Dragi putnici i putoholičari, želim s vama podijeliti jednu duboku, osobnu i pomalo neobičnu priču sa videom – priču o putovanju kroz Pakistan vlastitim vozilom. No prije nego vas povedem na taj put, dopustite mi da se ukratko predstavim.

Moje ime je Alen. Prije deset godina bio sam poduzetnik u Hrvatskoj i vlasnik dvije tvrtke. Život je bio stabilan, predvidljiv… i, iskreno, pomalo prazan jer sve se svodilo samo na posao. Jednog dana donio sam odluku koja mi je u potpunosti promijenila život – napustio sam tvrtke, ostavio sve iza sebe, kupio malo vozilo i pretvorio ga u kamper.

Taj kamper postao je moj dom.

Nisam imao konkretan plan. Nisam znao koliko dugo ću putovati, niti kamo će me sve to odvesti. Ono što sam znao jest da želim živjeti – stvarno živjeti.

U sljedećih deset godina proputovao sam više od 35 zemalja sa istim vozilom. Ali ne kao turist, ja bih rekao da sam živio u svakoj zemlji, istraživao svaki pedalj te zemlje, išao u najzabačenije krajeve, istraživao netaknute kuteve prirode, tražio plemena, živio s autoktonim stanovništvom visoko u brdima ili duboko u pustinjama. Sve u svemu, želio sam iskusiti onu pravu, istinsku kulturu. Vidjeti znamenitosti koje obilježavaju duboku povijest te zemlje i, naravno, provoditi što više vremena s lokalnim stanovništvom kako bih čuo njihovu priču, naučio nešto i stekao nove prijatelje.

Tražio sam ono što većina ljudi nikada ne vidi – autentičnost.

Ovo je priča o Pakistanu. Zemlji o kojoj većina ljudi ima mišljenje – ali rijetko tko ima iskustvo.

Nažalost, slika Pakistana u zapadnim medijima često je svedena na stereotipe: nesigurnost, siromaštvo, ekstremizam. I upravo zato me ta zemlja toliko privlačila. Jer sam kroz godine putovanja naučio jednu stvar:

Što je percepcija negativnija – stvarnost je često toplija.

Na ovo putovanje nisam krenuo sam. Pridružila mi se Romana, najbolja prijateljica i partner u putovanju. Krenuli smo iz Varaždina i nakon dugog puta stigli sve do Nepala. Putovanje je trajalo godinu i tri mjeseca, a Pakistan nas je zadržao punih šest mjeseci.

I to s razlogom. Pakistan nisu samo planine i džamije — to je zemlja s 240 milijuna stanovnika, drugom najvećom muslimanskom populacijom na svijetu i kulturom koja seže do doline Inda (jedna od najstarijih civilizacija, 3300. pr. Kr.).

Pakistan ima više od 5 vrhova iznad 8000 m, više nego bilo koja druga zemlja, uključujući K2 i Nanga Parba

Borba za vizu – prvi test strpljenja

Prije nego smo uopće kročili u Pakistan, čekao nas je prvi izazov – VIZA.

U Iranu smo proveli gotovo tri mjeseca čekajući odobrenje na vizu. Sam proces prijave je kompleksan, s pedesetak pitanja, detaljnim planovima putovanja, unosom smještaja i datuma. Sistem je takav da lako možete pogriješiti – a male pogreške često znače odbijanje ili dugotrajno čekanje.

Iako smo mi bili pozvani na svadbu u Pakistanu od strane prijatelja, koji nam je ujedno pomogao u komunikaciji s vladom oko dobivanja vize, i iako smo sve jako pažljivo ispunili. Svejedno smo se suočili sa problemom. Naš problem je bio što Hrvatska nema pakistansku ambasadu, pa smo odabrali sljedeću najbližu: BiH. Oni očito tamo ne rade ili odgovaraju svaka 2 mjeseca, zbog čega smo mi izgubili 3 mjeseca čekanja. Tako da za dobivanje pakistanske vize predlažem da preskočite taj dugotrajan postupak i jednostavno uplatite 30 dolara agenciji koja će vam to riješiti vrlo jednostavno i brzo — vizu ćete dobiti unutar 5 dana (slobodno me kontaktirajte za kontakt ako će vam trebati).

No, na kraju smo uspjeli, ali i već tada naučili prvu lekciju: Pakistan traži strpljenje !

(Pakistan je 2026. olakšao vizu za turiste — e-viza se dobiva online za 35 USD, ali za vozila treba dodatna CARINET dozvola.)

Ulazak u Pakistan – pet dana konstantne vožnje kroz samo 200 kilometara

U Pakistan se može ući samo kroz dvije kopnene granice, odnosno samo jedna ako ste s vozilom — granica kod grada Zahedan u Iranu. Nakon toga je potrebno proći kroz Balučistan, dio Pakistana pod velikom kontrolom vojske i policije, te stići u sljedeći veći grad Quetta (nekih 200 km od granice). To je najteži dio puta za koji trebate imati jako puno vremena i strpljenja, jer prolazite kroz puno kontrolnih točaka gdje se svaki put vrši vaša provjera dokumenata: kamo idete, zašto ste ovdje i sl.

Ali nimalo zastrašujuće — službenici su ekstremno ljubazni, veseli, pozitivni i radoznali, kao mala djeca. Ako imate vremena, to će vam biti jedno od najluđih iskustava: doslovno će vam spremati hranu, ispićete beskonačnu količinu čajeva, igrat ćete se s njihovim puškama, bit ćete potpuno slobodni pričati s njima kao s prijateljima — samo što nećete moći bez njih proći ni metar tog dijela zemlje. Tako da smo mi po ulasku u Pakistan prvo proveli 2 noći u pograničnoj policijskoj stanici čekajući prvu policijsku pratnju koja nas je pokupila. Nakon toga smo prošli vjerojatno 50 kontrolnih točaka na kojima smo se svaki put zadržali minimalno sat vremena ili čak po jedan dan, ovisno… Jako je nepredvidivo, ali i zabavno ako imate vremena.

Ti ljudi nisu hladni službenici. Oni su znatiželjni, srdačni i nevjerojatno gostoljubivi. Žele vas upoznati, žele čuti vašu priču, žele vam pokazati da ste dobrodošli.

Za njih ste rijetki gost, a za vas – to je potpuno novi svijet.

Ali mi nismo imali vremena jer smo se žurili na vjenčanje u Lahoru (blizu indijske granice), pa nam je bilo malo stresno. No, na kraju smo stigli dan prije vjenčanja, na način da smo se 12 sati neprestalno vozili po autoputu (nakon što smo konačno izašli iz zabranjenu zonu kretanja). Oni koji idu avionom neće to iskusiti, ali svi putnici s vozilom, motorom pa čak i biciklom prošli su kroz istu situaciju — nekima je čak trebalo i dva tjedna da prođu tih 200 km… uh!

Baluči Narod: Srca Skrivena Iza Vojske

Balučistan je najveća provincija Pakistana (44% teritorija), sa samo 5% stanovništva — bogat rudama (bakar, zlato). Istovremeno, Balučistan je i jedno od najosjetljivijih područja Pakistana.

Ovom prilikom želim reći svoja opažanja i mišljenje o Balučistan regiji. Balučistan je nešto poput Kurdistana u Turskoj, Siriji, Iranu, Armeniji i sl. — narod bez zemlje koji nije priznat i obično je pod pritiskom vlade kako bi se iskorijenio. Infrastruktura je slabo razvijena, pristup vodi i struji ograničen, a kontakt s lokalnim stanovništvom za strance je gotovo nemoguć. Sve što smo vidjeli bile su bezbrojne policajci i vojska koja drži taj veliki narod pod kontrolom.

Nama ni u jednom trenutku nije bilo dozvoljeno da pričamo s nekim od njih, niti da odemo u dućan kako bismo si kupili osnovne namirnice za kuhanje. Sve se skriva od turista i posjetitelja kako bi se spriječio kontakt s Balučima — ne zato jer su teroristi ili zato što je opasno (iako policija to tvrdi), nego da se spriječi dobro mišljenje o njima. Naime, Pakistan dobiva ogromnu financijsku pomoć od Amerike da se bori s tim takozvanim “teroristima”, a pošto je Pakistan totalno siromašna zemlja — ako ne jedna od najsiromašnijih — taj novac koji stiže iz Amerike već nekoliko desetljeća je ogromna količina novca koja Pakistanu zapravo pomaže ekonomski ne propasti skroz.

Ja sam uspio nekoliko puta pobječi policiji i na kratko popričati s Balučima prije nego li su me uhvatili. Dobrotu koju sam u njima osjetio, srdačnost, ljubav i veselje među građanima iako nemaju doslovno ništa — teško je opisati. Svaki put kad bih pobjegao, uhvatio nekog na 10 minuta, prvo što mi je rekao: “Nemoj se bojati, ne vjeruj im ništa, tako nam je žao što ne možemo s tobom pričati.” I svaki put bi mi stavili na brzinu neki poklon u ruku, bilo što im je bilo pri ruci. Dosta sam vremena proveo pričajući s Baluči ljudima u Iranu, živio kod njih neko vrijeme i mogu reći da znam nešto o njima jer su isti narod. Kao i u Iranu gdje su poznati po ekstremnoj dobroti i gostoljubivosti — pa čak više nego Iranci za koje ste vjerojatno čuli da su najgostoljubiviji narod na svijetu — tako su i Baluči u Pakistanu apsolutno isti ti dobri ljudi, samo jako degradirani i skriveni od očiju svijeta. Šteta što ih pakistanska vlada tretira kao životinje, a istovremeno na njima zarađuje ogromne američke novce bez kojih bi vjerojatno već odavno probali.

Zanimljivost: Baluči su indoiranska etnička grupa od oko 15 milijuna, podijeljena između Pakistana, Irana i Afganistana — bore se za autonomiju od 1948.

Lahore – srce Pakistana

Nakon 5 dana pod pratnjom, dolazak u Lahore bio je kao ulazak u potpuno drugi svijet, jer Lahore je drugi najveći grad Pakistana poslije grada Karachi, s više od 12 milijuna stanovnika, i kulturno srce zemlje. Smješten blizu granice s Indijom. Kroz povijest je bio središte Mogulskog Carstva, što se i danas vidi kroz arhitekturu, umjetnost i način života.

Stigavši u grad odmah smo uletjeli u kaos na cestama,  nešto poput onoga što ste vidjeli u Indiji, ali dvostruko gori! Znam iz iskustva jer sam proveo godinu dana vozeći po Indiji. Najveća razlika u tom prometnom kaosu je što u Indiji nekako svi voze po propisima tog kaosa i nitko ne vozi prebrzo. U Pakistanu je to divljanje, s milijun automobila na cesti pri velikoj brzini, nema toliko komunikacije s trubama, još više se ne poštuju prometna pravila. Zapravo, u Pakistanu su samo tri grada s semaforima i prometnim znakovima — Islamabad, Lahore I Karachi — al nitko se ih ne pridržava. Zanimljivo je da nema ni toliko prometnih nesreća — ima ih vjerojatno nešto više negoli se to dešava u mom 40-tisućnom gradu, Varaždinu. Što je uspoređujući s gradom od 12 milijuna stanovnika skoro ništa. Nesreće se češće događaju izvan gradova gdje voze seljaci, djeca i ostali koji nikad nisu završili ili pohađali autoškolu. Moram priznati da sam se naučio uživati voziti u takvom kaosu, i nakon toga mi je svaka normalna država polako dosadna za vožnju.

Vjenčanje u Lahoru je zapravo bio prvi dan našeg iskustva što je to zapravo Pakistan. Bili smo primljeni kao kraljevi, a da nismo ni poznavali mladence — bili smo pozvani na svadbu od strane mladoženjinog brata kojeg smo upoznali u Iranu samo na nekoliko dana. Ispalo je da smo mi njegov poklon mladencima — doslovno su se svi brinuli o nama kao da je naše vjenčanje, a mladenci su bili ekstremno sretni što smo došli na njihovo poseban dan. Teško je opisati tako nešto. a nakon vjenčanja smo bili pozvani u njihovu obitelj gdje smo ostali dva tjedna. Svaki dan su nas vodili da istražujemo grad, isprobavamo lokalnu hranu, posjećivali muzeje i znamenitosti te nam zabranili koristiti naš novac. Mi smo njihovi gosti — kako oni to kažu — a kad si gost u toj zemlji, tretiran si kao kralj i ponuđeno ti je više nego ikome u obitelji.

Lahor je ogroman grad o kojem bi se moglo pričati satima, ali ono što svi kažu, da je to grad s najboljom hranom, i stvarno se tamo može iskusiti sva lokalna hrana po regijama. Food Street — mjesto za punjabske specijalitete, roštilj, curry i večernju atmosferu uz povijesne spomenike — mix kulture, povijesti i svakojakih delicija za oblizati nepce.

Islamabad – planirani glavni grad

Za razliku od kaotičnog Lahorea, Islamabad je potpuno drugačiji svijet.

To je glavni grad Pakistana, izgrađen 1960-ih godina kako bi zamijenio Karachi kao političko središte. Razlog? Strateški položaj, sigurnost i bolja organizacija. Grad je planski izgrađen, s urednim ulicama, zelenim zonama i modernom infrastrukturom. Često ga nazivaju jednim od najuređenijih gradova u Južnoj Aziji.

Ako je Lahore srce – Islamabad je glava Pakistana, što nam uglavnom i nije bilo toliko interesantno u tom trenutku, jer smo se više veselili odlasku u sjeverne planinske dijelove Pakistana. Tako da smo u tih 3 tjedna bivanja, večinu vremena proveli u rješavanju papirologije, produljenje viza i druženje sa prijateljima.

Sjever Pakistana – gdje počinje prava čarolij

Ipak, za mene, pravi Pakistan počinje na sjeveru , jer ono što mene zanima, su oni dijelovi u koje turisti ne odlaze tako često. Tako smo se mi uputili duboko u sjeverni planinski dio, prolazeći kroz najopasnije ceste svijeta kako bismo došli u grad Gilgit, posjetili Passu ledenjak, pa onda Skardu dolinu i malo selo Shigar gdje se čarolija Pakistana počela odvijati.

Vožnja tom izrazito opasnom cestom od 400 km trajala je tjedan dana, a usput smo vidjeli planinski vrh Nanga Parbat (8126 m, “Planina ubojica”) koji ima samo oko 400 uspješnih uspona od 1953., uz 80+ poginulih. Ceste su većinom neprolazna zbog konstantnih odrona, rijeke koje prolaze kroz cestu, i općenito cesta ide teško pristupnim dijelovima. Ali zato je krajolik bezprekorno božanstven: čista, netaknuta priroda iscrtana visokim planinskim lancima koji su većinom pod snijegom čitavu godinu. Putevi su često širine samo da jedan auto može proći, a kad se dva sretnu bude problem, a ako je nesreča često je potrebno dan ili nekoliko dana čekanja. Tako smo i mi bili jedan dan zarobljeni u koloni koja je čekala da se cesta oslobodi.

Kad smo stigli u malo selo Shigar, vrijeme je stalo — stale su i naše misli. Sve je nekako bajkovito: kuće su raštrkane nepravilno kroz krajolike, često jedna do druge, i uz svaku kuću prolazi potok svježe i čiste vode koja se slijeva s planina. To su ručno rađeni potočni kanali kojima vodu dovode do svake kuće — ona je pokretač sela. U njoj ljudi peru svoj veš, peru sebe, koriste je za navodnjavanje, za pokretanje privatnih mlinova jer struja nije dostupna u svim dijelovima. To je i mjesto okupljanja: uz šira riječna korita sakupljaju se žene koje razmjenjuju priče dok zajedno peru veš, a u većim koritima većih rijeka, ljudi još dan danas žive u šatorima jer konstantno vade zlato iz rijeka.

Pakistan je isto tako poznat po velikim količinama poludragog i dragog kamenja — tako da smo uz cestu visoko na liticama često vidjeli rupe u žilama stijena gdje ljudi rudare u potrazi za dragim kamenjima. Izrazito opasan i naporan posao koji rade samo najsiromašniji ljudi. Opasan i naporan iz moje perspektive — za njih je to svakodnevica i ne gledaju na to kroz moje oči, već sa zahvalnošću da imaju priliku na taj način opskrbiti obitelj sa svime što je potrebno (naravno, jako skromno). I tu se vidi ona prava sreća — što kažu, sreća nije u novcu! Sreća dolazi iz obitelji, prijateljstva, jednostavnog života ispunjenog ljubavlju i dragim osobama. Nema tu jala, ili zavisti među njima — svi funkcioniraju kao jedna sretna velika seoska obitelj gdje svatko svakog poštuje, pomaže, vjeruje i uvijek se može osloniti na njega.

Zato ni klasične brige kod njih ne postoje: “Što će biti kad odrasteš, hoćeš li imati dovoljno za penziju ili da si uplatiš starački dom?” — toga nema! Prvenstveno, ljudi su jako zdravi jer žive u prirodi, jedu jednostavnu neprocesuiranu hranu, konstantno su fizički aktivni te ne postoji starost u našem obliku. Ljudi su apsolutno fizički jaki i sposobni da dožive svoje zadnje dane normalno, ne u krevetu čekajući smrt, već se prepuste smrti onda kada osjete da je došlo vrijeme — moglo bi se reći da utonu u san iz kojeg se ne namjeravaju probuditi (jednostavno, prirodno i lijepo). Iz tog razloga se I na smrt gleda drugačije te se ne tuguje kod njih kao kod nas — jer su ljudi svjesni da je osoba živjela svoj život u potpunosti te je nakon smrti samo napustila ovo tijelo jer je za to došlo vrijeme.

Zaključak: Pakistan Mijenja Život

Vidim da ovom mojem pisanju nema kraja — toliko bih toga još mogao napisati, ali tko će to čitati I odakle uopče krenuti? Možda bi knjiga bila bolja, pa da se tamo fokusiram na dublju priču za one kojima bi tako nešto bilo zanimljivo. Za sada, nadam se da ćete uživati u ovom 25-minutnom videu i da ćete prepoznati neke dijelove ove priče u samim snimkama.

Hvala !

Facebook link: https://www.facebook.com/alen.kuscar.new
Youtube: https://www.youtube.com/@alen.kuscar

Instagram: @alen.kuscar