Tekst i fotke: Andjela Radovic

 

Kada nekome u Zagrebu spomenete da usred kolovoza planirate četverodnevno putovanje autobusom prema Rimu, najčešća reakcija koju ćete dobiti jest glasno negodovanje i uvjeravanje da je takav put na ljetnoj žegi čisto srljanje.

 

Međutim, u potpunom suglasju sa stoičkom filozofijom, uočava se da se u realnosti krije posve suprotna istina. Kolovoz je zapravo savršen, pročišćen trenutak za posjet talijanskoj prijestolnici. Rim je tada mjerljivo najmanje zagušen turističkim stampedom, sami Talijani su na svom tradicionalnom godišnjem odmoru (Ferragosto), a gradom se može kretati posve solidno, ugodno i u vlastitom, najsporijem ritmu. 

 

Dugogodišnja zaljubljenost u povijest starog Rima vuče korijene još iz školskih dana, kada je učenje latinskog jezika donijelo toliko radosti da je velika unutrašnja želja bila studirati klasičnu filologiju. Iako je na prijemnom ispitu na Filozofskom fakultetu u Zadru latinski položen s lakoćom, engleski jezik tada nisam prošla, pa su životni koraci krenuli nekim posve drugim stazama. No, bliskost sa stoičkom filozofijom, razvijena tijekom zadnjih nekoliko godina, sretno je reminiscirala te davno potisnute uspomene i prošlog ljeta odvela korake ravno na rimske izvore. 

 

Zahvaljujući bogatom, sadržajnom i izuzetno dobro organiziranom četverodnevnom programu agencije, Rim se nije dojmio kao bučna i prenapučena metropola. 

Jedna od ključnih odrednica ovog putovanja bio je i posjet Vatikanu. Možda su upravo te veličanstvene bazilike, tihe crkve i monumentalne katedrale razlog zašto cijeli taj prostor smiruje do krajnjih granica unoseći neku neopisivu svježinu u svakodnevicu. Koračajući tim kamenim trgovima, čovjek se osjeća neobično staloženo i sigurno – kao da je u nekom prošlom životu već pripadao ovim koordinatama, iako prije nikada nisam kročila u Rim. 

 

U toj posve čistoj i romantičnoj atmosferi, stajanje ispred Fontane di Trevi budi poseban osjećaj. Voda je bila nevjerojatno bistra, a gledajući u njezin plavi plitki bazen, javlja se onaj tihi poticaj da se u mislima zamisli jedna kristalno čista želja i prema starom običaju baci novčić, uz neku tihu sigurnost da će se u ovaj grad ponovno vratiti. Ono što posebno i ugodno iznenađuje u Rimu jest dostupnost pitke vode na svakom koraku. Gradske fontane i čuvene rimske česme prštile su čistom, ledenom i svježom vodom, toliko da su putnici redovito praznili tek načete, tople plastične boce samo da bi ih iznova nadolijevali tom čistom rimskom svježinom. 

 

Cjelodnevno hodanje, razgledavanje i stalno promatranje arhitekture mjerljivo u čovjeku bude ogroman, zdravi i fizički apetit. Iz tog razloga, i danas se čini da se u samom srcu Rima jela najbolja, najhrskavija pizza na svijetu, a u malom obližnjem vatikanskom restoranu najfiniji špageti bolonjez. A jutarnji doručak u ugodnom hotelu bio je priča za sebe. Od tog bogatog, postavljeno stola bilo se uistinu teško odlijepiti, jer je svaki detalj bio kulinarsko čudo – od mirisnih, slatkih i slanih komada jela do slastica svih vrsta, toliko ukusnih da se o tim okusima i osjetilnom užitku intenzivno razmišlja danima. 

 

Obilazak je obuhvaćao nezaobilazni, monumentalni Koloseum i fascinantne drevne iskopine, među kojima je posebno blistao Trajanov forum sa svojom povijesnom tržnicom. Vodičica, i sama zaljubljena u antičku povijest, svojim je pismenim i vještim pitanjima u sekundi vratila grupu u davne pučkoškolske dane. Svi se sjećamo kako se učenje o starom Rimu tada činilo mučnim, složenim i dalekim, osobito zbog računanja godina prije i poslije nove ere, što u dječju glavu nikako nije ulazilo s lakoćom. No, na njezinom terenu, sve se odjednom činilo tako logičnim, pitkim i lakim za trajno pamćenje. 

 

U sjećanju ostaje jedno toplo, kasno poslijepodne kada je rimsko sunce jače upeklo. Jedna mala djevojčica iz grupe, potpuno iscrpljena od razgledavanja i dugog hodanja, izazvala je opće salve smijeha cijele grupe svojim posve dječjim, simpatičnim odgovorom na jedno od stručnih pitanja vodičice. U tom trenutku, preplavljeni čistom dobronamjernošću, svi smo joj spremno htjeli udovoljiti, pa je vodičica zamoljena da skrati daljnje priče o rimskim carevima. Da nije bilo tog toplog, dječjeg umora, grupa bi se sigurno još satima motala oko antičkih kipova, tražeći u tišini poveznice između standardnog, školskog znanja i novih, tek otkrivenih detalja koje je vodičica s lakoćom vadila iz rijetkih povijesnih izvora za koje je malo tko prije uopće čuo. 

 

Rim je na tom putovanju otkriven, ostavljajući snažnu želju za ponovnim povratkom – među njegove trgove, ljude i jezik. Vječni grad čovjeku na najljepši način skine fokus s ponekad tjeskobne svakodnevice i usmjeri ga na nešto sasvim drugo :na prolaznost čovjeka i grad koji ostaje vječan. Iz takvih spoznaja rađa se svijest o tome koliko toga na ovom svijetu još ima za vidjeti, a ponekad tjeskobne radne dane prirodno i s lakoćom zamjenjuje radosno planiranje nekog novog puta u Italiju.