Svakoj avanturi dođe kraj. Prošli puta smo se upoznali sa tajlandskom hranom, a ovaj put nas Alan vodi u Ao Nang i time završava svoju tajlandsku avanturu.

Polako se bliži kraj moje tajlandske avanture, a to podrazumijeva i oproštaj od ove prekrasne države i dva grada koja su nam pružila sve potrebno kako bi ovaj odmor ostao zauvijek urezan u naša sjećanja.

Bangkoku sam već posvetio jedno ljubavno pismo, a prije nego napustim ovu državu, posjetit ću ga još jednom na par sati, obzirom da između letova i promjene dva aerodroma imam nekoliko slobodnih sati.

Međutim, Ao Nang također zaslužuje poseban oproštaj, jer bio mi je dom posljednjih tri tjedna i pokazao mi drugu stranu Tajlanda.

Smješteni nekoliko minuta izvan grada, moglo bi se reći u prašumi, u kući policajca, osjetili smo kako je to biti stanovnikom Ao Nanga i kakav život vode njegovi mještani. Za vrijeme našeg boravka ovdje, društvo su nam na terasi i u sobama pravile brojne životinjske vrste. I dok se s jednima lako uklopiti, poput guštera, žaba i pokoje mačke, ima i onih koje nismo nikako mogli ‘prožvakati’ poput ‘letećih autobusa’ (neidentificirana vrsta letećeg kukca veličine palca), pa sve do žohara, tisuća komaraca, muha i paukova velikih poput dlana odraslog muškarca.

Kad pričam o životinjama, teško je izostaviti priču kad je Mariju za vrijeme večernjeg druženja na terasi gušter pao s krova na ruku. Mislim da mnogi ne bi preživjeli takav šok, ali on je to sasvim ležerno odradio. Vidi se da mu nije prvi susret s ovim bićima.

Također, vidjeli smo i nekoliko zmija, ali samo pregaženih nasred ceste, tako da nije bilo straha, a možda najzanimljivije životinje od svih su bili majmuni. Cijela jedna zajednica majmuna živi u šumi odmah do plaže, a preko dana se spuste na plažu kako bi užicali neku hranu i piće od naivnih stranaca kojima onda ukradu i cijele vrećice pune hrane.

Ako vas frustrira prometni kaos Ao Nanga, svratite na masažu

Kako smo bili previše udaljeni od grada za šetnju po 35 stupnjeva Celzijusa i vlažnosti zraka koja se svakog dana kretala oko otprilike 70 posto, već prvog dana iznajmili smo skutere koji su nam bili glavno prijevozno sredstvo. Trebalo mi je nekoliko dana praćenja prometa i privikavanja da bih po prvi puta sam sjeo za volan skutera i odvezao se do plaže.

Možda ne bi to bio tolik problem, da Tajlanđani ne voze drugom stranom ceste od nas. Bilo kako bilo, prva vožnja je prošla oprezno i bez problema, a nagomilan stres izbacio sam iz sebe masažom u jednom od brojnih salona uz samu plažu Ao Nang. Ne, ne takvu masažu kakvu bi mnogi odmah pomislili obzirom da sam na Tajlandu. Sram vas bilo. Ne kažem da nema i takvih, ali takve koštaju više od 40 kuna za sat vremena koliko sam ja platio svoju.

Osim dobre masaže, dobio sam i masnu mrlju na kupaćim hlaćicama, a odlučio sam je se riješiti koristeći usluge susjedove praonice rublja. Obzirom da za 10 kuna vam operu, posuše i ispeglaju odjeću u roku od jednog dana, shvaćam zašto većina stanovnika Ao Nanga prakticira tu metodu. Jeftinije je i nema muke. Dođeš, platiš i drugog dana ti je odjeća svježa i mirišljava. Nije loše, ako se mene pita.

Pijesak, sunce, more i kokosi ubojice

Plaže Ao Nanga su neke od najboljih na kojima sam bio. Do kuda mi god šeže pogled, sve što vidim je prekrasan užareni pijesak i bezbroj raznih školjaka koje je more izbacilo i čini nevjerojatan prizor, pogotovo u ove zimske mjesece koji vladaju u Hrvatskoj, a ogromne stijene koje okružuju plažu dodaju posebnu čar doživljaju koji vas obuzme nakon prvog stupanja na vrući pijesak.

Uz samu plažu nalazi se nekoliko palmi, a bili smo svjedoci i događaju kada je jednog turista umalo ubio kokos koji je pao s palme. Sad mi je jasnija ona činjenica da kokosi godišnje usmrte više ljudi nego morski psi.

Nismo mogli, a da ne isprobamo toplinu mora, a već na prvi doticaj shvatili smo da je i više nego toplo.

Naime, poprilično se teško ohladiti u takvim uvjetima, jer razlika između zraka i vode je svega nekoliko stupnjeva, a kako biste došli do dubine barem do vrata, potrebno je hodati stotinama metara daleko od obale. Tek nakon desetak dana provedenih na ovim prekrasnim plažama dogodio se trenutak kad je more bilo toliko visoko da je nakon samo desetak metara bilo preduboko za stajati. I to ne samo meni od metar i žilet, već i višim ljudima od mene.

Pijesak, valovi i brodovi koji se voze cijelog dana pretvaraju more u kaljužu jer podižu pijesak i ne vidi se uopće dno, a hodajući njime, otkrili smo i cijeli raspon životinjskog svijeta, ponekad i ubivši koje biće težinom tijela. Nehotično naravno, jednostavno nismo vidjeli kuda hodamo.

Jednom me čak rak svojim kliještima uhvatio za palac vjerojatno misleći da sam hrana, a ljude koji su uživali u zvukovima mora prestravio je moj iznenadni vrisak.

Osim prekrasnih plaža, sam grad nudi pregršt sadržaja za brojne strane turiste, a može se pronaći sve što vas je volja – od nezaobilaznih dama noći i ponekog transvestita, pa do odličnihreggae bendova koji svake večeri nastupaju u kafićima.

Prilikom jednog izlaska, upoznali smo i dvije Šveđanke s kojima smo proveli većinu večeri. Treba li još što dodati? U ovom slučaju, mislim da ipak treba. Naime, Šveđanke su bile duplo starije od nas, a i težile su ugrubo sto kila svaka. Jednoj od njih je u ponoć bio 50. rođendan, a odlučila ga je proslaviti prvi put konzumirajući opijate.

Njena ‘iskusnija’ prijateljica je kupila smotuljak, a već pri prvom paljenju, postalo je jasno da nema ni ona previše iskustva s takvim stvarima jer ga je zapalila s krive strane. Nakon što smo joj ukazali na pogrešku i zapalili joj joint s prave strane, ljubazno su nam ga ponudile, ali morali smo ih odbiti.

Nekako smo mišljenja da ih je nakon očitih većih količina alkohola iznenadila jačina marihuane, a to smo zaključili po teturanju i nemogućnosti spajanja riječi u rečenice. Tu smo se oprostili od njih i krenuli u pohod na sendviče iz 7 elevena.

Roots Reggae kafić uz glavnu cestu Ao Nanga je bio još jedna od naših čestih destinacija, gdje smo uživali u zvukovima Kariba do kasno u noć, opijeni dimom marihuane netom kupljene u kafiću. Nismo mi pušili, već ekipa za susjednim stolovima. Po cijeni od šezdesetak kuna za jedan smotuljak, nama je bila preskupa, tako da smo samo popili koju domaću pivu i dobro se rasplesali još jednom svima pokazujući svoje loše plesne pokrete.

Naljepše je ono što kratko traje

Međutim, ono što me najviše očaralo je bio izlet na svjetski poznate otoke Phi Phi, a na jednom od njih nalazi se jedna od najljepših plaža svijeta – Maya Bay, gdje je Leonardo Di Caprio 2000. godine snimio ‘Žal’ (The Beach).

Plaža okružena s tri strane ogromnim stijenama leži skrivena od pogleda, ali ne i od brojnih turista, čiji fotoaparati i kamere rade k’o ludi. Nismo ni svoje zapostavili, pa nam se tako i na kraju dana potrošila baterija na kameri.

Srećom, ne prije nego smo ‘okinuli’ stotinu selfieja i nekoliko videa pod vodom. Prizori na toj plaži su naprosto nevjerojatni – kao totalni kontrast visokim stijenama s brojnim raslinjem ističe se bijeli pijesak, nalik na bijeli prah, a tirkizna boja mora samo još više pridonosi ljepoti koju posjeduje ovaj otok.

Pokušali smo pronaći i nastambu u kojoj je živio Leonardo za vrijeme svoje avanture na ovom otoku, ali zatekli smo samo toalete i šatore čuvara.

Nažalost, zbog rute i plana puta turističkog broda kojim smo putovali tamo, mogli smo na plaži provesti samo sat vremena, što je bilo dovoljno da se trajno ureže u moje sjećanje i natjera me da počnem ponovo štediti novac kako bih se vratio tamo jednog dana. Čim prije, nadam se.

Međutim, moram reći kako sam se u toj svoj ljepoti neugodno iznenadio već pri prvim koracima u moru jer sam ugledao lanac od motora otpalog s jednog od mnogih brodova u zaljevu. Nema veze, nisam tome dopustio da mi pokvari ovo nevjerojatno iskustvo.

Ratove su izmislili ovi sa Zapada

Život ovdje je potpuno drugačiji od onog u Bangkoku, a već na prvi pogled jasno je i zašto – Ao Nang je mjesto gdje pretežito žive muslimani, što dokazuje i đamija na ulazu u centar, a zanimljivo je da žive u potpunoj harmoniji s ostatkom budističkih stanovnika, ali i brojnim zapadnjačkim turistima.

Zanimljivo, kao da ratovi i pitanje religije jedino unose nemir na Zapadu, jer tu nema nikakvih problema. Dapače, štand do štanda s hranom moguće je kupiti i halal, ali i thai i zapadnjačku hranu, riječ konkurencija ne postoji, a svi rade s osmijehom na licu. Fascinantna država ovaj Tajland. Fascinantan je i ovaj Ao Nang.

Nije ni čudno da navodno kralj ima svoju ljetnu rezidenciju ovdje. I ja ozbiljno razmišljam da bih ovaj grad iskoristio kao bijeg u zimske mjesece od snijega i leda kojima se vraćam kroz koji dan. Ne želim otići, ovdje je prekrasno!

Alan Novak

Preuzeto: Varazdinski.hr