.”

Toranj bubnja i Toranj zvona nisu samo povijesni spomenici. Oni su živo središte kulture i mjesto gdje prošlost i sadašnjost Pekinga dolaze u dodir. Kada posjetite ovaj dio grada, svakako se popnite na tornjeve i upoznajte povijest dugu više od šest stoljeća, povijest grada koji je, unatoč velikim promjenama i ubrzanoj modernizaciji, sačuvao dio svojega tradicionalnog duha, povijesni identitet i ritam života koji se prenosi s generacije na generaciju.

FOTOGALERIJA:

Tekst i fotke: Antonija Putić

Producentica i umjetnica Antonija Putić već godinama živi u Kini, zemlji koja ju je očarala svojom kulturom, običajima i jedinstvenim načinom života. Završetkom Akademije dramske umjetnosti i studija komunikologije u Zagrebu, njezina su putovanja započela iz znatiželje i umjetničkog duha, a prerasla su u poziv. Kao strastvena putnica, Antonija je proputovala više zemalja nego što je ikada planirala, no niti jedna nije ostavila tako snažan dojam na nju kao Kina, koju od 2013. naziva svojim drugim domom. Osim što o svojim doživljajima, neobičnim mjestima, okusima i receptima Dalekog istoka piše za tiskane medije i portale, Antonija vodi i Facebook stranicu “Antonija Putić”, gdje dijeli zanimljivosti o kineskom životu, kulturi i znamenitostima. Njezin zanimljive objave i bogato iskustvo omogućili su mnogima da otkriju ljepote i tajne Kine. Svojim pristupom Antonija uspijeva Kinu približiti svima koji žele osjetiti njezinu čarobnu raznolikost i neiscrpno kulturno bogatstvo.

Antoniju možete pratiti i na –> facebooku