Dok grad tek spava, ja znam da me čeka moj ugodno rashlađeni, čisti autobus i sigurno rezervirano sjedalo. U ruksaku nosim jednostavnu popudbinu-domaće sendviče, svježe voće i puno vode, iako u samom Puntu izletnike čeka ugodno iznenađenje :susretljivi konobari u kafićima uz plažu s osmjehom će vam besplatno dopuniti boce hladnom vodom, pa je nemoguće na povratku ne nagraditi se jednim ukusnim voćnim sladoledom. 

 

Iako se mnogima čini da je jednodnevni put iz Zagreba dalek i naporan, meni ta vožnja pruža prijeko potreban odmor od radnog tjedna, mračnog ureda i gradskih ljetnih vrućina. 

Najljepši trenutak je sam prelazak Krčkog mosta, kada pogled puca i na lijevu i na desnu stranu, nad morskim prostranstvo. Ponekad osjećam da bih najradije izašla iz autobusa čim pređemo most i pješice uživala u pogledu na uredne maslinike i marine pune lijepih jedrilica i brodova koji spavaju na suncu. 

 

 

Jedan od tih izleta sudbonosno je pokrenuo moj unutrašnji svijet. Zbog malog problema oko sjedala, sudbina me smjestila na samo suvozačevo mjesto, na samom vrhu modernog autobusa na kat. Vozila nas je mlada, atraktivna žena. Kroz ugodnu ćakulu pitala sam je za dozvolu da je fotografiram, a njezine priče o iskustvu na putovanjima i izazovima tog posla učinile su da se na tom panoramskom mjestu osjećam nevjerojatno važno – kao pravi, profesionalni turistički vodič. Iako su te dragocjene fotografije danas izgubljene u nekom digitalnom labirintu, taj osjećaj je ostao živ. Upravo se s tog sjedala, s pogledom na otvorenu cestu, rodila moja unutrašnja iskra i želja da ove jeseni upišem tečaj za turističkog vodiča i dobijem licencu. Možda je cijeli taj novi smjer krenuo upravo s tog suvozačevog mjesta. 

 

 

Sama plaža u Puntu je betonska, prostrana i s dovoljno mjesta za sve posjetitelje. Ovdje nema debelih stabala koja daju teški prirodni hlad, već obalu krase nježni tamarisi. Kako se sunce pomiče, tako i ja polako pomičem svoj ručnik, odnosno šugoman, u potrazi za hladovinom. More je čisto i osvježavajuće, a budući da obožavam plivanje, u moru uvijek biram svoje male sportske ciljeve – plivam sad do jedne bove, sad do onog brodića, vizualno već planirajući novu plažu koju ću posjetiti možda već sljedeći vikend. No, najveći dar jednog od tih izleta bio je slučajan susret s jednom predivnom ženom, sugrađankom iz mog rodnog grada. Iz tog morskog susreta rodilo se divno prijateljstvo i razgovori puni toplih, korisnih savjeta koji me i danas drže u uvjerenju da nikada nije kasno za promjene i ostvarivanje svojih snova. 

 

 

Kada se u večernjim satima autobus konačno vrati u Savskom gaju, osjećam onaj predivni, teški fizički umor od plivanja, ali um je potpuno pročišćen. Doma, u mom ugodnom stanu na Jaruščici, čekaju me osvježavajući tuš, nešto hladno iz hladnjaka, dobar film na YouTubeu ili dovršetak knjige s plaže. Ležim s onim najljepšim, strašno dobrim osjećajem u prsima: danas sam napravila nešto nevjerojatno dobro za sebe i svoje zdravlje.