Torta je prošla, janjetinu smo riješili, kuverta je dana. E sad na bus. Još uvijek osjetim okus janjetine, a već panično tražimo parking na autobusnom kolodvoru, na radiju svira ljubi ljubi ljubi, ljubii me, voli voli voli, voli me. A u glavi se počinje nemilosrdno vrtit danas majka ženi svoga sina i neće prestat dok ju ne izrecitiraš cijelu.
Napisao: Jurica Stublić
6:55
Kupujemo vodu na Tisku i tražimo bus, vozač nas je zapamtio od zadnjeg posjeta Budimpešti, tako da je od početka puta bila ugodna domaća atmosfera u busu s najluksuznijim toaletom.
Mamurni, od mučnine ne možemo niti sklopit oko, 4.5 h su proletila kao baka od 78 godina kad prelazi cestu i evo nas u Budimpešti.
11:40
Brzinska kava s fornetima i idemo na prvi bus za zračnu luku u Budimpešti, obilazak Budimpešte ostavljamo kao šećer na kraju.
Meni drugi put, njoj prvi, kao Ivica i Marica hodamo onako izgubljeno u prostranstvu ogromnih ekrana i tabli, milijun strelica, galama svuda oko nas, a mi bi samo dašak sna da nam da malo snage za ići dalje.
Check in riješen još u busu, idemo kroz labirint kao mravići do skenera, ulovio sam krajičkom oka ispred nas hrvaticu pa smo samo pratili nju kao dječica i radili sve sto i ona.
Slijedio je miris 1000 parfema i zagušljivi zrak airport staklenika, izašao sam zapaliti. Ukrcani, trebali smo razdvojeno sjediti, no uspjeli smo riješiti kombinaciju sa sestrama iz Jordana koje su isto bile za to da zamijenimo mjesta. Polijećemo, želudac mi se okrenuo dvaput, nista ne čujem, no već 5 sekundi kasnije sve prolazi kad vidis taj pogled.
Nije niti čudo sto je čovjekov san oduvijek bio da može letjeti.
Mekani jastučići posvuda, ona već spava, pa se malo guši, pa malo hrče, ja zadivljen pogledom gledam kroz prozorčić polu budan, polu mrtav. Izrael je nešto zafrkavao pa smo napravili krug po crvenom moru tako da smo sletjeli 50 min kasnije nego planirano. No napokon smo tu. Druga država, kraljevina, drugi ljudi, druga kultura, drugi kontinent, druga pustolovina.
Čekamo u redu kao prebijeni, počinje se osjećati u nogama jučerašnja odnosno sinoćnja svadba. Ispred nas dva dečka i cura iz Srbije. Di ćete šta ćete, jeste auto iznajmili ili idete taxijem, kad ono ne znaju ni samo kaže pa čitali smo da se može cjenkat pa ćemo se cjenkat malo s taksistima da vidimo. A mi mislili da smo mi neorganizirano došli.
Na kraju redu cura i decko, isto iz Srbije kažu vozi space shuttle express od Queen Alli Airporta do Ammana, dođe 4 puta manje nego Taxi pa mi idemo njime, e pa bome i mi. Nažalost ovo ime space shuttle nije trebalo olako shvatiti kao šalu na glupo ime jer nas je čekao zanimljiv put do Ammana.
Okej, postoji par stvari po kojima se Jordanci značajno razlikuju. A to je da se stvarno možeš cjenkati za sve, bilo da je karta za bus, novi kauč u dućanu ili vožnja. Nažalost ono sto nemaju su propisi vožnje. Da, a dobro bi im došla i pokoja prometna traka ili zebra ili barem semafor jer kao pjesak svako prelaženje ceste riskiraš život.
U principu koliko sam uhvatio poanta je da koristiš kočnicu samo kada si došao na odredište ili kada planiraš skupiti nekoga tko čeka ili autostopira uz cestu, drugo ne smijes koristiti pokazivače smjera jer pokazuješ da si slabić i prednost na cesti ima onaj koji je tvrdoglaviji i luđi. Truba je sve što ti treba. Što znači da smo ukupno 6 puta imali bliski susret s ostalim vozilima na cesti jer smo očito dobilo najveću muškarčinu da nas vozi od zračne luke do Ammana. Čovjek ne želi čuti za kočenje, a ako se slučajno netko usudi prestrojiti ispred njega stisnut će gas koliko može kako bi ga potjerao iz ‘njegove’ trake. Malo je reć da sam se bojao za život.
Prvi doticaj s Jordanom, i već vidim da će ovo biti poprilično zanimljivo putovanje.
22.40
Izbačeni iz busa, zadnja stanica, klasika, hrpa taksista došla je galebarit. Brzo hvatam prvi wi-fi i naručujem uber jer je 18 puta jeftiniji. Nebo-zemlja razlika, čovjek pristojan, ugasio muziku, vozi normalno ali i dalje stoji, truba je sve. Ležeći položaj, jedna ruka na volanu, a mali prst na mjenjaču, klima- sva 4 prozora. Umorni i gladni napokon dolazimo u smještaj, kompa na recepciji se trudi bit pristojan.
Otvaramo vrata. Sok i vjeverica. Jad i bijeda. Oči ne vjeruju. Od silne gladi više nije bilo niti bitno što su na zidovima i stropu rupe, što je prljavo, pohabano, 18 fotelja i dvosjeda za nas dvoje, nema tople vode, mirisi raznoliki. Ostavljamo ruksake i idemo u prvi dućan koji vidimo da bilo što pojedemo.
Ovaj mali na recepciji se smješka kao hehe kaj niste to očekivali.
Ulazim u trgovinu, planina svježih jaja mi prva upada u oko naslaganih na sredini kvazi trgovine, a unutra i vani 32 stupnja.
Kupujemo Rio Mare tune, neke sokove, nudelse i kekse, pa valjda s tim ne možemo fulat. Piše 1 Jod Rio Mare, a kad ono 4.5 (odprilike 1 jod= 10 kn), tak da smo ga odma u startu spušili.
Utrpali sve to u sebe, želudac se ruši od grčeva, ništa jeo cijeli dan, a odjednom mix svega.
00:00
Pao je tuš, okej je, dojmovi su se slegli.
Od sutra idemo pametno, zapravo idemo odma kupit nešto za sendviče za sutra, za Petru.
Šećemo, na karti je neki shopping street pa ajde da pogledamo, možda nešto i radi.
Ogromni šoping centar okružen neboderima kad ono pun ljudi.
Opet sok i vjeverica, pa kak sad to
Zašto Hm i Zara rade, zašto svaka zlatarnica i super Market rade, zašto salon sa namještajem pobogu radi??
Ništa nam nije jasno, ali sretni ulazimo u Market i kupujemo klopu, 3 puta jeftiniji od onog kvazi dućana u kojem smo bili..
02:00
Sendviči spremni, bus je u 06:30. Reko kompa iz agencije da dođemo u 06:00.
Veselim se sutra Petri.
05:55
Hodam. Valjda.
Ne znam više jesam budan ili sanjam. Gledam oko sebe i dalje mi nije ništa jasno. Sjedamo u čekaonicu, otvaramo limenkice kave, cugamo mi nju ona nas.
Ukrcaj, mini bus, unutra klima na najjače, dobili smo zadnja mjesta.
Dok ih je ugledala, već je bila na boku i hrkala. A ja tipkam, tipkam i gledam ova zlatna polja, nisu kao u Slavoniji, drugačija su, imaju mirnoću, imaju tajanstvenost, imaju nedodirljivost, kao da su beskonačna.
09:15
Tu smo negdje, i dalje kamen i pijesak oko nas, ona se budi. Ima još jedno sat vremena do tamo, mijenjamo se, ja idem na hrkanja, ona na hrsanje.
10:30
Izlazim, sunce piči nije mi dobro,
Ruši me ko baku milku, kupujemo vodu, šešir i marama na glavu, ajmo !
Ulazimo u visitor centar, uzeli kartu, skenirali Jordan pass(ulaznica za većinu stvari u Jordanu+viza) i vidli tablu, jahanje konja kroz stazu je uključeno u cijenu.
Ocemo? Ajmo, nismo nikad jahali konje.
Netrebas nis pitat trče za tobom, žicaju te da jašeš konja, zašto, jer je reko tip na ulazu da im samo daš napojnicu.
Nisi nista ni reko već si im najbolji prijatelj, da se nisam popeo mislim da bi me stavio sam na konja.
Krenuli, stali, aha.
Prvo oce napojnicu.
Neću rec kolko sam ostavio jer me sram na sto smo spusili 300 kn.
Ups.
Vožnja je bila nevjerojatna i otvorila je oci. Kao prvo koliko iskorištavaju te životinje, trunke volje nema u tom konju da on mene sad nosa okolo.
Kao drugo jahao sam konja i gledao na nevjerojatne fasade, skulpture, stijene koje nisam mogao ni zamisliti.
Bilo je lijepo.
Ostatak idemo pjeske.
Provlačimo se kroz uske kanjone, ljepota svuda oko nas. Hodam, sanjam, gledam, ne sanjam, tu sam, stvarno jesam, ovo je oko mene, ovo je živo.
Fotke padaju na sve strane, sunce piči, uživancija je neprocjenjena.
33-35 stupnjeva u hladu, na suncu je przaona, al je ugodno, nije kao kod nas, nema vlage.
Klinci trče na sve strane, zicaju od tebe, nude ti sve sta se može ponudit, pristao bi i da ga dofuras doma, na uglovima sjede Talibani koji vjv drže tu djecu koja zicaju za njih, svakih 1500 m je osim wc-a i kioska s vodom i 10 klupica s suvenirima ili ducancica. Zlatna riječ je bila ‘tinkaba’ ili ti I’ll think about it.
Polako dolazi kraj, ulili smo svaki jedno 5 litara vode u sebe, nisam nit jedno pisao, bome te iscijedi ova pustinja, koristili smo trik, jedi slano da budeš žedan, jer ako zaboraviš pit vode nije dobro.
17:00
Bus je tu, ovaj put veliki, ima i wifi, vozimo se natrag u Amman, molim boga u sebi da će sljedeći smještaj bit bolji, mislim realno valjda ne može gore on onoga. Valjda.
20:40
Izbacio nas negdje na cestu, nemaš pojma di je hotel, nemaš pojma di si, brzo lovi neki wifi dok se nije mobač ugasio.
Opet gladni ispred nas neki restač, ajde nećemo bit glupi pa uć u prvi koji vidimo, idemo prema smještaju lagano pa ćemo već vidjet nešto usput, nešto je ostalo učitano od navigacije pa se snalazimo, valjda hodamo prema hotelu. Opa ipak krivi smjer nakon 10 min, ajmo nazad, opet prolazimo taj restač, njoj je cijela noga natekla, jedva stane na nju, cure nam sline, ajde ajde idemo. Kad ono opet krivi smjer, pomireni s situacijom nakon nekih pola sata uzaludnog kruženja sjedamo u taj restac koji ima 60-tak stolova, a svi prazni; U nadi da pojedemo pošten obrok.
Tap, taman dvije utičnice na terasi, wifi dela, klopica je naručena. Realno kolko možeš zeznut pizzu i špagete.
Skuzili smo da je konobar ujedno i kuhar tako da smo čekalo 45 min jelo. Ali došlo je, došlo je i sretan sam, izgleda dobro, probam pizzu nije slana, tijesto malo bljutavo, al da se, fina je, malena kaže da je bolonjez odličan, probam njega, bome je, a dobila ga je vise nego ja pizze, kombamo, miješamo i fina arapska salatica s limunom i mentom je tu i izvrsna je. Na kraju pizza je tek toliko losa da skuzis koliko je zapravo bolonjez fin.
Zovem uber, do hotela 2.2Joda. Ful dobra cijena, čovjek prepristojan, očito su samo vozači buseva posebna vrsta jordanaca i taksiste koji trube po cestama kad god vide potencijalnog pješaka iz kojeg bi mogao nešto izmusti.
Vožnja starim, ali najživahnijim djelom grada je nevjerojatna, sad vidim da uopće nismo niti vidjeli grad. Sve je živo, opet a već je oko 23:00, kužimo stvar lagano.
Kako je Ramazan, oni moraju postiti cijeli dan. Odkad sunce izađe dok ne zađe. I kaj sad, kak to preživjeti 30 dana bez hrane i vode, pa lako, zamijenit ćemo dan i noc. Rupa u sistemu.
Zato sve radi noću, ljudi jedu piju, žive.
A preko dana samo oni koji nisu vjernici rade, ali, zabranjeno je preko dana na ulici piti i jesti, mislim uvrijedljivo je prema onima koji poste.
Prolazimo pored rimskog teatra, uber staje. Ispred Hotela smo. Hotel je tocno ispred teatra, odlicna lokacija, cijela ulica je živa.
Dolazimo do recepcije, izgleda obečavajuće, recepcionist nas je lijepo udomio, dobili kljuc, dorucak je od 7 do 10. Hodamo prema sobi, nekako se gura. Ona malo šepa, noga joj je cijela natekla. Otključavam sobu, vidi se da su vrata bila provaljivana, nema veze, ulazim unutra. Normalna hotelska soba, hvala Bogu. Sve je čisto, klimica radi, u wc-u nema rupe na stropu, vrhunski smjestaj, a cijena je ista kao u onoj rupi.. Mičem zavjesu, a pogled ravna na teatar, reko recepcionist room with the view free of charge. Sretan sam.
Tuš i spavanac, sutra je plan obić cijeli Amman.
09:00
Spuštamo se na doručak, susrećemo one srbe sa zračne luke, papaju, nemaju pojma kak su sretni sta su odma otisli u ovaj smještaj. Gledam hranu, gleda ona mene. Sve izgleda odlično, puno povrća, sve je svježe, natrpam si tanjur svega, malo ispada van, dolazi konobar stavlja plasticnu casu vode na stol, papanje može početi.
Sremni za obilazak grada, prvo se upućujemo na najbliži najviši vrh, a tamo je Citadela, i Herkulov Hram.
11:00
Sunce je opičilo, ugodnih 35 stupnjeva. Pratimo, google maps, udaljili se 5 m od hotela, kad nam gura u ruku neki jordanac letak za pizzeriju, i odma pita, going to citadel?. reko jes. Kak si znao stari. Okrene letak i pokaže na karti neku prečicu za citadelu. Hvala legendo.
Prečica je bila 1000 stepenica koje vode malte ne skroz do citadele, sunce me opičilo, preživljavamo do gore. Dosli, mislim da sam izgubio putem 2 litre vode. Klasični ostaci nekadašnjeg hrama i okolice, većina toga porušeno, napravili krug, nabacili par slikica, bilo je oku ugodna šetnjica.
12:30
Upućujemo se prema dolje gdje je rimski teatar, opet 1000 stepenica ovaj put neke druge, pri dnu stanem, cekam nju jos uvijek šepa. A pored mene mali prolazić u malu galerijicu. Tek sto sam se malo približio, osjetim ugodan miris slatkiša, a klima odudara iznutra. Ulazim, zovem nju iznutra da dođe da se malo sakrijemo od sunca.
Stariji gospodin Jordanac mi pruža ruku i govori come come we have air conditioning i smjeska se, a krajičkom oka hvatam u drugoj prostoriji ogromne slike.
Sjede još dva starija Jordanca tamo, pijuckaju čaj i smjeskaju nam se. Ulazimo u drugu prostoriju kad ono wow.
Inače nisam previše za umjetnost, ali ovaj dedica je bio umjetnih, ogromne šarene žive slike ammana i jordana, petre i pustinje wadi rum,sve ih je on naslikao.
Za svaku sliku u koju smo se zagledali ispričao je kratku priču. Upala joj je u oko jedna na kojoj je vrt, kaže on to je moj vrt, prelijep je, malo dalje još jedna slika ulazak u kući s jako puno teglica cvijeća, i iz okvira slike izlazi cvijeće. ‘To je ulazak u našu kuću, rekao sam već 100 puta ženi da prestane stavljati to cvijeće ispred vrata da još malo pa neću moći ući u kuću’. -Zato cvijeće izlazi iz okvira. ‘Šalu na stranu, prije smo živjeli u pustinji i zato sada imamo po cijeloj i okolo kuće biljke i zelenilo’.
Srce me zabolilo kad sam mu trebao objasniti da smo na budgetu i da nikako nećemo moći kupiti ni jednu njegovu sliku, iako bi da imam novaca.
Pokazao nam je najveću, stvarno najbolju, kaže najskuplju sliku. Bila je 150 dinara. Čovjek zaslužuje više.
Stustimo se do kraja stepenica, kad malo bolje pogledam ulice su prazne, nigdje nikoga, sunce prži, mislim da je vrijeme za popodnevni spavanac.
Kad oživi grad izaći ćemo van.
19:00
Sunce se prikrilo, oko 20h zalazi, gledam kroz prozor, sve je živnulo, odjednom ulice su pune, trubi se na sve strane, galama dolazi sa ceste.
Naši prijatelji srbi su nam preporučili da posjetimo najpoznatiji ulični restoran u Jordanu u kojem je bio svaki predsjednik jordana i koji trvdi da ja falafel izmišljen ovdje.
Spuštamo se dolje, uličnih prodavača ima na svakih 3 koraka, svi žele prićati s tobom, turista uopće nema, osjecao sam se kao filmska zvijezda.
Svi misli da imaš para ak si bijelac, smijeskaju ti se, dobacuju njoj komentare veri bjutiful, pitaju te how are you my friend, i onda kad ti njih nesto pitas bude no inglish..
Malo se gubimo jer nemamo internet uvijek, ne znamo kako ćemo naći hashim, taj restoran.
Da smo htjeli nebi ga mogli fulat. 150 stolova pobacano po ulici po prolazima u nekim otvorenim prostorijama, prolazimo, ćudimo se, prima me jedan Jordanac i viče kom here kom here my frend.
Sjedamo u jednu od prostorija, i dolaze konobari jedan po jedan i svima stavljaju iste tanjure na stol. Prvo nas je dočekala zdjelica ljutog umaka, zatim je došlo ukiseljeno povrće, zatim pomfri, pa salata s mentom, pa dvije vrste humusa, pogače i na kraju falafel.
Svi ćekamo u isčekivanju da padne mrak, konobar stoji na ulazu i ćeka da završi pjesma da da znak kako bi svi mogli početi jesti.
I gozba počinje!
Napapali smo se pošteno, platio sam 4.5 Jod, nemre bolje.
Čak sam spremio jednu pogaču u ruksak za kasnije.. Stvarno su bile odlične.
20:30
Nastavljamo šetnju. Amman je predivan, zapanjujuće je lijep, živ, ima svoj duh.
Po cijelo gradu sve je u lampicama kao dok je advent kod nas, na krovovima kamenih kuća i zgradica su kafići i restorani osvijetljeni tisućama lampica, ulice su prepune prodavača, protežu se po 2-3 kilometra, na svakom koraku se nešto prodaje.
Došli smo do rainbow streeta, ulica za turiste, tu ih čak i ima, nisam previše impresioniran, većinom su neki fast foodovi, kafići s nargilama i kebabi, lijepa je.
Prolazimo pored male trgovine, ona hoće sladoled, ja taman zapalio cigaretu, kad ono pogledam unutra Jordanac na blagajni čika. A nis očito mogu i ja onda unutra s cigarom.
U principu Jordan je jedna velika pepeljara, smije se skoro svugdje pušiti.
Vraćamo se dolje prema špici, upikirali smo jedan kafić s velikim lijepom rooftopom.
Prolazimo ulicom s 20 trgovina s kućnim ljubimcima, mačići, psići i ptičice u kavezima na vrućini grada, nije im do ničega, dok ih vidiš takve stvarno ti dođe da ih kupiš..
Dolazimo do kafića, iznutra je isto brutalan, nesto kao Ruin bar u budimpešti.
Ima i živu muziku, pogledamo cijene, mislim da nije ništa bilo manje od 3.5 joda.
Nije za naš budget.. Nabacili smo par slikica i videa, na rooftopu su nam čak dali i da nahranimo golubove koji tamo chillaju. No kad su skuzili da odlazimo bez da smo sjeli, osjetio sam kako mi psovke udaraju u leđa. Nisu bas bili sretni.
22:00
Šećemo dalje, ogromni stroj na ulazu u mali bistro i frajer gure štapove šećerne trske u njega i odma sok izlazi van, ekipica se masovno skuplja okolo i cuga.
Ogromna tabla iznad koja objašnjava koliko je zdrav taj sok, od toga što pospješuje potenciju i seksualnu snagu, dobar je i diuretik, i za kožu i za nokte, ma mislim da su sve nabrojali.
0.5 jod je čaša toga to go.
5 kn, đaba
Uzimamo jednu za probu, slatko i gorko.
Malo osvježavajuće.
Idemo dalje, sjetili smo se da smo vidli jedan kafić koji doslovno ima stolove na cesti, na kojemu stari Jordanci igraju šak, kartaju se i još neku igru koju nisam prepoznao.
Odma je 100 m od našeg hotela.
Sjedamo, tražimo meni, ja uzimam čaj (1.5jod) ona kavu (1.5 jod), još naručujemo nargilu (3jod) svi okusi i šah (đaba).
Atmosfera je odlična, osjeća se grad u ovom kafiću, osjećamo se kao lokalci pijuckajući kavu i čaj, pušeći nargilu i igrajući šah. Predivna večer. Jako sam sretan.
Usput kako je ogromna gužva na cesti baš u toj ulici, svaki auto, kombi ili kamion koji je stao je potrubio, nasmiješio nam se, a ako je znao pitao bi how are you, klasika.
00:00
Dvije partije šaha smo bacili, pobjedio sam u obje.
Lagano već gladni upućujemo se na kebab.
Hodajući ulicom kojom smo i prije 2h, još je više uličnih prodavača.
Ovaj put ima i stolića s uličnom hranom.
Svježe pecivo s jajem, prefinim začinom, chillijem, sirom, rajčicom i malo soli smo platili 0.6Jod, a malo dalje kebab s piletinom, salatom i umakom 1 Jod. Volim Amman, volim Jordansku hranu.
Još jedna kratka šetnjica i odlazak do teatra je pao prije spavanca.
03:00
Stavljamo alarm za 07:00
Nekako dolazim pri svjesti kad gledam na mobitel i nije mi jasno kako je uber sa 15 Jod poskupio na 24 Jod u svega sat vremena. Već smo pojeli doručak i popili kavu, pitamo recepcionara za taxi, rekao je još prvi dan da ima povoljnog i dobrog vozača, kaže može može, 20 Jod, nešto se nećkamo, nije nam baš, ubrzo je reko 18, e tak već da.
Taksist je zapravo cijelo vrijeme stajao pored nas dok smo se cjenkali i ubrzo smo krenuli.
Počela je vožnjica prema zračnoj luci, opraštamo se od ove prelijepe sunčane zemlje.
Ulazimo u priču s taksistom, začudo govori engleski, kaže da ga je naučio gledajuči vijesti, filmove i serije i zapisivao si sve što bi čuo.
Jako drag vozač, nudi me s Jodanskim cigarama, uzimam, dobra je, pričamo o svemu o nama kak nemamo para, o njemu, kak je išao na faks prije, o Hrvatskoj, kako je lijepa, o Jordanu kako je lijep. Naucili smo ga par hrvatskih riječi, on nas njihovih. Malo smo dublje ušli u priču i rekao je da zapravo ne voli živjeti u Jordanu, da bi jako volio otići odavde, bilo gdje, nije niti bitno. Naravno da smo ga pozvali u hrvatsku.. Dao mi je svoju vizitku, razmijenili smo brojeve, cak se i slikali svi zajedno. Kada je trebalo platiti, nije htio uzeti više od 15Jod od nas, ostavio nam je to za kavu, koliko god da sam mu htio dati, a zapravo smo mu jos i mislili dati napojnicu i dati mu 20 Jod umijesto 18.
Jako jako drag i dobar covjek.
Zove se Mr.Sam.
Mr.Sam nam je rekao i da jedva čeka da se vratimo, da će nas voziti gdje god treba, da ništa nećemo platiti. Duša.
Došli smo 01:40 minuta prije polijetanja.
Krenuli prema check-inu.
Odjednom hladan znoj. Zaboravio sam napraviti check-in online, proslo je 2 sata prije leta.
Trebamo platiti penalty za to ako se želimo ukrcati.
Imamo kod sebe 175 euro. To je sve.
Platili smo 160..
Ulazimo na avion, i dalje sretni, ne mislimo o tome previše, šta sad.
Jedino što smo mislili još ostati u budimpešti barem jedan dan kako bi se opustili u toplicama.
Poliječemo, gladni u avionu. Sjetim se da imam onu pogaču u ruksaku.
Papamo prošvercanu pogaču i kalkuliramo.
Ona ima 100kn, ja 400kn i imamo 15eura.
14.30
Kad smo sletjeli, kupili smo karte za bus -250kn. Ali za sutra dan tek.
I odlučili da ćemo ipak ostat jedan dan.
Kupujemo kebabe za 600huf cim smo sletjeli
Tražimo terme, uzmemo najjeftinije karte.
Odlične su, jedan bazen hladan, drugi topli, treći je vruć. ima i mala sauna.
Van nesmijemo jer nemamo takvu narukvicu, niti u podrum gdje ima još nekoliko sauna, led i ležaljke.
Pogledamo gore, blagajna se zatvorila. Hop, preko ogradice idemo i van i u podrum.
Nakon višesatnog namakanja opet smo ogladnili. Ulazimo u trgovinu, kupujemo 4 vrečice nudelsa, kavu i pivu.
Pijuckamo to uz dunav i počinje lagano kišica padati.
Ulazimo u mcdonalds koji je bio odma iza nas, uzimamo menije za 13kn, stavljamo mobitele punit i uključujemo se na wifi.
Imamo još dovoljno novaca za cugu u Ruin bars i za nocenje u hostelu, ali onda nećemo imati ništa sutra za jesti.
Plan je:
Pošto smo prije dva mjeseca bili u tom hostelu, ona je bila na razmjeni 3 tjedna, znamo kako ući u hostel.
Tako da ćemo samo ući, leći i ujutro izaći,
Uvijek noćne radi jedan kinez koji samo igra igrice i moli boga da ga nitko ništa ne pita.
Ruin bars me nikada neće razočarati. Čarobno mjesto. Nakon cuge, kupujemo butelju vina i upućujemo se prema hostelu, ona više niti ne može hodati koliko joj je noga natečena. Kiša pada.
Mokri kao miševi, upisujemo šifru za vrata od zgrade u kojoj je hostel, vrata se otvaraju, ulazimo, kinez sjedi i igra igrice! Hvala Bogu! Hi, Hi.. Ulazimo u sobu. Osmerokrevetna soba, 4 ih je.
Nemre bolje, malo smo ih probuduli, ali nitko se nije bunio. Galdni odlazimo u kuhinju skuhati one nudelse koje smo kupili i riješiti ovu butelju vina.
Još nudim kineza sa nudelsima, neće.
02:30.
Vrijeme je za spavanac.
Ušuškavamo se u krevet i nije ni 3 sec proslo već sam u dubokim snovima.
09:30
Ne znam di sam, ne znam šta sam. Budim se, skužim još smo u hostelu, budim nju, nema nikoga u sobi, nitko nas još uvijek nije izbacio. Nemre bolje.
Obavimo umivanje, wc, zube. Šuljamo se van iz sobe, na recepciji nema nikoga. Izletimo van kao da nas nikad nije bilo.
Uspješno ušteđen novac, sad lijepo možemo na ručak kod kineza i napravit sendviče za bus i lagano kući.
Pišem ovo i vidim da su se dva broda sudarila na dunavu. Da smo imali novaca, mislili smo ići na noćnju vožnju brodom..
Sve je zapravo kako je i trebalo Biti.
20:30
Zagreb.
