Kad razmišljamo o vikend-putovanju, nekako nam pogled često pobjegne preko granice. Slovenija, Austrija, Mađarska, Italija… A onda provedemo tri dana na istoku Hrvatske i ponovno se zapitamo zašto ovakve vikende ne radimo češće.

Slavonija i Baranja imaju onu vrstu putovanja koju je teško svesti na jednu stvar. Ovdje ćete u istom vikendu vidjeti lipicance kako trče slavonskim ravnicama, zaviriti u stoljetne vinske podrume, voziti se čamcem kroz jednu od najvažnijih močvara Europe, jesti šarana na rašljama, kušati vrhunska vina iznad Dunava, šetati baroknom Tvrđom i na kraju završiti u obnovljenom dvorcu.

Mi smo za sve to imali tri dana, a ruta se pokazala taman dovoljno sadržajnom da stalno nešto doživljavate, ali bez osjećaja da samo jurite od jedne lokacije do druge.

Ako tražite ideju za produženi vikend u Hrvatskoj, evo kako je izgledao naš.

PRVI DAN: Lipicanci, Đakovo i prvi susret s Baranjom

Ivandvor – tamo gdje slavonska ravnica izgleda kao filmska kulisa

Naša prva stanica bila je Ivandvor, nedaleko od Đakova, jedna od dviju lokacija Državne ergele Đakovo.

I ovo je definitivno mjesto na kojem vrijedi stati čak i ako niste najveći ljubitelj konja.

Ivandvor

Na Ivandvoru se nalazi matično stado lipicanskih kobila s podmlatkom, a mladi se konji ondje odgajaju do treće godine. Povijest same đakovačke ergele seže sve do 1506. godine, dok je Ivandvor uređen 1912., kada je biskup Ivan Krapac dao izgraditi štale i objekte za radnike. Izvorne vizure imanja sačuvane su do danas, a Ivandvor je 2015. proglašen kulturnim dobrom Republike Hrvatske.

Ivandvor

Đakovo – grad kojim dominira jedna od najljepših hrvatskih katedrala

Od Ivandvora nastavili smo prema centru Đakova, prošetali gradskim korzom i, naravno, ušli u katedralu sv. Petra.

Đakovačka katedrala

Teško ju je promašiti. Dva tornja dominiraju gradom, a katedrala je građena između 1866. i 1882. godine, u vrijeme biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Danas je jedan od najprepoznatljivijih simbola Đakova i jedna od najpoznatijih sakralnih građevina u Hrvatskoj.

Đakovačka katedrala

Nakon šetnje vrijeme je bilo za ono što će se tijekom ovog vikenda pokazati kao svojevrsni lajtmotiv – vino.

Stali smo u Vinoteci Bačva, u samom Đakovu, na degustaciji lokalnih vina. Bačva se nalazi u Ulici Matije Gupca i, osim prodaje vina, organizira i degustacije.

A onda smo napustili Slavoniju i krenuli prema – Baranji.

Bačva – degustacija

Da odmah riješimo ono oko čega se na internetu lako zarati: Baranja nije Slavonija. 😁 Zato ćemo kroz ovaj članak uredno razlikovati dvije regije, a kada pričamo o svemu zajedno, najjednostavnije ćemo to zvati – istok Hrvatske.

Karanac – mjesto gdje ne dolazite samo jesti nego nakratko živjeti Baranju

Ako bismo morali izdvojiti jedno mjesto koje jako dobro objašnjava kakva je Baranja, Karanac bi bio ozbiljan kandidat.

Naš prvi pravi baranjski doživljaj bila je Baranjska kuća.

Ulica zaboravljenog vremena – mali vremeplov usred Karanca

Iza Baranjske kuće skriva se jedna od najzanimljivijih etnografskih priča ovog kraja – Ulica zaboravljenog vremena.

Nije riječ o klasičnom muzeju iza stakla, nego o svojevrsnom muzeju na otvorenom posvećenom nekadašnjem životu, zanatima i običajima Baranje. U sedam starih ambara uređene su lončarska, stolarska, bačvarska i tkalačka radionica, brijačnica i stara gostionica, a tu su i mlin, tradicionalna kovačeva kuća te nekadašnja ledara u kojoj se čuvao led izvađen iz Dunava. Radionice nisu samo kulisa – potpuno su opremljene, a ideja cijelog projekta upravo je sačuvati stare zanate od zaborava.

Posebno nam je bila zanimljiva priča o Obrtničkoj ulici, koja se nekada nalazila upravo ovdje i u kojoj je djelovalo više od 30 majstora i zanatlija. Među njima je bio i Geza Borbaš, za kojeg se prema lokalnoj predaji navodi da je 1905. godine napravio prvi kulen. Upravo tu priču danas prenose posjetiteljima Ulice zaboravljenog vremena.

A naučili smo još jednu zanimljivost: nekada je vrijedilo pravilo „jedna svinja – jedan kulen“. Za kulen se biralo najbolje svinjsko meso, a tradicionalno se punio u slijepo crijevo, pa se od jedne svinje radio samo jedan pravi kulen. Zato kulen nije bio svakodnevna hrana – čuvao se za posebne prilike i važne goste.

Imali priliku vidjeti i čuti priču o starim instrumentima kojima se nekada sviralo u Baranji, pa cijeli obilazak nije bio samo gledanje starih predmeta, nego mali povratak u vrijeme kada su zanati, glazba i druženja izgledali potpuno drukčije.

Nakon svega toga sjeli smo, naravno, za stol, a stol je ovdje priča za sebe.

Probali smo baranjski kulen, šarana na rašljama i obraze crne svinje, a Baranjska kuća inače je poznata upravo po tradicionalnoj kuhinji – od fiš-paprikaša i čobanca do šarana na rašljama i drugih jela pripremljenih prema starim receptima. Čak i kruh peku u zemljanim krušnim pećima.

Jedna od najfotogeničnijih vinskih cesta u Hrvatskoj

Prije nego što smo se smjestili u Karancu, napravili smo još jednu stanku među vinogradima Banova brda. Ovdje prolazi gotovo 8 kilometara duga vinska cesta, okružena s čak 564 hektara vinograda.

default

A najbolji dio čeka vas na vidikovcu usred vinograda. Za vedrih dana pogled navodno seže sve do Osijeka, a cijeli kraj izgleda kao da je stvoren za fotografiranje – vinogradi, brežuljci i Baranja koja se otvara u svim smjerovima.

Bez puno razmišljanja, ovo je jedna od najfotogeničnijih vinskih cesta u Hrvatskoj i još jedan dokaz da ponekad stvarno ne treba otići na drugi kraj svijeta da biste pronašli prekrasna mjesta.

VIDEO:

View this post on Instagram

Spavanje kod Ivice i Marice – i da, stvarno izgleda kao mali bijeg u bajku

Nakon ručka smjestili smo se na seoskom gospodarstvu Ivica i Marica u Karancu.

Imanje se nalazi u mirnom dijelu Karanca, okruženo zelenilom i velikim dvorištem, pa čim stignete imate osjećaj da ste malo usporili. Tu je vanjski bazen, puno prostora za odmor i druženje, ali nama su, očekivano, najveća atrakcija ponovno bili – konji. Gospodarstvo je poznato upravo po njima, a gosti mogu dogovoriti jahanje i druge aktivnosti povezane s konjima.

Ako u Baranju dolazite s djecom, ovo je posebno dobra opcija. Klinci ovdje ne moraju čekati da odrasli završe još jednu degustaciju vina 😁 – imaju dvorište, bazen, životinje i dovoljno prostora da im sam boravak na imanju postane jedan od doživljaja putovanja. Nama je to s klincem bilo posebno praktično jer nakon cijelog dana obilazaka nismo morali smišljati što ćemo još raditi – njemu su konji i bazen bili sasvim dovoljni.

default

A upravo je to ono što nam se kod ovakvih mjesta najviše sviđa. Ne dođete samo prespavati, nego smještaj postane dio putovanja. Ujutro se budite u Karancu, usred Baranje, a umjesto gradske vreve oko vas su zelenilo, mir i konji.

Za nas je Ivica i Marica zato bio baš dobar izbor za prvu noć – dovoljno miran da malo predahnemo nakon cijelog dana, ali istovremeno dovoljno zanimljiv da nam se nije činilo kao da smo obilazak Baranje završili čim smo došli u smještaj.

A odmor nije dugo trajao – čekala nas je još večera i degustacija vina u jednom od najpoznatijih baranjskih vinskih mjesta, među starim gatorima Zmajevca.

Večer među gatorima: Josić i vinska Baranja

Za kraj prvoga dana otišli smo u Zmajevac, u restoran i vinariju Josić.

Ako postoji mjesto na kojem ćete brzo naučiti jednu novu baranjsku riječ, onda je to ovdje: Gator.

Gatori su tradicionalni vinski podrumi karakteristični za ovaj dio Podunavlja, posebno Zmajevac i Suzu. Ručno su kopani u praporu, često u padinama Banskog brda, a njihova velika prednost je prirodna i gotovo konstantna temperatura od oko 12 do 15 °C tijekom cijele godine. Zbog toga su stoljećima bili idealno mjesto za čuvanje i dozrijevanje vina. Najstariji baranjski gatori potječu još iz 17. i 18. stoljeća.

Ono što nam je posebno zanimljivo jest da mnogi od njih danas više nisu samo stari vinski podrumi. Obnovljeni su i dobili potpuno novi život – neki su pretvoreni u kušaonice i vinoteke, u nekima možete večerati, a u pojedinima čak i prespavati. Stari cigleni svodovi i podrumi ukopani u brdo tako su postali jedan od najprepoznatljivijih dijelova vinskog turizma Baranje.

Mi smo zavirili u Ondine Wine House, uređen u autentičnom gatoru iz 1921. godine. Vlasnici Bernarda i Mario Fuis stari su podrum pažljivo obnovili i pretvorili u kušaonicu vina, rakija, destilata i domaćih delicija, a iznad gatora uredili su i smještaj. Posebno je fora što su pritom zadržali njegov stari izgled – cigleni svod i osjećaj da sjedite duboko unutar Banskog brda – samo u puno modernijem izdanju.

A onda još jedna riječ – surduk.

To su duboko usječeni putevi i ulice u brdu uz koje su nanizani gatori. U Zmajevcu upravo ti surduci danas čine jednu od najupečatljivijih vinskih kulisa Baranje.

Vinarija Josić nalazi se u jednom od njih, a njihova kušaonica smještena je u podrumu iz 1935. godine.

Posebno je zanimljivo što je cijeli kompleks nastao povezivanjem nekoliko starih gatora ukopanih u brdo. Kušaonica se i danas nalazi u jednom od njih, pa vino ovdje ne kušate u nekoj modernoj dvorani, nego praktički ondje gdje se ono u Baranji čuvalo generacijama. Temperatura u podrumima prirodno se tijekom cijele godine zadržava između otprilike 12 i 15 °C, što je jedan od razloga zbog kojih su gatori bili idealni za čuvanje vina.

Restoran Josić

A zanimljiva je i gastronomska priča. Vlasnik Damir Josić dodatno se školovao za kuhara u ALMA školi talijanske kuhinje u Parmi, pa se na jelovniku osjeti nešto moderniji pristup tradiciji. Polazište su i dalje Baranja, Slavonija i utjecaji mađarske kuhinje, ali se tradicionalne namirnice i recepti interpretiraju na suvremeniji način. Naglasak je na domaćim namirnicama lokalnih proizvođača, a uz jela se, naravno, sljubljuju vina iz vlastitog podruma. 

Sporo pečena plećka crne slavonske svinje u maramici – ovo obavezno probajte – totalna preporuka

Ideja je da cijela večera bude dio vinskog iskustva – od obilaska podruma i degustacije do hrane i vina za stolom. Upravo zato je ovo bilo idealno mjesto za završiti naš prvi dan u Baranji.

Ovdje se tradicionalna Baranja dosta dobro spaja s modernom gastronomijom, pa smo večer završili večerom i degustacijom vina.

Nakon prvog dana već smo imali lipicance, dvije katedrale, nekoliko čaša vina, kulen, šarana i lekciju iz baranjskog rječnika.

A drugi dan tek je počinjao.

DRUGI DAN: Dunav, Kopački rit i jedan od najboljih zalazaka

Batina – jedan od najimpresivnijih pogleda na Dunav u Hrvatskoj

Jutro smo počeli u Batini, na položaju Gradac iznad Dunava.

Tu se nalazi monumentalni spomenik Batinskoj bitci, odnosno spomenik Crvenoj armiji „Pobjeda“, rad jednog od naših najpoznatijih kipara Antuna Augustinčića.

Memorijal je posvećen jednoj od najvećih bitaka na ovim prostorima tijekom Drugoga svjetskog rata, koja se odvijala u studenome 1944. Sam spomenik podignut je 1947., visok je 26,5 metara, a na njegovu vrhu nalazi se sedam metara visoka brončana figura Pobjede. U sklopu kompleksa nalazi se i zajednička grobnica s posmrtnim ostacima 1.297 boraca Crvene armije.

No čak i ako vas povijest ne zanima previše, ovdje vrijedi doći zbog pogleda.

Dunav ispod vas, Baranja oko vas i jedna od onih panorama zbog kojih čovjek samo nekoliko minuta stoji i gleda.

Spustili smo se zatim i prema području Draža, do plaže uz Dunav, prije nego što smo krenuli prema potpuno drukčijem svijetu.

Plaža Draž

Kopački rit – Baranja koju najbolje upoznate s vode

Ako ste prvi put u Baranji, Kopački rit stvarno ne bih preskakali.

Jedno od najvećih močvarnih područja Europe i najvažniji ornitološki rezervat Hrvatske. Ovdje je zabilježeno oko 300 vrsta ptica, a područje je posebno važno za orla štekavca, crnu rodu, čaplje i brojne ptice močvarice.

Mi smo prvo prošli Poučno-edukativnom stazom Bijeli lopoč. Drvena šetnica duga je oko 1,2 kilometra i vodi od Prijemnog centra do pristaništa na Sakadaškom jezeru. Za laganu šetnju treba otprilike dvadesetak minuta.

A onda – brod.

Jedno je šetati Kopačkim ritom, ali sasvim je druga priča kada se ukrcate na brod ili čamac. Vožnja kreće s pristaništa na Velikom Sakadašu, traje oko 45 minuta i vodi kroz Posebni zoološki rezervat uz stručnog vodiča.

Tek kada se odmaknete od obale i zaplovite među trskom, kanalima i poplavnim šumama počnete shvaćati koliko je ovaj kraj zapravo vezan uz vodu. Kopački rit nije klasično jezero, nego golemi sustav jezera, bara, kanala, trščaka, poplavnih šuma i vlažnih livada koji se neprestano mijenja ovisno o vodostaju Dunava i Drave. Kada vode narastu, veliki dijelovi Rita nestanu pod vodom, a kada se povuku, ponovno se pojavljuju livade, sprudovi i druga staništa.

Mi smo ga ove godine zatekli u jednom od njegovih sasvim drukčijih izdanja. Ljeto 2026. obilježili su dugotrajni toplinski val i manjak kiše, zbog čega su vodostaji Dunava i Drave pali iznimno nisko. Budući da se Kopački rit puni upravo vodom iz tih rijeka, posljedice su se itekako vidjele – neki manji kanali potpuno su presušili, dok je u drugima ostalo tek nekoliko desetaka centimetara vode. Područja koja su pri visokom vodostaju pod vodom pretvorila su se u trščake i velike zelene površine.

I tu smo zapravo najbolje shvatili zašto se zove „rit“. Voda ovdje diktira gotovo sve. Kopački rit funkcionira kao golema prirodna retencija koja za visokih voda može prihvatiti ogromne količine vode iz riječnog sustava, a zatim je postupno ponovno otpuštati. Upravo taj stalni ritam plavljenja i povlačenja vode stvara jedan od najbolje očuvanih poplavnih ekosustava u Europi.

Još jedna zanimljivost koju smo naučili jest da Dunav i Drava na ovom području stvaraju nešto što se naziva unutarnjom deltom. Dakle, deltu ne morate tražiti samo tamo gdje rijeka završava u moru – Kopački rit svojim spletom kanala, jezera, bara i poplavnih površina ima karakteristike delte usred kontinenta.

A koliko je taj vodeni svijet važan najbolje govori brojka od više od 2.300 dosad zabilježenih biljnih i životinjskih vrsta. Među najpoznatijim stanovnicima su orao štekavac, crna roda, vidra i jelen, koji je jedan od simbola ovog područja.

I možda je upravo to najbolja stvar kod Kopačkog rita – ako dođete ponovno za nekoliko mjeseci ili nakon razdoblja visokih voda, možete imati osjećaj kao da ste došli na potpuno drugo mjesto.

Početak rujna u Kopačkom ritu posebno je zanimljiv i zbog rike jelena, jednog od najupečatljivijih prirodnih spektakala ovog kraja. U vrijeme parenja mužjaci dubokim i glasnim rikanjem dozivaju košute i upozoravaju suparnike, a njihov se zov može čuti na velikim udaljenostima. Jeleni tada okupljaju hareme od nekoliko košuta, a među mužjacima nerijetko dolazi i do borbi. Zanimljivo je da su toliko zaokupljeni parenjem da u tom razdoblju vrlo malo jedu i mogu znatno izgubiti na težini.

Iz močvare ravno na ručak – Crna svinja

Iz Baranje smo se vratili prema Osijeku, odnosno Čepinu, gdje smo se smjestili u hotelu Materra.

Hotel je dio Terra Negra kompleksa, a praktički odmah pokraj njega nalazi se restoran Crna svinja, gdje smo otišli na ručak.

Koncept restorana posebno je vezan uz lokalnu proizvodnju i slavonske namirnice. Jelovnikom dominiraju mesna jela i specijaliteti od crne svinje, a velik dio sastojaka dolazi iz vlastite proizvodnje i uzgoja, uključujući i povrće iz vlastitog eko povrtnjaka.

Ako cijeli vikend pokušavate jesti „lagano“, Slavonija vam tu namjeru prilično brzo objasni. 😁

Pecanje i plovidba kod Aljmaša – tamo gdje se susreću Drava i Dunav

Nakon ručka slijedio je jedan od doživljaja koji nam je možda najbolje pokazao koliko je cijeli ovaj kraj vezan uz rijeke – plovidba i pecanje kod Aljmaša.

U neposrednoj blizini Aljmaša nalazi se ušće Drave u Dunav. Nakon približno 749 kilometara toka Drava ovdje završava svoj put i ulijeva se u drugu najdužu europsku rijeku. Samo ušće nalazi se nekoliko kilometara uzvodno od Aljmaša.

A perspektiva s čamca je potpuno druga priča.

S jedne strane ogromna površina Dunava, s druge rukavci i Drava, a oko vas krajolik u kojem voda diktira gotovo sve – od prirode i ribolova do hrane i načina života.

Nismo ostali samo na vožnji nego smo okušali sreću i u pecanju, što je cijelu priču učinilo još boljom. 

Ovu turu s pecanje možete rezervirati kod gospodina Krešimira Steinera – 095 5269 869   Gusar – izleti s brodom. 

Aljmaš ima i jednu od najneobičnijih crkava u Hrvatskoj. Današnje Svetište Gospe od Utočišta svojim modernim oblikom nekoga podsjeća na labuda, nekoga na brod ili jedro na Dunavu, a iza neobične arhitekture krije se i snažna simbolika. Crkvu nazivaju i „Labudicom s Dunava“, dok njezin oblik podsjeća i na feniksa koji se uzdiže iz pepela – prikladna simbolika za svetište koje je kroz povijest više puta stradavalo i ponovno se podizalo.

Današnja građevina zapravo je već četvrta crkva podignuta na ovom mjestu u nešto više od tri stoljeća. Prethodna je razorena tijekom Domovinskog rata, a nova se počela graditi 2001. prema projektu arhitekata Maje Furlan Zimmermann, Ive Gajšak i Mirka Buvinića. Posebno je zanimljivo da je oštećeni kip Gospe pronađen među ruševinama, restauriran i 1998. vraćen u Aljmaš, a papa Ivan Pavao II. okrunio ga je 2003. tijekom posjeta Osijeku.

Erdut – vino, pizza i Dunav za kraj dana

Iz Aljmaša smo nastavili prema Erdutu, jednom od onih hrvatskih mjesta koja još uvijek nepravedno prolaze ispod radara. Smješten na uzvisini iznad Dunava i okružen vinogradima, Erdut je jedan od najzanimljivijih vinskih krajeva istoka Hrvatske.

Naš cilj bila je Vinarija Magistra, mala obiteljska vinarija obitelji Pavić s prekrasnim pogledom prema Dunavu. U njihovim vinogradima uzgajaju graševinu, žuti muškat i merlot, a osim proizvodnje vina razvijaju i vinsko-turističku priču koja uključuje kušanja, obilazak vinograda i vinarije te smještaj.

Mi smo imali dodatnu sreću jer se upravo toga vikenda održavao Festival Dunava, pizze i vina, pa se večer pretvorila u kombinaciju koju je stvarno teško pokvariti: Dunav + zalazak sunca + vino + pizza.

Festival se održavao kod Ladanjske kuće Magistra, na lokaciji s pogledom prema Dunavu. Čaša lokalnog vina, pizza i zalazak sunca iznad jedne od najvećih europskih rijeka – teško je zamisliti bolji završetak drugog dana.

A kad smo već kod vina, Erdut skriva i jednu zanimljivost svjetskih razmjera. U podrumu Erdutskih vinograda nalazi se golema drvena vinska bačva zapremnine čak 75.000 litara, koju Erdutski vinogradi predstavljaju kao najveću drvenu vinsku bačvu na svijetu koja je još uvijek u upotrebi. Izrađena je od slavonskog hrasta, za njezinu izradu utrošeno je čak 109 hrastovih stabala, a u njoj i danas odležava erdutska graševina.

Da malo lakše zamislite koliko je to – 75.000 litara je oko 100.000 klasičnih boca vina! Bačva je ukrašena i rezbarijama s motivima vinogradarstva, hrvatskog pletera i Posljednje večere, pa je danas jedna od najneobičnijih vinskih atrakcija ovog kraja.

TREĆI DAN: Osijek, Feričanci i jedan obnovljeni slavonski dvorac

Osijek – Tvrđa i „katedrala“ koja zapravo nije katedrala

Treći dan krenuli smo u obilazak Osijeka.

Jedna od prvih stanica bila je Tvrđa, povijesna barokna jezgra grada. Gradnja osječke tvrđave započela je početkom 18. stoljeća, a završetkom radova 1722. bila je među najvećim i najmodernijim vojnim fortifikacijama srednje Europe. Veći dio zidina srušen je u 20. stoljeću, ali barokna jezgra i danas je jedan od najprepoznatljivijih dijelova Osijeka.

Nakon Tvrđe otišli smo do jednog od simbola grada – neogotičke crkve svetih Petra i Pavla.

Svi je u Osijeku zovu katedrala, ali tehnički je riječ o konkatedrali Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Izgrađena je krajem 19. stoljeća na inicijativu biskupa Strossmayera, a njezin toranj visok je čak 90 metara i jedan je od dominantnih simbola osječke panorame.

Usput, u Tvrđi se skriva i jedan odličan fun fact: Trg Svetog Trojstva nekada je bio Vinski trg, gdje su se još u 18. stoljeću prodavala vina iz Baranje. Dakle, veza Osijeka i vina definitivno nije nastala jučer.

Feričanci – kad stara slavonska kurija ponovno oživi

Nakon Osijeka krenuli smo prema Feričancima.

Posjetili smo Heritage Hotel Kurija Mihalović, obnovljenu povijesnu kuriju koja je danas pretvorena u boutique heritage hotel.

Cijelo područje Feričanaca snažno je vezano uz vino. U blizini kurije nalazi se i povijesni Stari podrum, koji je obitelj Mihalović podigla na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. U njegovu prizemlju nalazi se ukopani, bačvasto svođeni vinski podrum, a zbog arhitektonske i povijesne vrijednosti objekt je zaštićen kao kulturno dobro.

Danas se cijela vinska priča nastavlja kroz Enosophiju, a Kurija Mihalović povezana je i s Ergelom Feričanci.

Mi smo upravo ovdje vikend malo usporili – obišli smo kuriju i podrum, a zatim sjeli u kočiju i krenuli kroz feričanački kraj.

Ergela Feričanci danas posjetiteljima nudi jahanje, edukativne programe i vožnje kočijama, pa je ovo jedan od onih doživljaja koje bismo bez problema preporučili i obiteljima.

Konji, vinogradi i slavonska ravnica – nije loš način za završavati vikend.

Našice – dvorac za kraj putovanja

Prije povratka kući napravili smo još jednu stanku – Našice.

I jako nam je drago da jesmo.

U središtu grada nalazi se obnovljeni Veliki dvorac Pejačević, sagrađen 1812. godine, u kojem danas djeluje Zavičajni muzej Našice.

Dvorac je nakon velike obnove ponovno otvoren s novim stalnim muzejskim postavom krajem 2024. godine.

Postav priča o obitelji Pejačević, ali i o povijesti našičkog kraja, a jedan od najzanimljivijih dijelova svakako je glazbeni salon s klavirom Dore Pejačević, jedne od najznačajnijih hrvatskih skladateljica, koja je velik dio života provela upravo u Našicama.

I tako smo putovanje koje smo počeli među konjima završili – u dvorcu.

Nekako sasvim prikladno za Slavoniju.

Može li se Slavonija i Baranja obići u jednom vikendu?

Naravno da u tri dana ne možete vidjeti sve.

I to zapravo nije ni poanta.

Ova ruta nam je pokazala koliko različitih stvari možete spojiti u jednom relativno kratkom putovanju: Đakovo i lipicance, baranjsku gastronomiju, vinske podrume Zmajevca, Dunav, Kopački rit, Osijek, Erdut, Feričance i Našice.

Nema tu jedne velike atrakcije zbog koje morate prijeći pola svijeta.

Umjesto toga imate desetke manjih iskustava koja se nadovezuju jedno na drugo – konje na pašnjacima, domaći kulen za stolom, šarana na rašljama, hladan gator usred ljeta, brod koji prolazi kroz trsku, dvije velike rijeke koje se spajaju, vino iznad Dunava, zvuk kočije kroz vinograde i dvorac koji je ponovno dobio svoj stari sjaj.

I možda je upravo to najveći adut istoka Hrvatske.

Ovdje se ne dolazi samo nešto vidjeti. Ovdje se jako dobro jede, pije, plovi, šeta, kuša, sluša i doživljava.

A nakon ovakva tri dana teško je ne zaključiti isto što smo i mi:

Divnih mjesta stvarno imamo svuda oko nas. Ponekad samo trebamo krenuti malo istočnije.