Tekst i fotke – Anđela Radović

Sunce se zrcalilo na mirnoj morskoj površini, stvarajući blještavu zlatnu stazu preko mora – bio je to najljepši mogući znak da nas čeka savršen planinarski dan na otoku Krku.

 

Nakon vožnje preko otoka, autobus nas iskrcava nadomak Baške, kod kampa Bunculuka. Izlazak na svježi otočni zrak, popravljanje ruksaka, vezanje gojzerica i zadnji dogovori s vodičima stvorili su onu prepoznatljivu, pozitivnu napetost prije samog starta. Krenuli smo u dugačkoj, složnoj koloni, gazeći preko prostranih šljunčanih plaža dok su nam obluci lagano šuškali pod nogama, a more neumorno zapljuskivalo obalu. Službeni putokaz na stazi 171 ubrzo nam je potvrdio smjer – ispred nas su ležale uvale Dubna, Konjska, Gnjilova i Vela Luka, no prije njih, morali smo se suočiti s glavnim izazovom dana: ulaskom u utrobu kanjona Vrženica.

 

 

Otok Krk često doživljavamo kroz vizure sunčanih plaža i pitomih obalnih gradića, no Vrženica skriva jedno sasvim drugo lice otoka. To je lice isklesano u oštrom kršu, surovom kamenu i vertikalama koje od svakog planinara traže maksimalnu koncentraciju i spretnost.

Već na samom ulazu u kanjon, sivilo monumentalnih stijena koje se uzdižu prema nebu dalo nam je do znanja da nas čeka ozbiljan zadatak. Staza kroz Vrženicu zapravo nije staza u klasičnom smislu; to je korito uskog kanjona prepuno golemih kamenih blokova, glatkih gromada i usjeka koje je priroda tisućljećima oblikovala.

 

 

Ovdje planinarski štapovi često postaju višak, a ruke glavno oruđe za napredovanje.

Gledajući našu ekipu kako se jedno po jedno, u složnoj koloni, probija kroz uske kamene tjesnace, čovjek ne može ne osjetiti duboki ponos. Dijelovi staze tražili su pravo sportsko penjanje (scrambling). Na nizu mjesta stijene su bile toliko glatke i strme da je svaki korak zahtijevao dobro promišljenu taktiku. No, ono što ovaj izlet čini posebnim nije samo surova ljepota krša, već naša planinarska solidarnost. Kada bi netko zastao pred visokom kamenom preprekom, odmah bi se stvorila ruka podrške – netko tko odozgo pruža dlan, netko tko odozdo usmjerava gdje postaviti gojzericu. Ta sinergija, smijeh koji je odjekivao među stijenama i glasno bodrenje pretvorili su ovaj zahtjevan tehnički uspon u čistu radost kretanja.

 

Na vrhuncu visoravni, nakon sati provedenih u zagrljaju hladnog kamena, dočekao nas je pogled koji oduzima dah. Ispod nas se otvorio tirkizni, duboko usječeni zaljev uvale Vela Luka. To je bio trenutak za našu pobjedničku grupnu fotografiju. Stojeći na tom surovom kamenjaru, visoko iznad morske površine, ponosno smo razvili plavu zastavu našeg PD GEA. Gledajući more koje je u daljini spajalo otok s kopnom i susjednim otocima, čovjek osjeti kako se sav umor u trenu pretvara u čisti ponos.

Nakon obaveznog slikanja, staza nas je vodila dolje, prema samom moru. Povratak prema kampu Bunculuka i Baški donio je novu vrstu planinarske dinamike. Hodali smo uskom, zahtjevnom obalnom stazom koja vijuga tik uz strme litice. S jedne strane vertikalni kameni zidovi, s druge beskrajno plavetnilo Jadrana, a pod nogama oštar, neravan krš – bio je to hod po samom rubu otoka koji traži siguran korak, ali zauzvrat nudi neprocjenjive vizure.

 

Kako se dan primicao kraju, staza nas je ponovno spustila na predivne, puste šljunčane plaže, gdje su nas dočekali savršeno zaobljeni bijeli obluci. More je bilo mirno poput ulja, prozirno i nevjerojatno privlačno. Teške planinarske gojzerice i ruksaci brzo su se našli na toplom šljunku, a svatko je potražio svoj idealan način za opuštanje od cjelodnevnog napora. Nekoliko najhrabrijih među nama jednostavno nije moglo odoljeti pozivu tog kristalnog plavetnila pa su u kupaćim kostimima hrabro skočili i zaplivali podno surovih krčkih litica. Ostatak ekipe izabrao je jednako savršen smiraj – posjedali smo tik uz rub mora i s užitkom samo potoćali umorne noge u osvježavajućoj plićini. Mahnuti iz tog morskog prostranstva ili s obale, dok sunce polako zalazi i boji nebo pastelnim tonovima, značilo je potpuno se stopiti s prirodom.