U srcu Ljetne palače, iza bujne vegetacije i izvan glavnih turističkih tokova, nalazi se jedna od njezinih najspektakularnijih, a najmanje poznatih građevina: Kazalište Velike radosti (Dehe Yuan, 德和园).

Ovo nije bila tek scena za zabavu; bilo je to visoko sofisticirano središte carske kulture, izolirano od vanjskog svijeta, gdje se razvijao intimni i složeni odnos između umjetnosti i moći, posebno za vrijeme vladavine carice udove Cixi koja je obožavala kazalište i rado je dovodila umjetnike u svoju Ljetnu palaču. Gledatelji, glumci i termini predstava bili su strogo definirani i elitni, kao i sve u njezinoj carskoj vladavini. Glavna publika, i često gotovo isključiva, bila je carica udovica Cixi sama. Kazalište je bilo njezina privatna zabavna dvorana, a predstave su bile organizirane prije svega za njezinu zabavu. Najvažniji datum u kazališnom kalendaru bio je Cixin rođendan. Proslava je trajala danima, s više uzastopnih predstava dnevno. Kazalište i danas ponosno stoji unutar Ljetne palače u Pekingu, predstave se ne izvode redovito, ali asocijacije na slavne dane još uvijek su prisutne na svakom koraku.

Kazališna publika

Poziv na predstavu bio je znak ogromne naklonosti i politički alat, omogućavao je neformalne razgovore i pokazivao tko je trenutno u milosti. Ostali dvorjani i poslužitelji prisustvovali bi s udaljenijih mjesta ili galerija, više kao dio dekoracije i ceremonijala nego kao prava publika. Katkad je carica udova Cixi pozivala vrlo ograničeni krug ljudi: visoke dvorske eunuhe (poput moćnog Li Lianyinga), povlaštene carske konkubine, katkad članove carske obitelji (kao mladog cara Guangxua, iako su njihovi odnosi bili zategnuti) i rijetke visoke državne službenike.

Carica Cixi imala je svoje izdvojeno mjesto u gledalištu u zgradi nasuprot same pozornice, s najboljim pogledom na pozornicu, odakle je mogla u potpunosti kontrolirati ne samo tijek predstave nego i protokol, trajanje i izbor repertoara. Mogla je čak i navući zastor kako bi se odvojila od ostalih gledatelja koji su rado gledali i u nju.

Kazalište je bilo produžetak dvorskog života i moći, prostor u kojem su se umjetnost i politika tiho ispreplitale. Neke izvedbe trajale su satima, a katkad i cijeli dan, s izmjenama scena, glazbe i kostima, prilagođene ritmu dvora i raspoloženju carice. Umjetnici su često nastupali više dana zaredom, boraveći unutar palače tijekom cijelog trajanja ceremonija.

Glumci su bili pomno birani članovi dvorskih kazališnih trupa, ponajprije vrhunski izvođači pekinške opere, tada najcjenjenije kazališne forme u Kini. Mnogi su dolazili iz najboljih kazališnih škola i radionica u Pekingu, a neki su bili osobno pozvani ili čak „zadržani“ na dvoru po caričinoj želji. Iako su bili iznimno cijenjeni zbog svog umijeća, njihov položaj bio je ambivalentan: s jedne strane uživali su privilegije i zaštitu, a s druge strane bili su potpuno podređeni dvorskim pravilima i očekivanjima. Izvodile su se uglavnom pekinške opere (Jingju), koje su doživjele vrhunac popularnosti upravo tijekom njezine vladavine. Cixi je bila strastvena ljubiteljica ove umjetničke forme, koja kombinira glazbu, pjevanje, ples, akrobaciju i živopisne kostime. Imala je i svoje omiljene umjetnike, poput legendarnog Tan Xinpeia (谭鑫培), smatranog ocem moderne pekinške opere, i Yang Xiaoloua, majstora uloga hrabrih vojnika (wusheng). Njezina naklonost mogla je donijeti golemu slavu i utjecaj glumcu, ali i opasnost, njezino nezadovoljstvo moglo je značiti i kraj karijere.

Trokatna scenska mašinerija

Kazalište je izgrađeno 1891. za vrijeme velike obnove Ljetne palače po naredbi carice udove Cixi. Spektakularan prostor kazališta, baš kao i cijele Ljetne palače, i danas oduševljava posjetitelje, a za važne prilike još uvijek se koristi za izvedbe. Kazalište je bilo tehničko čudo svojega vremena. Često se navodi kao jedno od triju najvećih klasičnih kazališta u Kini, s onim u Zabranjenom gradu i Chengde planinskom ljetnikovcu.

Impresivna zgrada zauzima nevjerojatnih 21 metar u visinu, dok je pozornica 17 metara duboka. Gledalište se prostire na četiri velika dvorišta, s kapacitetom za nekoliko stotina gledatelja. Najimpresivnija karakteristika je njegova trokratna pozornica. Kazalište je bilo osmišljeno kao iznimno složena scenska cjelina s tri razine, koje su omogućavale izvedbe kakve su u to vrijeme bile gotovo nezamislive. Gornja scena služila je za prikazivanje nebeskih prizora, silazak bogova i duhova te pojave koje su trebale djelovati nadnaravno. Likovi su se spuštali kroz pažljivo skrivene otvore, stvarajući dojam lebdenja i dolaska iz drugog svijeta. Središnja razina bila je namijenjena glavnoj radnji, dijalozima i ključnim prizorima predstave, gdje se odvijala većina dramskog sadržaja. Ispod nje nalazila se donja scena, skrivena od pogleda publike, ali presudna za dramatične efekte. Iz tog prostora glumci su se mogli iznenada pojaviti, izranjati kao da dolaze iz vode ili pak simbolično prikazivati prizore podzemlja i pakla. Tu su se nalazile skrivene vodene jame koje su omogućavale stvaranje realističnih prizora rijeka, mora ili kiše, dok su pažljivo osmišljeni žljebovi i sustavi sajli omogućavali glumcima da se uzdižu, spuštaju ili doslovno „lete“ iznad pozornice. Takav dizajn omogućavao je brze i neprimjetne promjene scena, kao i dojmljive prijelaze između različitih svjetova unutar predstave. U usporedbi s običnim kazalištima toga doba, ove tehničke mogućnosti bile su gotovo neusporedive, čineći Kazalište Velike radosti jednim od najspektakularnijih i najsofisticiranijih kazališnih prostora u carskoj Kini.

Carica udova Cixi u ovom kazalištu nije bila tek promatrač, nego stvarna pokretačka snaga cijelog umjetničkog svijeta koji se ovdje razvijao. Aktivno je sudjelovala u nastanku predstava, naručivala i uređivala scenarije te inzistirala na pričama koje su nosile jasne moralne poruke ili slavile mudrost i snagu ženskih vladara. Kazalište je za nju bilo prostor u kojem se kroz umjetnost mogla oblikovati poruka o vlasti, redu i idealnom društvu.

Cixi je osobno nadzirala produkciju, od izbora glazbe i scenografije do kostima, kojima je pridavala posebnu važnost. Poznata je po tome da nije štedjela sredstva, ulažući goleme svote u raskošne svilene tkanine, bogati vez i zlatne detalje, a kako bi svaka izvedba bila vizualno savršena. Svaki element predstave morao je zadovoljiti njezine visoke estetske kriterije.

Kazalište nakon Cixi

Nakon smrti Cixi 1908. i pada dinastije Qing 1912., kazalište je palo u nemar. Tek je 1984. godine temeljito obnovljeno i pretvoreno u muzejski prostor. Danas se ne koristi za redovne izvedbe, ali njegova arhitektura otkriva raskoš toga vremena.

Kazalište Velike radosti bilo je više od zabavnog objekta; to je bila fizička manifestacija Cixinine osobnosti, njezine ljubavi prema umjetnosti, potrebe za kontrolom, rastrošnosti i želje da stvori savršen svijet u kojem je ona bila jedina zvijezda, producent i kritičar. Svaka izvedba bila je pomno režirana poruka, namijenjena malom krugu odabranih, ali s dubokim simboličkim značenjem. Upravo zato ovo kazalište i danas ostavlja snažan dojam, ne samo kao arhitektonsko čudo nego i kao tiho svjedočanstvo o ulozi umjetnosti u samom srcu carske Ljetne palače. Mjesto je to koje vrijedi vidjeti.

Tekst i fotke: Antonija Putić

Producentica i umjetnica Antonija Putić već godinama živi u Kini, zemlji koja ju je očarala svojom kulturom, običajima i jedinstvenim načinom života. Završetkom Akademije dramske umjetnosti i studija komunikologije u Zagrebu, njezina su putovanja započela iz znatiželje i umjetničkog duha, a prerasla su u poziv. Kao strastvena putnica, Antonija je proputovala više zemalja nego što je ikada planirala, no niti jedna nije ostavila tako snažan dojam na nju kao Kina, koju od 2013. naziva svojim drugim domom. Osim što o svojim doživljajima, neobičnim mjestima, okusima i receptima Dalekog istoka piše za tiskane medije i portale, Antonija vodi i Facebook stranicu “Antonija Putić”, gdje dijeli zanimljivosti o kineskom životu, kulturi i znamenitostima. Njezin zanimljive objave i bogato iskustvo omogućili su mnogima da otkriju ljepote i tajne Kine. Svojim pristupom Antonija uspijeva Kinu približiti svima koji žele osjetiti njezinu čarobnu raznolikost i neiscrpno kulturno bogatstvo.

Antoniju možete pratiti i na –> facebooku