Nakon šest dana intenzivnog putovanja kroz srce Francuske, povratak u zagrebačku svakodnevnicu donosi onaj najljepši osjećaj ispunjenosti i unutrašnjeg mira. Kada se sjedne na panoramsko sjedalo broj 10 na katu, svijet se promatra iz sasvim drugačije perspektive. 

 

Francuska nije samo zemlja monumentalne arhitekture; ona je osjetilno putovanje kroz okuse, mirise i duboko ukorijenjene uspomene. 

 

Pariz se najljepše doživljava s vode. Vožnja brodom po Seni pruža predivan, neprocjenjiv osjećaj slobode dok grad klizi pred očima. Pogled s drugog kata Eiffelovog tornja ostavlja bez daha, no stvarni pariški duh skriva se u malim gastronomskim oazama Latinske četvrti, gdje su cijene vrlo slične našima i pristupačne. U jednom šarmantnom restoranu ispred zgrade slavnog sveučilišta Sorbone, tradicija oživljava kroz autentičnu francusku juhu od luka.

 

Obilna, gusta i poslužena s prepečenim sirom, ta je juha učinila da se u tom trenutku probudi osjećaj kulinarskog ponosa, pruživši priliku da se čovjek barem na sat vremena osjeća poput Julie Child. Iz tog trenutka rodila se i želja za dubljim istraživanjem i učenjem o francuskoj kuhinji, podsjećajući na njezine legendarne početke u pariškoj školi Le Cordon Bleu. Cijeli taj ritam pratio je i obilan hotelski doručak prepun prhkih kroasana i autohtonih sireva, dok je večera na čarobnom Montmartreu donijela vrhunski doživljaj jela Civet de chevreuil – divljači marinirane u burgundskom vinu, posluže uz krumpire, hladno pivo i plemeniti plavi sir s rikolom. Pregača kupljena tamo ostaje trajna suvenir – uspomena na te okuse. 

 

Ipak, poseban i dotad neotkiven dio srca osvojio je Strasbourg. Hodajući njegovim slikovitih ulicama po prvi put, oživjela su sjećanja na djetinjstvo i predivnu Beatrice. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, moj pokojni ujac Ante donio je hrabru odluku o odlasku u emigraciju, nastanivši se u Frankfurtu.

 

 

Budući da mu je povratak bio onemogućen, njegova tadašnja djevojka, Beatrice iz Strousbourga, godinama je u svom Alfa Romeu posjećivala našu obitelj. Donosila je igračke, slatkiše i odjeću, bivajući naša jedina veza s ujcem u tim izazovnim vremenima. Iako je život kasnije razdvojio njihove puteve, a ujac Ante u Njemačkoj izgradio predivnu obitelj s našom dragom, rano preminulom Rosanom iz Pirovca, sjećanje na Beatrice i njezinu strasburšku toplinu ostalo je živo. Strasbourg je grad u koji se čovjek jednostavno mora ponovno vratiti.

 

Putovanja nas uče geografiji, ali ona najljepša putovanja, na koncu, uvijek nas vrate samima sebi, dragim ljudima s kojima dijelimo sjedalo i miru vlastitog doma.