Zabranjeni grad kroz svoje zbirke čuva više od pet tisuća godina kineske civilizacije, a posebno mjesto zauzima i carski žad. Uz stalni postav predmeta od žada, Zabranjeni grad do kraja godine ima i izložbu hetianskog žada iz Xinjianga pod nazivom Žad iz planine Kunlun – izložba o kulturi hetianskog žada na dvoru dinastije Qing.

Ovaj se žad stoljećima smatrao najcjenjenijim kamenom kineskog svijeta, simbolom moći, duhovnosti, sklada i carske elegancije. Hetianski žad (于阗玉, Yútián yù) zapravo je povijesno ime za ono što danas najčešće nazivamo hetian žadom ili hotan žadom. “Hetian” (Hotan) je grad na jugu Xinjianga, a “yútián” je njegov stariji, povijesni naziv koji datira još iz dinastija Han i Tang, kada se područje zvalo Kraljevina Yutian (于阗国). Hetian (odnosno njegov stariji naziv Yutian) nalazi se na jugu Tarimske zavale, na rubu pustinje Taklamakan. Upravo je ovaj grad bio jedno od ključnih središta na južnom kraku Puta svile, gdje su se karavane zaustavljale prije nego što bi krenule preko opasnih planinskih prijevoja prema Indiji ili Afganistanu. Iako se na Putu svile najčešće trgovalo svilom, začinima i staklom, žad je bio najskuplja roba. Kinezi su ga cijenili više od zlata. Zanimljiv je podatak da su trgovci na Putu svile često nosili žad kao “kreditnu karticu”, na dalekom putu, komadić hetian žada vrijedio je više od novca, jer je bio priznat kao univerzalna vrijednost diljem Azije.

Drevni kineski tekstovi, poput “Zapisa velikog povjesničara” (史记) Sima Qiana, spominju da su već u 2. stoljeću prije Krista kineski carevi slali ekspedicije u daleki “Yutian” kako bi osigurali opskrbu ovim dragocjenim kamenom.

Dok je na Zapadu stoljećima najveću vrijednost imalo zlato, u Kini je upravo žad bio simbol moći, duhovnosti, besmrtnosti i moralne čistoće. Stara kineska izreka kaže: “Zlato ima vrijednost, ali žad je neprocjenjiv.” Za Kineze žad nikada nije bio samo ukrasni kamen. Vjerovalo se da u sebi nosi posebnu energiju, da štiti čovjeka, donosi sklad i povezuje zemaljski svijet s nebeskim. Konfucije je žad uspoređivao s ljudskim vrlinama i smatrao je da njegova glatkoća simbolizira dobrotu, prozirnost iskrenost, a čvrstoća mudrost i pravednost. Zbog toga su kineski carevi, plemići i učenjaci stoljećima sakupljali žad, nosili ga uz tijelo, izrađivali od njega ritualne predmete, pečate, nakit i ukrase za carske palače. U nekim dinastijama vjerovalo se čak da žad može usporiti raspadanje tijela nakon smrti pa su carevi pokapani u posebnim pogrebnim odorama sastavljenima od tisuća pločica žada povezanih zlatnom žicom.

Arheološki nalazi iz drevnog grada Loulana u okrugu Ruoqiang otkrivaju da su se još u prapovijesti izrađivali alati i ritualni predmeti od žada, među njima i drevne žadne sjekire koje predstavljaju najranije tragove uporabe žada u Xinjiangu. Tijekom stoljeća upravo je taj kamen postao jednim od najvažnijih materijala kineske umjetnosti i simbol kulture koja je povezivala različite dijelove zemlje. Nakon razdoblja dinastije Han, hetianski žad počinje u velikim količinama pristizati u središnje dijelove Kine i postupno postaje dominantan materijal za izradu luksuznih i ritualnih predmeta. Njegova meka, gotovo svilenkasta tekstura, dubina boje i posebni sjaj smatrani su idealnim izrazom ljepote i moralne čistoće.

Žad je i danas iznimno cijenjen i gotovo da nema osobe u Kini koja ga ne posjeduje. Često se ne doživljava samo kao nakit ili ukras, nego kao osobna i obiteljska vrijednost koja se prenosi s generacije na generaciju. U mnogim obiteljima komadi žada čuvaju se desetljećima, pa čak i stoljećima, kao svojevrsni talisman zaštite i sreće. Mnogi vjeruju da nošenje žada pridonosi očuvanju zdravlja, a posebno je važan u obiteljskim i životnim prigodama, poklanja se za rođenje djeteta, vjenčanje, važne rođendane ili akademske uspjehe. Baš kao što se u nekim kulturama daruju dukati ili zlato, u Kini se daruje žad kao simbol dobrih želja, dugovječnosti i unutarnjeg sklada. S vremenom, takvi komadi ne gube vrijednost, nego je dobivaju, jer uz materijalnu ljepotu nose i obiteljsku priču koja ih čini neprocjenjivima.

Žad se danas prodaje i na aukcijama, cijene mogu biti milijunske, a među ozbiljnim kolekcionarima postoji izreka: “Žuto zlato, žuti žad” (黄黄金黄, Huáng huángjīn huáng). Žuti žad (黄玉) iznimno je rijedak, u prošlosti ga je nosio isključivo car, jer je žuta/zlatna bila boja cara. I predmeti od zelenog žada su skupocjeni, a najskuplja ogrlica od žada prodana na aukciji je legendarna Hutton-Mdivani ogrlica. Sastavljena je od 27 savršeno usklađenih zrna carske zelene boje i predstavlja sveti gral među kolekcionarima žada. Ogrlica koja se smatra “Mona Lisom” među žadom prodana je na Sotheby’s aukciji u Hong Kongu 2014. godine za nevjerojatnih 214,8 milijuna hongkonških dolara (oko 27,4 milijuna američkih dolara). Ova cijena i danas predstavlja apsolutni svjetski rekord za bilo koji komad nakita od žada prodan na aukciji.

Žad kroz kinesku povijest

Povijest obrade žada u Kini duga je tisuće godina. Još u neolitičkom razdoblju nastajali su prvi ritualni predmeti od žada, a kroz stoljeća se njegova simbolika samo povećavala. Za vrijeme dinastija Han, Tang i Song žad postaje nezaobilazan dio carske kulture. Vrhunac njegove obrade dolazi tijekom dinastija Ming i Qing dinastija. Upravo tada nastaju neka od najfinijih djela kineske umjetnosti, minijaturne skulpture, ritualne posude, carski pečati, ukrasi za kosu, figurice zmajeva i feniksa te nevjerojatno detaljno rezbareni predmeti koji djeluju gotovo nestvarno. Danas je vrijednost tog žada neprocjenjiva, a mnogi komadi nalaze se u muzejima.

Carevi dinastije Qing bili su posebno zaljubljeni u žad. Car Qianlong bio je jedan od najvećih kolekcionara žada u kineskoj povijesti. Od 1761. godine žad iz Hetiana službeno ulazi u carski sustav i dva puta godišnje, u proljeće i jesen, doprema se na carski dvor. Time je uspostavljen strogo organiziran sustav opskrbe palače najvrjednijim komadima žada. Upravo u tom razdoblju nastaju neka od najimpresivnijih djela kineske umjetnosti obrade žada, od monumentalnih vaza i ritualnih posuda do minijaturnih rezbarija nevjerojatne preciznosti. Car Qianlong tijekom svoje vladavine okupio je ogromnu kolekciju drevnih i suvremenih predmeta od žada, a mnoge je označavao pjesmama i natpisima koje je sam napisao. U razdoblju Qing dinastije žad postaje jedan od najvažnijih simbola carske moći i profinjenosti. Posebno se razvija tzv. „carski Qing žad”, koji se odlikuje iznimno visokom razinom izrade, bogatom simbolikom i tehničkom virtuoznošću rezbarenja. Majstori tog vremena usavršili su tehniku rada do te mjere da su od jednog komada kamena izrađivali iznimno kompleksne oblike, od minijaturnih pečata do višeslojnih skulptura i kugli unutar kugli, a koje danas simboliziraju obiteljsku sreću i zajedništvo.

U sklopu posebne izložbe u Zabranjenom gradu predstavljena su reprezentativna remek-djela carske žadne umjetnosti dinastije Qing. Izložba je podijeljena u pet tematskih cjelina:

• podrijetlo žada
• ritualni žad
• elegancija žada
• umijeće obrade žada
• ukrasi i uporabni predmeti od žada.

Kroz izložene predmete posjetitelji mogu pratiti ne samo razvoj umjetnosti obrade žada nego i složene kulturne veze između različitih naroda unutar kineskog carstva. Žad ovdje nije prikazan samo kao luksuzni materijal, nego kao simbol identiteta, duhovnosti i političke moći koji je stoljećima povezivao kinesku civilizaciju. Posebno su dojmljivi carski pečati, rezbarene planine od žada, ritualne posude i predmeti svakodnevne uporabe izrađeni za careve i visoko plemstvo. Neki komadi toliko su precizno obrađeni da djeluju gotovo nestvarno, a upravo u njima najbolje se vidi zašto je kineska kultura žad smatrala “kamenom neba”.

U razdoblju Qing dinastije posebno se cijeni burmanski zeleni žad (jadeite), koji dolazi na carski dvor i postaje nova estetska norma. Njegova intenzivna zelena boja i prozirnost smatrane su izrazom vitalnosti i životne energije, pa se često koristio za izradu carskog nakita, ukrasa i ritualnih predmeta. Uz njega je i dalje visoko cijenjen tradicionalni nefrit, osobito bijeli i „ovčje-masni” žad, koji je simbolizirao čistoću i moralnu uzvišenost. Qing majstori žada bili su poznati po nevjerojatnoj preciznosti. Radili su satima, danima, pa i mjesecima na jednom predmetu, često koristeći prirodni oblik kamena kako bi naglasili njegovu unutarnju „energiju”. Žad se nije samo oblikovao nego se „oslobađao”, vjerovalo se da dobar majstor ne stvara oblik, nego ga pronalazi u samom kamenu. Isto tako se vjeruje da vi ne pronalazite svoj žad, nego on pronalazi vas, a njegova vrijednost ne ovisi samo o veličini nego prije svega o boji, prozirnosti i “duhu” kamena.

U carskoj zbirci nalazili su se i monumentalni komadi žada: velike vaze, planine u minijaturi koje su služile kao meditativni pejzaži, te ritualni predmeti koji su se koristili u ceremonijama dvora. Mnogi od tih predmeta danas se čuvaju u zbirkama Zabranjenog grada, gdje svjedoče o vrhuncu kineske umjetnosti obrade kamena i estetske filozofije Qing dvora.

Palača apstinencije, prostor tišine i pripreme

Dio tih dragocjenih predmeta može se vidjeti u prostoru Palače apstinencije ili Zhaigong (斋宫), jednom od najzanimljivijih dijelova Zabranjenog grada. Palača apstinencije, miran i gotovo skriven kompleks, pokazuje koliko je život kineskog cara bio isprepleten ritualima, simbolikom i strogim pravilima pripreme za najvažnije državne ceremonije. Palača apstinencije nalazi se jugozapadno od tzv. Šest istočnih palača unutar Zabranjenog grada. Izgrađena je 1731. godine za vrijeme cara Yongzhenga iz dinastije Qing. Njezin nastanak bio je rezultat potrebe za sigurnošću i kontrolom. Prije važnih ceremonija, carevi su morali provesti razdoblje apstinencije i ritualnog pročišćenja. Otuda i ime za samu palaču. Tradicionalno su u tu svrhu odlazili u Hram Neba, ali udaljenost i višednevni boravak izvan palače predstavljali su sigurnosni rizik. U vremenu političkih napetosti Yongzheng je odlučio stvoriti sigurniju alternativu unutar samog Zabranjenog grada, mjesto gdje će se car moći povući, pripremiti i izolirati od svakodnevnih dvorskih aktivnosti kako je nalagala tradicija.

Palača apstinencije služila je kao prostor pripreme za tri najvažnije državne ceremonije:

• žrtvovanje Nebu (zimski solsticij), najvažniji ritual u kojem car izvještava Nebo o stanju carstva i moli za blagoslov
• molitva za dobru žetvu (rano proljeće), molitva za plodno tlo i stabilnu godinu
• molitva za kišu (ljeto), obred u slučaju suše i nepovoljnih vremenskih uvjeta.

Ovi rituali nisu bili samo vjerski nego i politički činovi kojima je car potvrđivao svoju ulogu “Sina Neba”. Boravak u palači trajao je od jednog do tri dana i bio je strogo reguliran. Car je morao potpuno promijeniti svoj način života: kupanje i odijevanje čiste odjeće, potpuna izolacija od dvorskih aktivnosti, zabrana alkohola, mesa, glazbe i zabave, zabrana susreta s konkubinama i rješavanja državnih poslova, izbjegavanje posjeta bolesnicima i sprovodima. Sve je bilo usmjereno na unutarnje pročišćenje i pripremu za kontakt s božanskim silama. U palači je postojao i sustav simboličnih upozorenja, posebne pločice s oznakom trajanja apstinencije te brončani i drveni znakovi koji su podsjećali da je car u razdoblju ritualne izolacije.

Arhitektura i simbolika prostora

Kompleks je pravokutnog oblika i sastoji se od prednje i stražnje dvorane, okruženih tihim dvorištima. Iako skromniji od glavnih ceremonijalnih dvorana Zabranjenog grada, prostor ima snažnu simboličku težinu. Jedan od najvažnijih arhitektonskih elemenata je strop u glavnoj dvorani. Izrađen od rijetkog drveta i potpuno pozlaćen, prikazuje zmaja koji u ustima drži biser, simbol carske moći, duhovne energije i veze između neba i zemlje. Detalji zmajevih kandži, brkova i pokreta toliko su precizni da strop djeluje gotovo nestvarno.

Upravo u takvom ambijentu, između zidova koji su nekoć služili potpunoj tišini i izolaciji, danas se posjetitelji susreću s umjetninama koje su stoljećima čuvane daleko od pogleda javnosti. Aktualna izložba žada svakodnevno privlači tisuće posjetitelja, a opet, kada uđete u sâm prostor, na trenutak se čini da tamo nema nikoga osim vas i žada.

Hladni, glatki kamen, nekoć simbol besmrtnosti i moralne čistoće, izložen je u prostoru koji je sam po sebi bio mjesto duhovnog pročišćenja. Posebno se ističu carski pečati, ritualni predmeti i minijaturne skulpture koje prikazuju mitska bića, planine i simbole dugovječnosti. Iako je danas otvorena posjetiteljima i ispunjena izložbama, Palača apstinencije i dalje zadržava svoju posebnu atmosferu, a tišina dvorišta i odsutnost gužve stvaraju osjećaj povlačenja iz suvremenog svijeta.

Dok hodate prostorijama palače, atmosfera je potpuno drugačija od ostatka Zabranjenog grada. Prostor djeluje intimnije, tiše i gotovo meditativno, što savršeno odgovara njegovoj nekadašnjoj funkciji. To je prostor koji i dalje “diše” svojom izvornom svrhom, mjestom gdje se car nekoć pripremao za susret s Nebom, a danas se posjetitelji susreću s carskim žadom. Izloženi predmeti otkrivaju nevjerojatnu razinu preciznosti kineskih majstora. Neke skulpture toliko su sitno rezbarene da je teško povjerovati da su izrađene ručno prije nekoliko stotina godina. Jedna od zanimljivosti kineskog žada jest da njegova vrijednost nije ovisila samo o veličini, nego prije svega o boji, prozirnosti i “duhu” kamena.

Tu se mogu vidjeti i predmeti koje su carevi držali na svojim stolovima, male figurice planina, životinja i mitskih bića. Zanimljivo je da su mnogi predmeti od žada imali i praktičnu funkciju. Postojale su žadne posude za vino, pribor za pisanje, ukrasi za odjeću i čak male masažne kugle koje su učenjaci držali u rukama tijekom razmišljanja. Posjet Palači apstinencije nije samo razgledavanje lijepih predmeta. To je ulazak u svijet simbolike, rituala i filozofije koji su stoljećima oblikovali kinesku civilizaciju. Dok promatrate hladnu površinu drevnog žada pod mekanim svjetlom muzeja, lako je razumjeti zašto su kineski carevi ovaj kamen smatrali svetim. U njemu nisu vidjeli samo bogatstvo nego i nešto mnogo važnije, sklad između čovjeka, prirode i vremena. I upravo zato ovaj dio Zabranjenog grada najbolje otkriva koliko je carska Kina bila složena, profinjena i duboko povezana sa simbolima koji su oblikovali njezin svijet.

Fotogalerija:

Tekst i fotke: Antonija Putić

Producentica i umjetnica Antonija Putić već godinama živi u Kini, zemlji koja ju je očarala svojom kulturom, običajima i jedinstvenim načinom života. Završetkom Akademije dramske umjetnosti i studija komunikologije u Zagrebu, njezina su putovanja započela iz znatiželje i umjetničkog duha, a prerasla su u poziv. Kao strastvena putnica, Antonija je proputovala više zemalja nego što je ikada planirala, no niti jedna nije ostavila tako snažan dojam na nju kao Kina, koju od 2013. naziva svojim drugim domom. Osim što o svojim doživljajima, neobičnim mjestima, okusima i receptima Dalekog istoka piše za tiskane medije i portale, Antonija vodi i Facebook stranicu “Antonija Putić”, gdje dijeli zanimljivosti o kineskom životu, kulturi i znamenitostima. Njezin zanimljive objave i bogato iskustvo omogućili su mnogima da otkriju ljepote i tajne Kine. Svojim pristupom Antonija uspijeva Kinu približiti svima koji žele osjetiti njezinu čarobnu raznolikost i neiscrpno kulturno bogatstvo.

Antoniju možete pratiti i na –> facebooku