Izgubili su psa 4.500 kilometara od kuće. Šest mjeseci kasnije dogodilo se nešto što nitko nije mogao vjerovati

Zamislite da tijekom putovanja izgubite psa. Tražite ga danima, objavljujete oglase, raspitujete se kod lokalnog stanovništva, ali od njega nema ni traga.

Na kraju morate napraviti ono najteže – vratiti se kući bez njega.

Problem je samo što se vaša kuća nalazi na drugom kraju Sjedinjenih Američkih Država, tisućama kilometara dalje.

Upravo se to 1923. godine dogodilo obitelji Brazier iz gradića Silvertona u američkoj saveznoj državi Oregon.

Vjerojatno su bili uvjereni da svog psa Bobbieja više nikada neće vidjeti.

A onda se, točno šest mjeseci nakon što je nestao, u Silvertonu pojavio mršav, iscrpljen i izranjavan pas istrošenih šapa.

Bio je to Bobbie.

Sam je pronašao put kući.

Put dug oko 2.800 milja, odnosno nevjerojatnih 4.500 kilometara.

I koliko god ova priča zvučala poput holivudskog scenarija, Bobbiejevo putovanje postalo je toliko poznato da je nakon njegova povratka čak provedena istraga kako bi se utvrdilo je li zaista mogao napraviti ono što je njegova obitelj tvrdila.

Bobbie the Wonder Dog i prikaz njegova puta / Wikimedia Commons / Public Domain

Obično obiteljsko putovanje pretvorilo se u noćnu moru

Frank i Elizabeth Brazier živjeli su u Silvertonu u Oregonu, a 1923. krenuli su automobilom na veliko putovanje preko Sjedinjenih Američkih Država.

S njima je putovao i njihov pas Bobbie, mješanac škotskog ovčara.

Odredište im je bila Indiana, tisućama kilometara udaljena od njihova doma.

U gradiću Wolcott dogodilo se nešto što će njihovo putovanje potpuno promijeniti.

Bobbieja su potjerali drugi psi i on je nestao.

Obitelj ga je tražila otprilike tjedan dana. Raspitivali su se, ostavljali oglase u novinama i pokušavali ga pronaći, ali bez uspjeha.

Na kraju više nisu imali izbora.

Morali su krenuti natrag prema Oregonu – bez Bobbieja.

Možemo samo zamisliti kako je izgledao povratak kući dug nekoliko tisuća kilometara znajući da je negdje iza vas ostao vaš pas.

Ali priča je tek počinjala.

Šest mjeseci kasnije Bobbie se pojavio u Silvertonu

Prošla su dva mjeseca.

Pa tri.

Pa četiri.

Od Bobbieja nije bilo ni traga.

A onda, šest mjeseci nakon njegova nestanka, u veljači 1924. godine dogodilo se nešto nevjerojatno.

Bobbie se pojavio u Silvertonu.

Bio je mršav, prljav i iscrpljen, dlaka mu je bila zapetljana, a šape teško istrošene od puta.

Ali bio je živ.

I bio je kod kuće.

Između mjesta na kojem je nestao u Indiani i Silvertona u Oregonu nalaze se tisuće kilometara američkog kontinenta.

Bobbie nije imao kartu.

Nije imao GPS.

Nije mogao pitati za smjer.

A ipak je pronašao put do svoje obitelji.

Foto: Wikimedia Commons / Public Domain

Je li pas zaista mogao prijeći 4.500 kilometara?

Priča se ubrzo pojavila u lokalnim novinama, a zatim se proširila diljem SAD-a.

I sasvim očekivano, pojavili su se i skeptici.

Je li moguće da je jedan pas sam prešao gotovo cijelu širinu Sjedinjenih Američkih Država?

U priču se uključilo Oregon Humane Society, čiji su predstavnici istraživali tvrdnje obitelji Brazier.

Tada se dogodilo nešto posebno.

Nakon što je Bobbiejeva priča postala poznata, obitelji su počela pristizati pisma ljudi iz različitih dijelova zemlje.

Tvrdili su da su Bobbieja tijekom njegova putovanja vidjeli, hranili ili mu pružili sklonište.

Prema Oregon Encyclopedia, istražitelji su na temelju prikupljenih informacija uspjeli potvrditi da je Bobbie doista prevalio oko 2.800 milja – približno 4.500 kilometara – kako bi se vratio kući.

I nije putovao u idealnim uvjetima.

Velik dio njegova putovanja odvijao se tijekom zime.

Kako je Bobbie znao gdje treba ići?

To je možda i najfascinantnije pitanje cijele priče.

Nikada nećemo sa sigurnošću znati kako je Bobbie uspio pronaći Silverton.

Psi imaju iznimno razvijen njuh i sposobnost orijentacije, ali Bobbiejev slučaj ekstreman je čak i prema psećim standardima.

Prema kasnijim rekonstrukcijama njegova putovanja, čini se da je pokušavao slijediti trag svoje obitelji i mjesta na kojima su se zaustavljali tijekom vožnje.

Ljudi koji su ga susretali opisivali su iscrpljenog psa koji bi prihvatio hranu i pomoć, odmorio se – a zatim ponovno krenuo dalje.

Uvijek prema zapadu.

Prema Oregonu.

Prema kući.

Od izgubljenog psa do američke zvijezde

Nakon povratka Bobbie više nije bio samo obiteljski ljubimac.

Postao je Bobbie the Wonder Dog.

Njegova priča proširila se američkim novinama, a pisma su u Silverton pristizala iz cijele zemlje.

Dobivao je medalje, ključeve gradova, vrpce, pa čak i ukrašenu ogrlicu i oprsnicu.

Na velikom Home Showu u Portlandu Bobbie je bio jedna od glavnih atrakcija.

Prema Oregon Encyclopedia, više od 40.000 ljudi došlo ga je vidjeti.

Dobio je čak i vlastitu malu kuću.

Ali tu njegov celebrity status nije završio.

Bobbie je glumio – samoga sebe

Kad vam životna priča zvuči kao film, logičan sljedeći korak je očito – završiti u filmu.

Bobbie je 1924. godine nastupio u nijemom filmu „The Call of the West“.

I nije ga glumio neki posebno trenirani holivudski pas.

Bobbie je glumio samoga sebe.

Sačuvani filmski materijal danas se nalazi u zbirci Oregon Historical Society.

Njegova priča pojavila se i u popularnom Ripley’s Believe It or Not!, a o njemu su napisane knjige.

Pas koji je nekoliko mjeseci ranije potpuno sam lutao Amerikom postao je nacionalna zvijezda.

Je li Bobbie bio inspiracija za Lassie?

Uz Bobbiejevu priču veže se još jedna zanimljivost. Često se navodi da je njegovo nevjerojatno putovanje bilo jedna od inspiracija za „Lassie Come-Home“, priču Erica Knighta prema kojoj je kasnije nastao i slavni film o Lassie.

Ipak, za tu tvrdnju ne postoje dovoljno čvrsti povijesni dokazi da bismo je mogli navesti kao potvrđenu činjenicu. Sličnost je svakako zanimljiva – Lassie je također priča o psu koji je odvojen od svojih ljudi i kreće na dugo i opasno putovanje kako bi pronašao put kući.

Je li Bobbie doista inspirirao jednu od najpoznatijih psećih priča svih vremena ili je ta poveznica nastala kasnije, teško je dokazati. Ali Bobbieju filmski scenarij zapravo nije ni trebao – svoju nevjerojatnu avanturu prvo je odživio u stvarnom životu.

Bobbie je umro samo tri godine nakon velikog povratka

Bobbiejeva priča ima i tužan završetak.

Umro je 1927. godine, samo nekoliko godina nakon svog legendarnog putovanja.

Pokopan je uz počasti na groblju za životinje Oregon Humane Societyja.

Na ispraćaju je govor održao tadašnji gradonačelnik Portlanda George Baker.

A onda se dogodio još jedan detalj koji najbolje pokazuje koliko je Bobbie tada bio poznat.

Njegov grob posjetio je Rin Tin Tin, jedan od najvećih psećih filmskih zvijezda tog vremena, te mu je položena počast vijencem.

Gotovo stoljeće kasnije Silverton još uvijek nije zaboravio Bobbieja

Ako danas dođete u Silverton u Oregonu, Bobbie nije samo priča koju ćete pronaći u nekoj staroj knjizi.

Postao je dio identiteta grada.

U Silvertonu postoji veliki mural posvećen njegovu životu i nevjerojatnom putovanju, kao i Bobbiejev kip te memorijal koji podsjeća na psa koji je prije više od jednog stoljeća stavio ovaj mali američki grad na kartu.

Mural je dug oko 70 stopa, odnosno više od 21 metra, i prikazuje dijelove njegova nevjerojatnog života.

Silverton ima i dugu tradiciju parade kućnih ljubimaca. Prva takva parada održana je 1932. godine, nekoliko godina nakon Bobbiejeve smrti, a predvodio ju je njegov sin Pal.

Tradicija se održala desetljećima.

4.500 kilometara zbog samo jednog razloga – da se vrati kući

Možda nikada nećemo znati što se sve Bobbieju dogodilo tijekom tih šest mjeseci.

Gdje je svake noći spavao.

Koliko je puta bio gladan.

Koliko je puta krenuo u pogrešnom smjeru.

Je li uopće znao koliko je još daleko.

Znamo samo gdje je krenuo – i gdje je na kraju stigao.

Danas, više od sto godina kasnije, možemo u nekoliko sekundi otvoriti Google Maps, uključiti navigaciju i pronaći put gotovo bilo gdje na svijetu.

Bobbie nije imao ništa od toga.

Imao je samo instinkt i, očito, nevjerojatnu potrebu da ponovno pronađe svoje ljude.

Trebalo mu je šest mjeseci i oko 4.500 kilometara.

Ali pronašao ih je.

I možda upravo zato priča o Bobbieju i stoljeće kasnije zvuči jednako nevjerojatno kao onoga dana kada se iscrpljeni pas ponovno pojavio u Silvertonu.

Jer ponekad najveće putovanje nije ono na kojem pokušavamo otkriti neko novo mjesto. Nego ono na kojem samo pokušavamo pronaći put kući, a Bobbijeva demonstracija odanosti  je podsjetnik na posebno mjesto koje životinje i kućni ljubimci imaju u životima ljudi.