5.8.2026. smo jednostavno stali na naplatne kućice na Grobniku, digli palac i krenuli prema krajnjem sjeveru Europe. Bez kupljene karte, bez rezerviranog smještaja i bez plana kako ćemo tamo stići. Samo ruksak, šator, palac i puno volje za avanturom.

Tekst i fotke – Marino Mazor

Oboje smo inženjeri – ja sam inženjer građevine, a Tomislav Mađar inženjer elektrotehnike. Oboje smo samozaposleni i oboje volimo sport, prirodu i avanture. Matematički um s malo otkačenih dasaka u glavi. Tako je krenulo putovanje.

Ideja o Nordkappu rojila se u mojoj glavi posljednjih nekoliko godina, ali nikako se nije poklopilo vrijeme. Ovoga ljeta konačno je.

Nordkapp mi je uvijek zvučao kao neki kraj kontinenta, mali kraj svijeta, mjesto gdje zemlja prestaje, a počinje beskrajno more prema Sjevernome polu.

Avantura sa ciljem. Daleki sjever i pitanje – što se tamo zapravo događa?

A zašto autostop? Baš zato što ne znaš što će se dogoditi.

U svakodnevnom životu pokušavamo imati kontrolu nad svime. Ovdje je kontrola bila u rukama kolektiva, odnosno društva. Nismo znali gdje ćemo navečer spavati, gdje ćemo jesti, niti tko će nas voziti sljedećih nekoliko stotina kilometara.

Kao neki eksperiment. I ovoga puta je prošao dobro.

Prvi auto nakon 30 sekundi

Priprema je trajala točno jedan dan.

Nema se tu što pripremati. Ili si odlučio stati na naplatne kućice na Grobniku ili nisi. Odluka je u jednom trenutku.

Prvi put smo digli palac i doslovno nakon 30 sekundi zaustavili prvi auto. Odveo nas je dalje od Zagreba prema granici sa Slovenijom.

Glavno pravilo bilo je da ne smijemo raditi kilometre plaćenim prijevoznim sredstvima.

Sve što nosiš sa sobom biti će ti kuća na leđima idućih mjesec dana, tako da težak ruksak nije dolazio u obzir. Dobar ruksak, lagani šator, topla vreća, podloga za spavanje, nešto odjeće, plinsko kuhalo i osnovne stvari. Putovati lagano, ali sa kvalitetnom opremom.

Ruta je bila okvirna. Znali smo neke točke koje želimo vidjeti – Prag, Kopenhagen, Malmö, Oslo, Stavanger, Kjerag, Preikestolen, Trolltungu, Trondheim, Lofoten, Alta, Tromsø i na kraju Nordkapp.

Sve između toga prepušteno je slučaju.

Jer svaki auto zapravo određuje sljedeći dio putovanja.

Jedan dan 500 kilometara, drugi manje od 20

Autostop nema pravila.

Prvi dan smo u pola dana došli od Rijeke do Praga. Drugi dan napravili smo manje od 20 kilometara. Zaglavili smo na benzinskoj na autocesti i spavali kraj ceste.

Sljedećeg dana čekali smo još pet sati, a onda nas je jedan auto povezao dalje. Trećeg dana napravili smo preko 500 kilometara u samo dva automobila.

Prosjek čekanja bio je oko pola sata, iako smo neke dane čekali cijeli dan.

Najlakše je bilo stopirati u Norveškoj. Očekivali smo duga čekanja na sjeveru, a zapravo je sve išlo dosta brzo. Ljudi bi često skrenuli sa svoje rute samo da nas odvedu na mjesto s kojeg ćemo lakše nastaviti.

I onda ulaziš u svaki auto i na kratko ulaziš u neki potpuno drugačiji svijet.

Vozili smo se s turistima, lokalnim ljudima, Samijima, 75-godišnjom bakom, djevojkom koja je vozačku položila tjedan dana ranije. Gotovo svi su pričali engleski, a jednom smo se sporazumijevali Google Translateom.

Jedan čovjek nas je pokupio nakon što se vraćao iz planina. Cijeli vikend bio je sa svojim prijateljima obučen kao čarobnjak i vitez. Igrali su neku fantasy igru po planinama i šumama – spašavali princezu, krali zlato iz špilje, tražili kartu izgubljenog grada i borili se protiv mračne vojske.

Na zadnjem sjedalu bili su čarobni predmeti, kostimi i štapić.

Kasnije smo saznali da je nekoliko godina odlazio u Ukrajinu tijekom godišnjeg odmora i volontirao. Govorio je da im nosi hranu i pokušava podići moral.

I tako u jednom autu dobiješ priču od čarobnjaka i vitezova do ratne zone.

Gdje ćete spavati?

„Ne znamo“ – To je bio naš najčešći odgovor.

I stvarno nismo znali.

Kad bi pao mrak i kada više nismo imali energije za stopiranje, spavali bismo tamo gdje bismo se našli – kraj ceste, u parku, na vrhu fjorda ili negdje u blizini sela.

Gotovo uvijek u šatoru. Jednu noć nas je 75-godišnja žena u Norveškoj, nakon što nas je satima gledala kako stojimo na kiši, pozvala kod sebe. Dobili smo toplu tuš-kabinu i normalan krevet.

Najljepše mjesto na kojem smo spavali definitivno je bio klif iznad otočja Lofoten. Na vrhu nije bilo dovoljno mjesta za cijeli šator pa je njegov mali dio visio preko ruba stijene. Te noći smo se obojica budili iz snova da padamo.

Ali ujutro – pogled. Jedan od najljepših krajolika koje sam ikada vidio.

A sljedeće noći, potpuno slučajno, ne znajući da je to uopće moguće, negdje na sjeveru dobili smo još jednu nagradu – lagani prvi ovogodišnji ples polarne svjetlosti. Aurora Borealis iznad otoka i fjordova.

Kraj svijeta

Do Nordkappa nam je trebalo točno mjesec dana.

Cijeli put, uključujući povratak, trajao je oko 35 dana. Prošli smo kroz Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, Češku, Njemačku, Dansku, Švedsku i Norvešku. Napravili smo skoro 5000 kilometara i vozili se s više od 100 različitih ljudi.

Kada smo konačno stigli na Nordkapp, osjećaj je bio istovremeno sve i ništa.

Kraj svijeta i konačno olakšanje.

Napokon smo stigli.Uspjeli smo!

Jer nije nam bio cilj samo stići do cilja, već doživjeti sam put koji nas vodi do cilja.

A doživjeli smo stvarno puno. Nordkapp je bio samo šlag na vrhu torte.

Zagrlili smo se, nazdravili i imali osjećaj kao da nam je veliki kamen pao sa srca.

Ali zanimljivo je da se nismo osjećali kao da je avantura završila. Kada smo stigli, imali smo osjećaj da bismo, da je trebalo još 2000 kilometara do vrha, napravili i tih 2000 kilometara. Nismo se zasitili lude avanture.

Ovakvo putovanje postane kao neka ovisnost. Želiš još jer ni sam ne znaš što će se sutra dogoditi. Budeš stvarno živ.

Povratak?

Uff. Svakodnevnica je tek počela.

Prvih par dana nakon povratka bilo mi je teško i čudno biti ponovno u stanu, imati krevet i sav luksuz 21. Stoljeća. Biti na mjestu, a u četiri zida.

Klaustrofobično i bez događanja. Dosadno, manje živo. Ustajalo, uštogljeno i civilizirano.

Treba se naviknuti da živiš na cesti, ali nedugo zatim treba se priviknuti da živiš u gradu.

Čovjek se vrlo brzo navikne na sve.

Ali iskreno, pobjeći ću čim mi se ukaže prilika. 🙂

Marina možete pratiti na društvenim mrežama: