Skoro je prošlo godinu dana od tog jedinstvenog putovanja, pa da se malo prisjetim i podijelim sa svima vama svoje iskustvo. Inače imam želju (naravno da tu financije i slobodni termini imaju ključnu ulogu), otputovati dva puta godišnje. Ljetni termin je odrađen na Kanarskom otočju, a sada je došao onaj zimski. Bilo bi logično ići nekuda gdje je toplo, ili barem toplije nego kod nas ☹, ali ne. Ja odlučih otputovati na Island.

Tekst i Fotke: Dunja Mijovic

Onaj tren kad sam to priopćila svom Danijelu je jednostavno nezaboravan i neponovljiv. Razgovor je krenuo sa nadražim izrazom EEEE, znaš šta? Ja sam nešto malo gledala….i odlučila da bi……mogli ………..na Island! Upitnici iznad glave su se množili brzinom svjetlosti, a pitanja kao Molim??? Gdje???? Zašto??? I ono najbitnije – Jesi normalna???? Samo su se redali ?. Ali onda sam ja krenula, kao nije tamo tako hmmmm jaaaako hladno, trebamo vidjet vulkane, crne plaže (da usporedimo s Kanarskim ?), i ono najbitnije moramo vidjet Auroru Borealis, jer se ona najbolje vidi u zimi. Tu se malo ipak zainteresirao i pokazao volju poslušati me do kraja ?. Ja sam dva tri dana prije već zujala internetom i našla par destinacija koje se tamo trebaju vidjet i krenula ga uvjeravat. Ono što je najbitnije jest da od prvotnog šoka i nevjerice nije trebalo puno da pristane. Mojoj sreći nije bilo kraja.

Prvo se krenulo u potragu za kartama. Zadnja četiri putovanja organizirali smo sami jer smo primijetili da je tako najbolje, jer sam određuješ što, kako i kada. Još jedna činjenica koja nikako nije za zanemariti, jest to da su takva putovanja po mojem iskustvu barem za trećinu, ako ne i duplo jeftinija. Kad smo to riješili, prebacili smo se na smještaj i rent-a-car.  

Letili smo iz Budimpešte, a rezervirali preko Skyscanner-a. 1 kofer za nas dvoje se jedva spakirao jer je zimsko doba i svega treba imat u duplo ili još malo više, ako se mene pita. Do Budimpešte smo išli autom i trebalo nam je kojih 6.5 sati jer su bili radovi pred samim gradom. Zapeli smo u gužvu i jedino što nam se motalo po glavama bilo je ,a što ako nam avion ode i ne stignemo??? Sve pada u vodu ☹. Ipak smo stigli! Na 10 minuta od samog aerodroma postoji velik broj privatnih parkinga. Mi smo na jednom od njih za 150,00 kuna ostavili auto na cijelih tjedan dana. Vozač nas je kombijem odveo na aerodrom i kasnije se vratio po nas. Odlična stvar i definitivno nešto za svaku preporuku.

Prvi doticaj s Islandom bio je iz samog zraka kad je pogled puknuo na led, led i još malo leda! Nakon slijetanja smo se uputili po auto koji se nalazio u sklopu aerodroma. Vani doslovno mećava….Pitamo frajera koji nam izdaje auto o trenutnom vremenu, a on kaže, evo jučer je baš počeo padati. Rekoh di me nađe??? Prvi dojam – grrrrrr! Uzimamo osiguranje, a on nam preporuča posebno za zaštitu od vulkanskog pijeska i blata. Ajd, valjda on zna, pa pristajemo. I još nešto. Kaže on onako sav važan, samo da znate da imate zimske gume???? A nego kakve bi imali u siječnju???? Nije nam dugo trebalo da shvatimo on misli na sve 4 gume s čavlima ?. Pokazao nam je oštećenja na autu, mi ga poslikali, ja našla još 2 manja naravno i rekla uvedite vi i ta 2 još za svaki slučaj. Krećemo u Kopavogur, gradić udaljen 10 minuta od Reykjavika i 40 minuta od Keflavika gdje se nalazi aerodrom. Po navigaciji odmah nalazimo smještaj, raspakiravamo se i jedva čekamo jutro ?

1.dan 3.1.2020.

S obzirom da smo bili u siječnju, bilo bi poželjno navesti bitne činjenice: sunce izlazi tek oko 10, pola 11 i nažalost zalazi već oko 16, tako da dan vrlo kratko traje i treba se dobro organizirati. Dijamantna plaža je must see, a pošto do nje ima 4.5 sati vožnje, ona je prva na redu. Prvih 20 minuta vožnje prolazi relativno ok, ali onda kreće penjanje na planinu iznad Reykjavika i to nikako ne izgleda dobro. Ono kad imaš snijeg praćen poprilično jakim vjetrom, ledom na cesti i ne zaboravimo – mrakom!!! Dogovorili smo se; vozimo još 10 minuta i ako se vrijeme ne promijeni, vraćamo se u apartman. To sam se ja zapravo dogovorila sama sa sobom dok je ovaj moj umirao od smijeha dok sam bila na rubu suza od straha. Samo da spomenem, on mrzi zimu i niske temperature, ali obožava vožnju po snijegu! Srećom, onaj tko je bio zimi na Islandu, dobro zna da se vrijeme mijenja nevjerojatno brzo. Taj tren kad smo se spustili s planine, kao da je netko ugasio snijeg i otopio led ! Apsolutno za ne povjerovat. I tako smo ipak nastavili dalje.

Prva stanica nam je bio Seljalandsfoss vodopad iza kojeg se inače ljeti može doći i biti unutar špilje (možda jednom i to vidim ?). Plaća se samo parking kojih 6 eura. Savjet što se odjeće tiče kad se ide zimi, jest imati što više vodootporne obuće i odjeće koliko je moguće. Jer osim što u bilo kojem trenu može počet kiša, snijeg ili tuča, ne treba zaboraviti da ako želiš relativno dobru sliku vodopada, moraš mu prići poprilično blizu, a to znači da ćeš biti mokar od glave do pete, jer naravno tamo valjda nikad ne prestaje puhatiiiii! Znam da to opet spominjem, ali ne mogu si pomoć.

Vožnja od 4 sata po pijavicama, snijegu, ledu i svom ostalom zamislivom lošem vremenu, dovela nas je na Dijamantnu plažu. Bilo koji vjetar koji ste do sada doživjeli ne može se mjeriti s onim što tamo puše.  Ako uzmemo u obzir da je temperatura u autu pokazivala -17, ne žalim uopće ni zamisliti koja je bila reel feel ☹! Pokušaj snimanja kvalitetnog videa se nije ostvario, jer jednostavno ne možeš držat mobitel, a da se cijeli ne treseš i paziš da te vjetar ne otpuše ☹. Slike su ispale ipak malo bolje. Sante leda, do metar visine u svim mogućim oblicima, koji se spuštaju kroz Jökulsárlón lagunu s obližnjeg ledenjaka, su fantastične i još bolje nego kad ih vidiš na slikama. Uz sav taj vjetar i smrzavanje, taj led tj. svi ti dijamanti, definitivno su vrijedni patnje. Na povratku nazad stajemo, jer na nebu vidimo nešto neobično. Uspjeli smo vidjeti Polarne stratosferske oblake/Nacreous/ Mother of pearls– oblake koji su iznimno rijetki i pojavljuju se tek na sat ili dva u sumrak i nastaju u stratosferi na visini od 15 do 25 kilometara. Najčešće se vide na Antartici i nastaju pretežno u polarnim područjima jer je potrebna temperatura od -70! Tek kad smo došli u apartman i guglali što smo zapravo vidjeli, bili smo još sretniji. Prvi dan završava izuzetno uspješno.

bsh

2.dan. 4.1.2020.

Cijelo sljedeće jutro i prijepodne je bilo grozno vrijeme te je cijelo vrijeme padao snijeg i nije bilo preporučljivo izlaziti van. Tek smo oko 3 popodne otišli do obližnjeg Reykjavika na kratko razgledavanje. Klasične znamenitosti koje nismo ni mi propustili su spomenik Vikinškog broda, koncertna dvorana Harpa i zastrašujuća Božićna mačka. Oduševila nas je Hallgrímskirkja crkva koja svojim oblikom podsjeća na bazaltne stijene, a ujedno je i jedna od najviših građevina na Islandu. Šetnjom do crkve uočili smo mnoštvo zgrada i kuća ukrašenih muralima i zanimljivim slikama. Javna rasvjeta je također nešto što se kod nas ne viđa. Jedna svijetli plavo, jedna crveno, jedna žuto, a jedna zeleno. Totalno oduševljenje ?. Vraćamo se u apartman i psihički pripremamo na ono što nas čeka ujutro!

3.dan. 5.1.2020.

Dok smo pripremali plan puta, ronjenje u Silfri bilo je pod obavezno. Plaža i ronjenje su definitivno dvije stvari koje ne želim propustiti. Došao je i taj dan. Dan prije smo rezervirali i uplatiti online. Toplo smo se obukli i krenuli do Silfre koja se nalazi u Thingvellir nacionalnom parku. To je jedino mjesto na svijetu gdje pod vodom možete dodirnuti istovremeno dvije tektonske ploče istovremeno. Silfra je zapravo pukotina koja razdvaja tektonske ploče koje se na ovom mjestu odmiču jedna od druge i to čak 2 cm godišnje. Temperatura vode koja dolazi s obližnjeg ledenjaka iznosi samo 2 stupnja cijele godine, ali ujedno i omogućuje nevjerojatnu vidljivost od 100 metara. To je ujedno i najveća zabilježena podvodna vidljivost, te se smatra najbistrijom i najčišćom vodom na svijetu.

Pravit ćemo se da zanemarujemo temperaturu vode od 2 stupnja, ali kad dođeš tamo i onda još počne padat snijeg, e to je već sad malo ipak too much čak i za moje standarde. Ali volja je tu. Mi smo tu i mi to možemo! Padalo je taman kojih pola sata dok smo se presvlačili i dobivali upute. Na sebi smo mogli imati tajice, ili usku trenirku i toplu neku majicu na koju ide dry suit tj. odijelo za ronjenje s kojim kad te obuku jedva hodaš ?. Umirali smo od smijeha gledajući jedni druge. Dogegali smo se nekako i spustili se stepenicama u vodu. Prvi doticaj s tom prohladnom vodicom je pomalo neobičan. Malo vode prođe kroz rukavice i kod vrata pod kosu, ali to ignoriraš, jer kosu kasnije kao svi normalni ljudi sušiš u autu koristeći ventilaciju na najjače?. Zaronit u biti ne možeš, jer te odijedo drži na površini, nego samo plutaš i to je dovoljno, vjerujte mi. Toliko bistro i čisto i special feeling definitivno. Nezaboravno!!! Slike su dovoljan dokaz? Nakon ronjenja dobiješ vruću čokoladu da se malo ugriješ i dođeš k sebi. Čak i ne od hladnoće nego od samog ushićenja što si sada doživio.

Sljedeće što smo išli vidjeti bio je Strokkur, jedan od najpoznatijih gejzira. Budi se svakih 5-10 minuta i postiže visinu od 15-20 metara. Uz njega je nekoliko manjih, uključujući i najpoznatiji Geysir po kojem su svi gejziri zapravo i dobili ime, a koji zadnjih nekoliko godina nažalost spava i miruje. Zadnja postaja tog dana bio je Kerid krater, tj kratersko jezero, po čijem se vrhu lijepo može prošetati. Postoje i stepenice do samog jezera, ali bilo je previše ledeno i opasno za spuštanje. Preživjeti smo Silfru i vodu blizu nule, tako da bi ovo bilo izazivanje sudbine po drugi put u istom danu.

4.dan. 6.1.2020.

Pretposljednji dan započinje dvosatnom vožnjom do Skogafossa, još jednog vodopada ?. On se nalazi recimo na pola puta prema Dijamantnoj plaži, kojeg nismo posjetili dva dana prije, jer smo lovili danje svjetlo, tako da smo ga ostavili za sljedeći dan tj. danas. Ovaj vodopad je među najvećim (š25, v60m) i do samog vrha vodi oko 370 strmih stepenica. Da je dan bio divan i sunčan, ne bi se bio problem popeti, ali kad kao i svaki drugi dan, puše snažan vjetar, malo je zeznutije i treba malo pripaziti pri penjanju. Dolazak na sam vrh opravdava tu muku i taj popriličan broj stepenica jer je pogled predivan. Vrijeme nam se osmjehnulo i imali smo predivan pogled.

E sad. Sljedeće što sam naumila pogledati, jest ostatak američkog vojnog aviona koji je 1973. ostao bez goriva i „sparkirao“ se na plažu blizu Solheimasandura. Nitko srećom nije bio ozlijeđen, a avion je postao turistička atrakcija. Plan je bio prošetati se do aviona, udaljenost je 4 km (samo u jednom smjeru) i treba oko sat vremena, što zapravo nije previše kad je lijepo vrijeme. Krenuli smo mi po dobrom vremenu i sve je bilo ok, do polovice, puta kad je počela kiša (nošena jakim vjetrom normalno) i tad smo se zapitali, vratit se natrag ili nastaviti??? Naravno da ćemo nastaviti, jer kad smo već tu, nema smisla odustajati. Nije da smo si to pitanje postavili još nekoliko puta, ali nema veze. Najdužih 40 minuta ikad. A trebala je to biti obična lagana šetnjica. Naravno da nije, jer Island ima najnepredvidljivije vrijeme koje sam doživjela. Od snijega, kiše, tuče pa do sunčanog vremena i to sve u kojih pola sata!!! Ako nisi doživio, ne vjeruješ i zvuči nestvarno, ali vjerujte mi, moguće je. Uspjeli smo se poslikati jer nas je bilo možda nekolicina, jer ne postoji previše optimista poput nas, a vratili smo se busom koji inače vozi po zimi (zbog očitih i malo prije navedenih razloga). Autobus smo ignorirali jer nam kao ne treba i mi se želimo šetati. Nemojte to raditi! Cijena je oko 150,00 kuna i vožnja traje 15 minuta jer je put dosta loš. Nazad smo se ipak povezli autobusom. Par dana nakon što smo se vratili kući na toj su plaži našli tijela dvoje mladih Kineza. Navodno su zapali u nevrijeme i umrli od smrzavanja. Tako da, ako slučajno planirate ići u zimi i mislite pješačiti, moj je savjet, možda bolje nemojte. Odvezite se autobusom tamo i nazad i ostanite na sigurnom!

Do sljedećeg odredišta trebalo nam je samo 15 minuta. Ubrzo smo se našli na Reynisfjara plaži blizu sela Vik i Mirdal. Dok se približavate plaži upozorava vas znak da ovo nije uobičajena plaža na koju smo svi navikli. Znak prikazuje „smrtonosne“ i „podmukle“ valove, koji doista takvi i jesu. Nepredvidivi su i jednostavno ne znate koliko će koji val doći do vas. Naravno da se našao jedan Kineski turist koji se neplanirano okupao jer se previše približio moru. Zapravo je imao sreće. Navodno svaki dan valovi nekoga nenajavljeno odvedu na kupanje, a nerijetko se tu i pogiba jer ljudi ne paze. Na donekle sigurnoj udaljenosti možete uživati u bazaltnim stijenama i špiljama koje je okružuju, a predivni vulkanski crni pijesak nije ni potrebno spominjati. Pokraj te plaže nalazi se i Dyrhólaey rt ispod kojeg u dobrim vremenskim uvjetima lete mali sportski avioni. Tamo smo doživjeli najsnažnije udare vjetra na cijelom putovanju. Do njega vodi cestica koju okružuje more i nimalo nije ugodno voziti se tamo. Meni naravno, ovaj moj je uživao i opet mi se smijao. Šta je najgore, treba se i vratiti istim putem ☹

Polarnu svjetlost odnosnu gospođu Auroru tražili smo 4 večeri za redom. Nismo bili pretjerano sretni jer je pretežno bilo oblačno, a to je najgore kad ju želiš vidjeti. Nije nas razočarala i osmjehnula nam se ipak malčice zadnju večer. Sreći nije bilo kraja! ?

Tako je završila i ova naša luda avantura. Tko god poželi ići na Island u zimskom periodu, neka se dobro pripremi, prati prognozu i sluša savjete, jer konstantno objavljuju koje su ceste neprohodne i nisu preporučljive za upotrebu. Toplo se obucite (čitaj u nekoliko slojeva) i nosite rezervnu odjeću i obuću sa sobom, jer nikad ne znaš! Ako se kvalitetno organiziraš i paziš na sebe, dobit ćeš nezaboravno i jedinstveno putovanje i uspomene za cijeli život ?

Fotogalerija: