
Foto – Willians Huerta
Pizza je danas posvuda. New York ima svoj stil. Chicago svoj. Pizzerije ćete pronaći od Zagreba do Tokija. Ali ako postoji jedan grad koji je s pizzom povezan više od bilo kojeg drugog, onda je to Napulj.
Ovdje pizza nije samo nešto što pojedete. Ona je dio identiteta grada. Toliko da je umijeće napuljskog pizzaiuola 2017. upisano na UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Važna razlika: pizza sama nije UNESCO baština
Ovo se često pogrešno prenosi. UNESCO nije proglasio napuljsku pizzu svjetskom baštinom.
Zaštićeno je umijeće napuljskog pizzaiuola – znanje, tehnike, pokreti, društvena uloga i način na koji se vještina prenosi s generacije na generaciju. UNESCO je i 2025. posebno upozorio na ovu razliku.
Što je toliko posebno?
UNESCO opisuje umijeće kroz različite faze pripreme tijesta i pečenja u peći na drva. Ali pizzaiuolo nije samo osoba koja prati recept.
Važni su pokreti ruku, rad s tijestom, iskustvo i znanje koje se tradicionalno prenosi učenjem uz iskusnije majstore.
UNESCO je prilikom upisa naveo da u Napulju djeluje oko 3.000 pizzaiuola te da ova tradicija ima važnu društvenu ulogu i povezuje generacije.
A Margherita?
Jedna od najpoznatijih priča kaže da je pizza Margherita dobila ime 1889. u čast kraljice Margherite, a kombinacija rajčice, mozzarelle i bosiljka povezivala se s bojama talijanske zastave.
Priča je danas toliko poznata da je praktički dio napuljskog folklora, iako povjesničari raspravljaju o detaljima legende.
Ono što nije sporno jest da je pizza u Napulju postojala i prije te priče.
Najbolji dio putovanja u Napulj?
Ne morate otići u luksuzni restoran. Upravo su jednostavne pizzerije, gužva, peć na drva i pizzaiuolo koji pred vama razvlači tijesto dio cijelog iskustva.
I onda shvatite zašto UNESCO nije zaštitio recept. Zaštitio je ljude, znanje i tradiciju iza njega.
Jer pizzu možete napraviti gotovo bilo gdje na svijetu.
Ali Napulj je mjesto gdje ćete najbolje razumjeti zašto je pizza postala puno više od hrane.

