Na samom sjevernom kraju središnje osi Pekinga, duge 7,8 kilometara, koja stoljećima određuje urbanističko i simboličko srce kineske prijestolnice i koja je u srpnju 2024. upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine, uzdižu se dva tornja koji su nekoć bili glasnici vremena.

Toranj bubnja Gulou (鼓楼) i Toranj zvona Zhonglou (钟楼) stoljećima su određivali ritam života starog Pekinga. U doba kada nije bilo satova ni modernih signala, zvuk bubnjeva i zvona širio se gradom i označavao početak i kraj dana, otvaranje gradskih vrata, ali i važne trenutke u životu carske prijestolnice.

Danas ovi tornjevi, okruženi uskim hutonzima i živahnim ulicama koje i dalje čuvaju duh prošlih vremena, nisu samo povijesni spomenici. Oni su svojevrsna vremenska vrata kroz koja posjetitelj može zakoračiti u Peking kakav je postojao prije nebodera, brzih avenija i suvremenog ritma megagrada. Upravo zato Gulou (鼓楼) i Zhonglou (钟楼) ostaju među najautentičnijim mjestima za sve koji žele osjetiti pravi, stari Peking. Mnogi ih samo obiđu i vide izvana, ali odvojite vremena i zavirite u unutrašnjost koja otkriva tajne čuvane stoljećima.

Povijest duga više od sedam stoljeća

Kada je Kublaj-kan odlučio trajno učvrstiti mongolsku vlast u Kini, želio je novu prijestolnicu koja će simbolizirati moć i stabilnost carstva. Dadu (大都), što znači “Velika prijestolnica”, bio je glavni grad Mongolskog carstva u Kini tijekom vladavine dinastije Yuan. Upravo na mjestu tog grada danas se nalazi moderni Peking. Grad Dadu bio je pažljivo urbanistički planiran, prema kineskim principima geomantije i tradicionalnog rasporeda gradova. Gradnja je započela oko 1267. godine, a već početkom 1270-ih Dadu je postao političko središte carstva. U 13. stoljeću Dadu je bio jedan od najvećih i najbogatijih gradova svijeta. Bio je središte trgovine, administracije i kulture ogromnog Mongolskog carstva koje se prostiralo od Koreje do istočne Europe. Grad je bio poznat i u Europi. Marco Polo opisao ga je u svojim putopisima pod imenom Khanbaliq, što na mongolskom znači “grad kana”.

Priča o tornjevima započinje 1272. Godine, kada je izgrađen Toranj bubnja u srcu tadašnje prijestolnice Dadu. Toranj bubnja tada je nosio ime Toranj uredne uprave (Qizhenglou). Toranj zvona, smješten stotinu metara sjevernije, prvi put se spominje nešto kasnije, a svoju današnju funkciju dobiva početkom dinastije Ming. Središnja os grada, kojoj tornjevi čine sjevernu točku, utemeljena je u 13. stoljeću, a svoj konačni oblik dobiva u 16. stoljeću. Bubnjevi i zvona označavali su sate, početak i kraj noćnih straža te su bili važan dio svakodnevnog života stanovnika.

Iako je dinastija Yuan pala 1368. godine, mnogi elementi urbanističkog plana Dadu postali su temelj kasnijeg Pekinga. Za dinastije Ming, osobito za vladavine njezina trećeg cara Yonglea, grad je obnovljen i carski kompleks premješten je prema jugu, gdje je poslije izgrađen Zabranjeni grad.

Toranj bubnja ponovno je izgrađen 1420., za vladavine cara Yonglea iz dinastije Ming, a veliku obnovu doživio je i 1800. godine za vrijeme dinastije Qing, pod carem Jiaqingom. Toranj zvona, koji je prvotno bio glavna dvorana hrama Vječnog mira (Wanningsi), izgrađenog također u dinastiji Yuan, doživio je sudbinu mnogih drvenih građevina tog vremena: ubrzo nakon prenamjene izgorio je u požaru. Sadašnji, izdržljivi toranj zvona od opeke i kamena podignut je 1747. godine po nalogu cara Qianlonga i pokazao se toliko čvrstim da je čak i za vrijeme snažnog potresa 1976. godine prošao bez većih oštećenja, osim otpadanja jednog ukrasnog kamenog lika.

Arhitektura: Simfonija u kamenu i drvu

„Iako su udaljeni svega stotinjak metara, dva se tornja arhitektonski razlikuju, a njihove se razlike očituju i u njihovoj povijesti i funkciji.

Toranj zvona, visok 47,9 metara, građevina je od opeke i kamena, građena da bude čvrsta i vatrootporna. Njegovi sivi zidovi i krov prekriven tamnozelenim glaziranim crijepom odišu snagom i postojanošću. Na objema etažama, sa sve četiri strane, nalaze se lučni otvori koji služe kao zvučni kanali, pojačavajući zvuk zvona i omogućujući mu da dopre što dalje.

Toranj bubnja, smješten 91 metar južnije, nešto je niži (46,7 metara), ali to se gotovo ne vidi jer ima visoko postolje i širi je. Toranj počiva na četiri metra visokoj, čvrstoj kamenoj terasi kvadratičnog oblika, dugoj 55,6 metara i širokoj 30 metara. S dvije strane te kamene terase nalaze se i natkriveni produžetci, terase na kojima se može sjesti, pa sam prostor djeluje još veće, a do glavnog ulaza u toranj treba se popeti po stepenicama same terase. Kroz terasu prolaze lučni prolazi, tri sa sjeverne i južne strane te po jedan s bočnih strana. Na toj se terasi uzdiže dvokatna drvena građevina s višestrukim strehama, crvenim zidovima i krovom prekrivenim žutim glaziranim crijepom, što je tipično za carsku arhitekturu. Sama je građevina okružena malim dvorištem i velikim, i velikim dijelom crvenim zidovima poput onih u Zabranjenom gradu. Da bi vidjeli u potpunosti Toranj bubnja treba kupiti ulaznicu i uistinu ući u cijeli kompleks.

Zvono i bubnjevi: Srce tornjeva koje je kucalo za cijeli grad

Unutrašnjost tornjeva čuva najveća blaga, glasovita zvona i bubnjeve koji su stoljećima održavali vrijeme. U prizemlju Tornja bubnja nekada se nalazio prostor namijenjen svakodnevnom funkcioniranju sustava koji je upravljao s vremenom drevnog Pekinga. Ondje su boravili službenici zaduženi za održavanje bubnjeva, pripremu signalizacije i koordinaciju noćnih straža. Tornjevi nisu bili samo simboli grada, nego precizno organiziran mehanizam bez kojeg bi život carske prijestolnice bio mnogo kaotičniji. U prostorijama prizemlja čuvali su se alati, oprema i dodatni bubnjevi, a upravo odavde započinjala je svakodnevna rutina ljudi čiji je zadatak bio da cijeli grad točno zna kada se otvaraju vrata, kada započinje noćna straža i kada službeno završava dan.

Danas isti prostor izgleda potpuno drugačije, ali nije izgubio svoju povezanost s vremenom i prošlošću. Umjesto administrativnih prostorija i skladišta, u prizemlju se nalazi suvremeno uređen muzejski prostor koji posjetitelje uvodi u povijest tornjeva i svakodnevni život starog Pekinga. Već pri ulasku atmosfera se mijenja, svjetlo je prigušeno, prostor tih, a zvukovi digitalnih bubnjeva povremeno odzvanjaju poput dalekog podsjetnika na prošla stoljeća. Posebno su dojmljive multimedijalne projekcije koje prikazuju kako je nekada izgledao Peking unutar gradskih zidina. Prikazuju se u točno određeno vrijeme, pa pričekajte tren ako nisu aktivne kad dođete. Na velikim ekranima izmjenjuju se prizori starih hutonga, noćnih straža koje prolaze ulicama, svjetlosti lampiona i stražara koji osluškuju trenutak kada će zazvoniti zvono ili odjeknuti bubanj. Projekcije nisu napravljene samo kao turistička atrakcija, nego vrlo pažljivo prenose osjećaj života u staroj prijestolnici kroz stoljeća. Dok gledate te prizore, lako je zamisliti grad bez automobila, bez električne rasvjete i bez suvremene buke, grad u kojem je ritam života određivao upravo zvuk koji je dolazio iz ovih tornjeva. Tu se nalazi i jedan digitalni bubanj gdje možete probati i sami bubnjati. Naravno, digitalno. U stražnjem dijelu muzeja nalazi se zanimljiva instalacija zvukova. Dođete li blizu malih zvučnika i pritisnete li tipku čut ćete zvukove koji su se nekada mogli čuti ovdje.

Nekada je ovo bilo jedno od najživljih i najvažnijih mjesta starog Pekinga. Iako danas djeluje mirnije i turistički uređeno, stoljećima je upravo ovaj dio grada bio središte svakodnevnog života, trgovine, komunikacije i kretanja ljudi kroz prijestolnicu. Hutonzi koji i danas okružuju ovo područje bili su prepuni života. U uskim ulicama prodavala se hrana, popravljali predmeti, trgovalo svilom, papirom i svakodnevnim potrepštinama. Ljudi su ovdje dolazili ne samo zbog posla, nego i zbog druženja. Čajane u okolici bile su mjesta razgovora, odmora i razmjene vijesti, gotovo poput društvenih centara tadašnjeg Pekinga.

Oko Tornja su trgovci prodavali sladoled, uzimale su se rikše, a da bi se u moru ponude baš vi izdvojili trebalo je glasno govoriti što točno nudite. Upravo te povike danas možete čuti u muzejskom prostoru.

Uspon na vrh tornja

Na katu Toranja bubnja nekoć se nalazilo čak 25 bubnjeva, jedan veliki i 24 manja, koji su simbolizirali 24 solarna ciklusa kineskog kalendara. Do danas je sačuvan samo jedan veliki bubanj, promjera 1,5 metara, čija je koža načinjena od cijele volovske kože. Na njegovoj su strani vidljive posjekotine koje su ostavili vojnici Saveza osam država tijekom invazije 1900. godine, što ga čini i povijesnim svjedokom tog burnog vremena u Pekingu. No, da bi došli do tu trebam izdržati uspon. Stepenice su strme, visoke i uske, mnogo strmije nego što bi današnji posjetitelji očekivali. Građene su u vrijeme kada se više razmišljalo o funkcionalnosti nego o udobnosti turista, pa uspon traži polagan korak i malo opreza. Drvene grede pod nogama lagano škripe, a rukohvati, izglađeni tisućama ruku kroz stoljeća, dodatno pojačavaju osjećaj da se penjete kroz samu povijest. A kada konačno stignete na vrh, sav napor se odmah zaboravlja. Pred vama se otvara pogled na stari dio Pekinga, more sivih krovova hutonga, uske ulice i središnju os grada koja se proteže prema jugu, sve do Forbidden City. S te visine tornjevi više nisu samo povijesne građevine, nego mjesto s kojeg se najbolje razumije kako je drevni Peking nekada disao.

Muzejski dio donosi prikaze razvoja sustava mjerenja vremena u Kini te objašnjenja o važnosti bubnjeva i zvona u svakodnevnom životu stanovnika. Prostor ima suvremenu tehnologiju (svjetlo, sjene, interaktivne instalacije) kako bi posjetiteljima dočarao povijest mjerenja vremena i arhitekturu tornjeva. Posebnu pozornost privlače rekonstrukcije načina na koji su se ti sustavi za mjerenje vremena koristili. U nedostatku drugih preciznih satova, bubnjevi i zvono bili su ti koji su diktirali ritam života u carskom Pekingu, a sustav “jutarnjeg zvona i večernjeg bubnja” vuče korijene još iz dinastije Han. U Tornju bubnja nekada su se nalazile i četiri brončane klepsidre (vodeni satovi) za koje se vjeruje da potječu iz dinastije Song, povezane s mehanizmom koji je svakih četvrt sata udarao u gong. Za vrijeme dinastije Qing noćno mjerenje vremena započinjalo bi u 19 sati udaranjem u bubanj 13 puta, što se nazivalo “postavljanje straže”. Nakon toga, svaki sljedeći dvosatni interval označavao bi se jednim udarcem bubnja.

Cijeli se život odvijao prema tim signalima. Civilni i vojni dužnosnici ustajali su u jedan sat nakon ponoći, tijekom treće noćne straže, kako bi se pripremili za carsku audijenciju. U tri sata, tijekom četvrte noćne straže, okupljali su se ispred Meridijanskih vrata, a u pet sati ujutro, tijekom pete straže, ulazili su u Zabranjeni grad i klečali pred dvoranom Vrhovne harmonije, čekajući careve zapovijedi.

Mjerenje vremena i svakodnevni život

Toranj bubnja imao je i ceremonijalnu važnost. Tijekom važnih državnih događaja, festivala ili carevih proglasa upravo su se odavde širili zvukovi koji su označavali posebne trenutke za cijeli grad. Bubnjevi nisu služili samo za mjerenje vremena, nego i kao sredstvo komunikacije i simbol autoriteta carske vlasti. A bubnjevi se ovdje čuju i danas. I upravo to bubnjanje daje ovom prostoru još jednu dozu prošlosti. Sustav mjerenja vremena bubnjevima i zvonima ukinut je nakon što je posljednji kineski car Pu Yi napustio Zabranjeni grad. Međutim, tradicija je obnovljena u novije vrijeme. Zvono se ponovno oglasilo u novogodišnjoj noći 1990., a bubanj 2001. godine.

Danas Toranj bubnja ponovno oživljava zvukove koji su stoljećima određivali ritam života stare prijestolnice. U glavnoj dvorani redovito se održavaju nastupi tradicionalnog udaranja u bubnjeve, tijekom kojih tri bubnjara, odjevena u povijesne nošnje, izvode snažnu i dojmljivu izvedbu koja ispunjava prostor dubokim, gotovo ritualnim zvukom. U tim trenucima lako je zamisliti kako je isti taj odjek nekada putovao krovovima starog Pekinga i označavao prolazak vremena cijelom gradu. Termini izvedbi mijenjaju se ovisno o sezoni, a tornjevi su otvoreni svakodnevno, osim ponedjeljkom.

Nakon silaska s tornja najljepše je zastati na trenutak i upiti atmosferu ovog dijela grada. U podnožju tornja nalazi se mala čajana koja poslužuje fine kolače oblikovane poput samog Tornja bubnja, mali slatki podsjetnik na mjesto koje nije samo povijesni spomenik, nego i živi dio starog Pekinga. Kolačić je prefin, idealna nagrada za penjanje strmim stepenicama i istraživanja tornja te sakupljanje energije za uspon na Toranj zvona.

Tekst i fotke: Antonija Putić

Producentica i umjetnica Antonija Putić već godinama živi u Kini, zemlji koja ju je očarala svojom kulturom, običajima i jedinstvenim načinom života. Završetkom Akademije dramske umjetnosti i studija komunikologije u Zagrebu, njezina su putovanja započela iz znatiželje i umjetničkog duha, a prerasla su u poziv. Kao strastvena putnica, Antonija je proputovala više zemalja nego što je ikada planirala, no niti jedna nije ostavila tako snažan dojam na nju kao Kina, koju od 2013. naziva svojim drugim domom. Osim što o svojim doživljajima, neobičnim mjestima, okusima i receptima Dalekog istoka piše za tiskane medije i portale, Antonija vodi i Facebook stranicu “Antonija Putić”, gdje dijeli zanimljivosti o kineskom životu, kulturi i znamenitostima. Njezin zanimljive objave i bogato iskustvo omogućili su mnogima da otkriju ljepote i tajne Kine. Svojim pristupom Antonija uspijeva Kinu približiti svima koji žele osjetiti njezinu čarobnu raznolikost i neiscrpno kulturno bogatstvo.

Antoniju možete pratiti i na –> facebooku