I prije nego Tomislav opet sjedne u avion mi nastavljamo sa njegovim posljednim avanturama. U prošlom članku nakon povratka iz Afrike, Tomislav je putovao domaćim krajevima i onda odlučio krenuti na novi kontinent. Stižemo u Južnu Ameriku, stižemo u Peru, nova avantura može krenuti.

Aerodrom u Limi, dolazni terminal.

U glavnom sam gradu Perua već nekih tjedan dana, iako mi se uopće ne dopada. Hladno je, maglovito, tmurno. Grad je velik, prenapučen, bučan. Već bih odavno zapalio, da Marija ne slijeće za koju minutu.

Smiješno je zapravo, kako sam došao na drugi kraj svijeta, čekati djevojku koju sam upoznao prije mjesec dana, pored Manduševca. Ali, tu sam stigao zbog drugih razloga, karta je tog manduševačkog dana već bila u džepu. Nisam mogao znati da će ju nakon par šetnji zagrebačkim ulicama, imati i ona.

Pokušavam se sjetiti razloga za ponovni odlazak, i dolazak u Južnu Ameriku. U par mjeseci provedenih doma sam dosta razmišljao o njima, i smislio ih par.

Iako su me putovanja umorila, boravak u Zagrebu me je gušio. Lagano zarobljavao. Povratak starim rutinama, starim pričama, starim načinima razmišljanja. Osjećao sam se kao da se ne mičem, kao da ne rastem, što je na cesti svakodnevnica. Svjestan sam da se mogu prebaciti na cestovno stanje uma i kod kuće, ali zašto bih, kad se najjednostavnije – jednostavno vratiti na cestu?

Ali, trebalo je promijeniti stil putovanja. Taktiku. Najljepše uspomene i iskustva u prvih ‘540 dana ljeta’ iskusio sam na mjestima u kojima sam se zadržao neki dulji period – barem par tjedana. Što je značilo da moram malo usporiti. Zadržati se. Zagrebati dublje. Znam, dublje se zagrebati može i u Zagrebu, ali. Dvadeset i nešto godina grebanja je bilo dovoljno.

Jezik. Azija i Afrika su mi ostale u divnom sjećanju, ali sam se gotovo uvijek osjećao kao stranac. Nepripadnik. Osim očitih razlika između lokalaca i mene, jezik je bio glavna barijera. Španjolski mi je okej, pa bi u Južnoj Americi taj problem trebao biti manje izražen. A i hrpa je država gdje pričaju isti jezik pa. Nije kao u Indiji ili Africi gdje svaka pokrajina priča nekim svojim, unikatnim, te time otežava komunikaciju.

Amazona. Džungla. Jedno od rijetkih mjesta koje me jakojako privlače, u koje bih baš volio otići. Živjeti u nekom plemenu, biti u potpunosti u rukama Majčice Prirode, poraditi i na nekim spiritualnim iskustvima… Ayahuasca? Da.

I sve su to super razlozi za dolazak ovamo. Mogli bi biti još i bolji, sad kad ću ih imati s kim podijeliti..

Slušalice mi u ušima, igram igru ‘kojaćepjesmazasviratikadjuvidim’, i promatram automatska klizna vrata koja se otvaraju i iza kojih izlaze razni putnici koji se vraćaju ili prvi puta stižu u Peru, iz nekih svojih razloga.

Par pjesama svira, i završava. I tako iznova.

Počinje nova, poznatim akordom. Jedna od najdražih. Sjećanje na Božićni otok i gledanje u pučinu. Čekanje, kao i sada. Samo što sam tada čekao jedrilicu kojom ću oploviti Indijski ocean. A sada – djevojku s kojom bih mogao proputovati Južnu Ameriku.

Any minute now, my ship is coming in…

I naravno da se baš tada otvaraju vrata i da baš tada iza njih proviruje poznato lice. Kontakt očima. Osmijeh. Još veći kad se sjetim koji je naslov pjesme. Zagrljaj. Sjedanje u taxi koji će nas odbaciti do našeg prvog južnoameričkog doma.

Kako si? – odlučio sam započeti razgovor najoriginalnijim pitanjem na svijetu.

Izgubljeno. Zbunjeno. – odgovara, očigledno umorna od dva dana smucanja po zrakoplovima i zračnim lukama.

Pa kako to? – pitao sam ozbiljnim glasom – Mislim, ipak smo se upoznali prije davnih mjesec dana, a i imala si čitavih deset dana da ostaviš život u Hrvatskoj, kupiš jednosmjernu kartu, ukrcaš se u avion i doletiš na drugi kraj svijeta nepoznatom čovjeku, s ruksakom na leđima.

Nasmijala se. To je uvijek dobar znak.

U našem domu nas je dočekala Nathalie, djevojka koju sam pronašao preko CSa, njena majka Nina, i Andrey, jos jedan CSer, iz Ukrajine. Razgovor se vodio čas na španjolskom, čas na engleskom, jelo se, pilo, smijalo. Nathalie nam je velikodušno prepustila svoju sobu, dok je ona otišla spavati u bratovu. Nismo mogli poželjeti bolji uvod, bolji prvi dom, bolju prvu južnoameričku obitelj.

Sutradan smo Mare i ja, šetajući po i dalje tmurnoj Limi, raspravljali o idućem potezu, smjeru, destinaciji. Znali smo da želimo ići u sunčanije, toplije krajeve. Tri opcije su bile najprivlačnije – Cusco (tj. Machu Picchu), Pucallpa (tj. jedno selo udaljeno 6 sati vožnje čamcem od Pucallpe, usred džungle, gdje sam imao kontakt od jednog šamana, do kojeg sam pak došao preko jedne djevojke s CSa, koja je već godinama njegova naučnica) i Mancora (popularno turističko odredište na sjeveru – sunce, plaže, pijesak i te fore – tamo smo mogli volontirati u jednom malom vegetarijanskom hotelu na plaži, u zamjenu za hranu i smještaj).

Ubrzo smo se dogovorili – Machu Picchu ćemo ostaviti za kasnije, kad se u južnoameričko proljeće krenemo spuštati prema jugu kontinenta, šamana u džungli ćemo posjetiti kad nam španjolski bude malo bolji (engleski nam tamo neće biti od pomoći) – idemo na sjever! Poslali smo mejl vlasnici hotela i rekli da nas očekuje za koji dan.

Zujali smo Limom, posjetili povijesni centar grada, Miraflores, šetnicu uz obalu, šarene tržnice, i odlučili završiti prvi zajednički dan na klupici, uz bocu crnog vina. Nasmijani.

Nismo se nadali da će ta klupica, na koju ćemo se vratiti i sutradan, biti poprište mog prvog negativnog iskustva na putovanjima.

Ne! – viknula je Marija dok su nam se iza leđa prišuljala tri lika i brzinom munje uzeli ruksake koji su nevino mirovali na klupici, i šprintajući se udaljavali od šokiranih nas.

Intiktivno sam se ustao i potrčao za njima, u trenutku gubeći vjeru u ljudski rod koju sam strpljivo gradio posljednjih godina smucajući se po svijetu. Ništa mi nije bilo jasno, samo sam znao da sam u nekoj čudnoj situaciji, da imam loš osjećaj u trbuhu, i da proganjam tri lika koji žele ono što je naše.

Heeeej! – derao sam se iz sveg glasa, uzvik koji bi trebao biti razumljiv na svakom jeziku. Računao sam da će netko od slučajnih promatrača pomoći, zaustaviti lopove, nešto.

Ništa.

Jurili smo kroz napuštenu tržnicu, tri lopova i ja. Činilo mi se da ih sustižem.

Mamicu vam j****!!! – zbilja ne psujem često, pogotovo da me božemioprosti ne čuju/pročitaju roditelji, ali ova psovka je izletjela iz mene tako instiktivno, tečno, snažno, nadasve prirodno. Čovjek bi rekao da mi je u svakodnevnom vokabularu.

I što je najbolje, upalila je! Lopov, najsporiji od trojice, koji je u rukama imao Marijin ruksak, očito u strahu od sočne psovke na nepoznatom jeziku, koja me je u njegovim mislima približila neposredno iza njega, baca plijen na pod tržnice i naglo skreće ulijevo, razdvajajući se od svojih kompanjona.

‘Početnik’, prolazi mi kroz glavu – da je skrenuo s ruksakom u ruci, bio bi njegov. Ja bih i dalje trčao za svojim, misleći da je u Marijinom samo par knjiga i povrće ranije kupljeno na toj istoj tržnici. A u mom čitavo malo bogatstvo – laptop i fotoaparat. I jedna ukusna čokoladica.

Prolazim pored njenog ruksaka uvjeren da je ona iza mene, i da će ga pokupiti za koju sekundu. Još je pola posla neobavljeno.

Lopov bez plijena u ruci skreće udesno i ostavlja me oči u leđa s najbržim od njih. S vođom grupe. Glavnim. Gazdom. Koji, mamicu mu njegovu, očito nema namjeru ispustiti moj ruksak. Ima desetak metara prednosti preda mnom, razumljivo.

I dalje se derem iz sveg glasa nadajući se da će ga netko zaustaviti, dok izlazi s tržnice na ulicu. Oštro nadesno. Ja za njim.

Ne sjećam se kad sam zadnji put ovako trčao. Ako sam ikada. I u trenutku kad na ulici radim oštru kretnju udesno, jadno mi tijelo, nenaviknuto na ovakav rad nogu, gubi ravnotežu i prosipa se nasred ulice, koliko sam dug i širok. A dug sam. I širok.

Bio je to senzacionalan pad. Da je netko snimio i stavio na internet, puno bi se ljudi smijalo. Vraćalo unazad, usporavalo, i divilo se toj gracioznosti.

Podižući se s asfalta, podižem pogled, i vidim kleptomana kako otvara nečija dvorišna vrata, i ulazi unutra.

Ostatak priče pročitajte u idućem nastavku.

Šalim se.

Šepav, iscrpljen, i još uvijek u stanju šoka, ulazim za njim, naglo otvarajući plava limena vrata. Iza njih djevojčica. Možda ima desetak godina. Morala je vidjeti gdje je utekao.

¿Dónde está? – pitam ju polako i nježno.

Djevojčica brizga u plač. Možda ju ipak nisam pitao polako i nježno, Možda sam se i malčice derao, s luđačkim pogledom u očima.

Ostavljam djevojče i upadam u prvu kuću, i dalje noseći luđački izraz lica sa sobom.

¿Dónde está?

¿Quién? – odgovaraju šokirani ukućani.

Izlazim iz kuće, idem prema drugoj. Što zbog njihovog izraza lica koji su govorili da zbilja ne znaju gdje je, a što zbog šugavog španjolskog na kojem ne znam kako se kaže lopov, ruksak, ili bilo što drugo što bi moglo poslužiti u ovakvoj situaciji.

Dvorište je zatvorenog tipa, s 3-4 kuće u njemu, i hrpa napola razrušenih sobica. Imao je petnaestak sekundi prednosti, mogao je gdje je htio. Ulazim u još par prostorija, prekidam ljude u popodnevnom odmaranju, bez rezultata.

Na ulici se već skupio pristojan broj ljudi. Vidim Mariju. Bez ruksaka. Govorim joj da ode na tržnicu i da ga nadje, negdje je na podu. A ja se vraćam u dvorište. Svi su tamo. Par obitelji. Uplakana djevojčica. Ispričavam joj se, ovaj put zbilja laganim i nježnim glasom. Zaštitar zove murju. Marija se vraća s ruksakom na ramenu. Netko ga je pokupio na tržnici i vratio joj ga. Vjera u ljudski rod je vraćena, barem malo. Malo više kad sam saznao da je u ruksaku imala sve dokumente, putovnicu, i parsto dolara koje je ponijela sa sobom. Uh.

Očekivano, lopovu i ruksaku ni traga. Stiže cijela svita policajaca, njuškamo po kućama, svi znaju te klince, ali što sad? Policijska postaja. Izvješća. Gluposti.

U ruksaku ste imali samo laptop i fotoaparat? – pita čiča murjak, završavajući izvješće.

I čokoladicu. – odvraćam, tužnim pogledom.

Pri povratku kući razmišljam o svemu što se dogodilo. Tužan sam. Zbog gubitka dvije najvrijednije materijalne stvari koje posjedujem, zbog postupaka tih likova. Žalim za svime.

Ali ubrzo stajem. Sagledavam situaciju s druge strane. Ima li od žaljenja koristi? Nema. Hoću li pronaći razlog proživljavajući sve iznova i pitajući se zašto se sve to dogodilo? Pitajući se jesam li ikako mogao to spriječiti? Neću.

Jedino što preostaje je – vjerovati. Da postoji razlog. Razlog kojeg ću shvatiti nekad u budućnosti. Kojeg sada mogu samo nagađati, a od nagađanja također nikakve koristi. Lekciju sam/smo naučili, proživjevši sve to. Možda će mi baš ta lekcija donijeti puno toga u zivotu, ili spriječiti da ostanem bez nečeg puno vrijednijeg od laptopa i fotića.

I čokoladice.

Tomislav Perko (Thomas Love Adventure)