Kako je to putovati po Islandu s “najmanjim autom”  na svijetu donosi nam Srđan Šajinović 🙂 – easttothesun.com

Ostavljajući oluju iza sebe, najmanji automobil proizveden u istoriji čovječanstva, koji nam je bio dom 7 dana i koji smo od milja zvali kućica, kotrljao se ponosno na svoje 4 ljetne gume niz snijegom zavejanu planinu, jureći sjeverom Islanda ka Akurejriju. Gubili smo na visini, a ja sam nošen tom spoznajom odahnuo, svjestan da je opasnost iza nas i spreman da joj priznam da je zapravo mnogo toga moglo poći po zlu, da sam često gubio kontrolu nad volanom i da sam morao voziti posred ceste, smanjujući time mogućnost da nas vjetar, zajedno sa kućicom, jednostavno zbaci s puta.

Potegao sam gutljaj rakije njenog oca, ohrabren činjenicom da vožnja u pijanom stanju na Islandu, iako potpuno nelegalna, manje – više prolazi nekažnjeno, jer u toj pustinji i nema ko da vas testira na alkohol. Unutrašnjost kućice ispunjavali su zvuci Shizomantrinog kozmičkog dana D. Smijali smo se, ponosni na sebe i radosni zbog toga što posljedice ove najhrabrije ali i najgluplje odluke ikada, da se zaputimo direktno u sami početak oluje, nisu bile fatalne po nas. Bio je potreban samo tračak sumnje i oklijevanja da me pokolebaju i da odustanem od tog nauma. Takođe, bio je potreban i samo mali podsticaj da krenem. Ideja je bila da krenemo odmah direktno u oluju i izađemo iz nje prije nego ona dostigne svoj vrhunac, najavljen u 18h. Klatio sam se tako neko vrijeme u neodlučnosti, a ona je rekla nešto u fazonu: ko ga jebe, idemo, mi to možemo.

Nevjerovatan je značaj energije osobe s kojom putujete ili radite bilo šta u životu. Nevena je tip osobe koja vas nikad neće sputavati u u nekoj ludoj i neodgovornoj namjeri. Nikada neće biti previše umorna ili lijena za bilo kakvu ludost. Naprotiv, podržaće je. Pridružiće vam se. Po tome smo potpuno isti.

Samo pet dana ranije, javio sam joj da idem na Island, da je Jordanski cimer (lat. jordanus cimerius) otkazao put i da će mu propasti karta, da može da ide sa mnom umjesto njega ukoliko želi i ukoliko joj ne smeta činjenica da ćemo biti gladni, žedni, promrzli, da ćemo spavati samo par sati dnevno i to u kolima, voziti stotine kilometara dnevno, potrošiti brdo novca – ali sve to na Islandu. Putovanje je zamišljeno kao putovanje dva izdržljiva muškarca koji su prehodali čitavu Petru za jedan dan, na +60 stepeni. Znao sam da će taj lik izdržati sve što mogu i sam izdržati. Za Nevenu nisam bio siguran. Ponudio sam joj nešto što niko drugi ne bi prihvatio. Ona je samo rekla: naravno da želim da idem s tobom na Island, biće mi čast, dolazi po mene, idemo!!!

Kotrljali smo se niz planinu i polako prilazili tom gradiću. Nevena me pogledala sa suvozačevog mjesta i između Shizomantrinih tonova glasno verbalizovala svoje misli rečenicom:

Znaš Srđane, prestala sam da čekam da mi se stvari dese, počela sam da ih dešavam.

Da, dešavali smo jednu po jednu sjajnu stvar. Mi smo ljudi koji dešavaju stvari. Zato se valjda i kapiramo dobro od prvog dana kada je došla u Banjaluku na Demofest i kontaktirala me preko zajednice. Oduvijek sam volio način na koji verbalno izražava svoju unutrašnjost. Volio sam njene  savršeno smislene, nerijetko komplikovane i uvijek sofisticiranim humorom prožete rečenice. Samo ona započinje rečenice sa:

Ne bih da vraćam film usred isceljujućeg tretmana biljkama sa indijske visoravni Dekan, ali, koliko me pamćenje služi,…

(Inače, skala kojom se utvrđuje koliko jedna žena može biti kul sadrži vrijednosti od nulado e, odoh ja malo da dremnem pozadi dok se vozimo kroz oluju, ili krače – od nulado Nevena.)

Sidarta

Nakon sjajnog dana provedenog kod Artemizije i njenog Goluba u Novom Beogradu, slušajući ploče sa Woodstock – a, kenjajući o sistemu, muzici i životu, prežderavanja najgotivnijim sendvičima koje je Golub pravio, blejanja na najsjajnijoj svirci Teleporta u beogradskoj Ciglani i bizarne kiše kajiševa na istoj (ko bi shvatio Beograd!?), obilaska rodbine i pakovanja kod Nevene, našli smo se već nekako u Budimpešti na aerodromu.

Stajali smo u redu za ukrcavanje u avion, umorni od vožnje i burnog vikenda u Beogradu, ali srećni i nasmijani. Krećemo na put na Island. Nemamo nikakav plan, ali imamo kola. Vozićemo se po ostrvu i spavati u autu.

Čovjek u redu ispred nas je slušao naše kreveljenje i lupetanje, okrenuo se i započeo small talk sa nama na srpskom. Pitao nas je kuda idemo i šta planiramo. Nakon što smo se upoznali i konstatovali svoje nepostojanje plana, rekao nam je da on živi u Rejkjaviku i da ne dolazi u obzir da spavamo u kolima, barem tu prvu noć. Pozvao nas je da spavamo kod njega, u njegovom stanu.

Prihvatili smo Vladimirovu ponudu. Želja da nam pomogne je djelovala iskreno i čisto, bez skrivenih namjera. Mislio je da smo par.

Letjeli smo iznad Danske. Čitao sam Sidartu i gledao more i oblake iz ptičije perspektive, dok se Nevena socijalizovala par sjedišta iza mene. Radovala me je potpuna neizvjesnost u koju ulazimo i činjenica da će sve biti u redu. Već smo sasvim spontano i neočekivano našli hosta za večeras. Bivajući lijepi, vedri i nasmijani, nesvjesno smo privukli čovjeka da nam se obrati i pomogne nam. Otišli smo iz svojih zona komfora. Radovao me taj osjećaj. Tonuo sam u misli duboko do dna tog osjecaja, do počivalista uzroka, sagledavajući ga i time dotičući suštinu razmišljanja. Proživljavanjem stvari i osjećaja raznih boja, sticanjem iskustava, sklapanjem sopstvenog mozaika, sama iskustva ne iščezavaju već postaju stvarna i zrače ono što je u njima. Gledao sam kroz prozor, neopterecen teretom imanja plana i obasjan radosnom neizvjesnošću, razumjevajući ljepotu visine i shvatajući da je iznad oblaka uvijek sunčano.

Divno je i prijatno hodati po svetu, probudjen i otvoren za sve sto je blisko, bez ikakvog podozrenja

Sidarta

Da li sam slučajno ponio bas Sidartu?

Island

Čovječe, na Islandu smo. Zagrlili smo se uz tu konstataciju dok smo na aerodromu u Keflaviku čekali prtljag i sa Vladom dogovarali kada i gdje da dođemo. Usput mi je rekao da je obilazak Golden Ring – a do kraja dana nemoguća misija, s obzirom da je već 17h, i da bi bilo bolje da krenemo na jug ostrva i obiđemo par stvari koje tu možemo vidjeti. Među tim stvarima bili su vreli izvori, nevjerovatne litice naseljene pticama, postrojenja za distribuiranje prirodne vrele vode za grijanje čitavog ostrva, blato koje ključa, svetionik, most između kontinenata (Sjeverno – Američke i Evro – Azijske tektonske ploče). Rekao je da nam za sve to treba samo par sati. Zvučalo je zanimljivo i nakon preuzimanja kola od simpatične Hrvatice iz agencije, zaputili smo se upravo tamo – na jug.

Prvi obrok na Islandu u vidu mesnog nareska obavljen je u vožnji. Talasi oduševljenja islandskim prizorima su ispunjavali unutrašnjost sićušnog Hjundai – a.

Prva znamenitost na koju smo naišli bio je most između kontinenata. Navodno je to jedino mjesto na svijetu na kojem se na kopnu mogu jasno identifikovati tektonske ploče i rascjep među njima. Tu je čovjek izgradio i most koji povezuje ove dvije tektonske ploče i omogućio vam da jednostavno pređete iz jednog kontinenta na drugi. Upravo činjenica da se na Islandu spajaju ove dvije ploče ovu zemlju i čini toliko jedinstvenim mjestom, u geološkom smislu.

U međuvremenu smo obišli mjesto na kojem vrelo blato ključa i izbija iz tla, postrojenja koja distribuišu prirodno vrelu vodu po ostrvu, fenomenalne litice koje nastanjuju ptice, a masivni komadi tla se odranjaju i padaju u more, jezera i nakon 100km vožnje, stigli u Rejkjavik. Navigacija na telefonu nas je dovela do zgrade, a Vlado nas je i dalje čekao, iako je već bilo oko 22:30h, a Sunce je tek zašlo.

S obzirom da sam u stanu vidio kalendar firme iz Kosovske Mitrovice, shvatio sam da očito postoji snažna veza između njega i Kosova. Očito, kalendar je prešao dug put od Kosovske Mitrovice do Rejkjavika.

Vladimir je kao mladić morao da pobjegne sa Kosova, tokom NATO i OVK agresije koja je aktivno provođena nad Srbima krajem 20. vijeka. Svoj dom je prvo pronašao u Pančevu, a potom i u Rejkjaviku, kao čistač u lokalnoj fabrici ribe, s obzirom da njegovu diplomu sa beogradskog Mašinskog fakulteta niko ovdje nije shvatao ozbiljno. Ipak, danas je Vladimir jedan od direktora te iste kompanije i vodi jedan izuzetno komforan život, u fenomenalnom, velikom stanu uz samu obalu mora, u centru Rejkjavika, daleko od Kosova.

Kada je čuo moju verziju kosovske priče, mogao je samo reći: ti si stvarno lud.

Ponudio nam je čaj i prijeko potreban smještaj u toplom i udobnom krevetu. Izjutra smo se pozdravili, zahvalili mu i razišli se. Ostali smo u kontaktu i njegovi savjeti i podrška su nas pratili tokom ostatka putovanja.

Free Tour of Reykjavik

S obzirom da današnji Free Tour koji sam rezervisao počinje u 11, odlučili smo da se vozimo par sati prije toga i istražimo okolinu Rejkjavika.

Krenuli smo ka Hveragerdiju, na istok. U Rejkjaviku ionako ništa ne radi do 10 – 11h. Svaki pedalj ove zemlje, osim Rejkjavika, izgleda kao druga planeta. Rejkjavik, sa svojih 200 000 stanovnika veličinom i konceptualno odgovara Banjaluci, a čitav Island (samo veličinom) odgovara Bosni. Ipak, van Rejkjavika, na čitavoj toj velikoj površini razbacano je nekih 130 000 duša. Čak 78% stanovništva ove zemlje udaljeno je samo 45 minuta vožnje od Rejkjavika.

Vratili smo se u grad nakon obilaska okoline, platili parking 8 eura i pridružili se grupi turista na besplatnom obilasku islandske prestonice sa zabavnim riđokosim vodičem, koji nam je odmah objasnio da većina Islanđana vuče porijeklo iz Irske i Škotske, te su zbog toga riđokosi ljudi česta pojava na Islandu. Takođe, rekao nam je da su svi skandinavski i sjeverni narodi nekoć koristili isti, Stari jezik, a danas je tom jeziku najsličniji upravo islandski.

Alting

Obilazak je počeo ispred Parlamenta, neobezbjeđene, malene, neupadljive zgrade u koju se može ušetati bilo ko. Ukoliko eventualno uđete i počnete praviti probleme, domar ili već neko će vas ljubazno zamoliti da napustite objekat u kojem je smještena jedna od glavnih institucija u državi. Neupadljivost samog objekta ne nagovještava činjenicu da se radi o Altingu, najstarijem Parlamentu na svijetu, formiranom u Thingvellir – u, mjestu koje je danas nacionalni park i koje krase nevjerovatni pejzaži i rascjep između tektonskih ploča. Alting je nastao daleke 930. godine.

Na samoj zgradi, kao i na većini mjesta na Islandu nećete vidjeti nikakvu zastavu. Naime, Islanđani svoju zastavu ne ističu tokom noći, iz poštovanja prema njoj. S obzirom da dužina dana varira od 2 do 22 sata u toku godine, odlučili su da je jednostavno lakše ne isticati je uopšte, nego je konstantno dizati i spuštati. Islandska zastava, sa svojim bojama predstavlja vulkane (crveno), glečere (bijelo) i planine (plavo, iz nekog razloga).

Vandalizam počinjen u Parlamentu daleke 1980 godine, u kojem je ukradena kucaća mašina, nakon čega je uz pismo izvinjenja vraćena počinio je upravo vodičev otac.

Jedan od najstresnijih događaja koji se desio u blizini Parlamenta, uz incident kada se zapalilo božićno drvo doveženo iz Osla, bili su protesti izazvani finansijskom krizom 2008. godine, kada je nekoliko ljutih Islanđana (24000 ili 7%) protestvovalo lupanjem drvenih kašika o šerpe. Nakon nekoliko sedmica izražavanja bijesa i nezadovoljstva na taj način, islandska Vlada je pala. Inače, to su najmasovniji protesti u istoriji Islanda.

Pored Parlamenta se nalazi i spomenik prvoj poslanici Parlamenta.

Vojska

Island je jedina članica NATO saveza koja ustvari nema vojsku. Ipak, ova država posjeduje tri ratna broda koja čine njenu mornaricu, kao i tri helikoptera. Islanđani se baš i ne mogu podičiti ratničkom istorijom i ratovi između Islanda i Velike Britanije, na Islandu poznati kao Cod wars, u Britaniji se nazivaju svojim pravim imenima – blaži incidenti.

Koliko sam shvatio vodiča, zbog anarhije koja je vladala Islandom 300 godina i činjenice da je jedan čovjek pamtio sve zakone, a osuđenike na smrt mogao legalno da ubije bilo ko, došlo je do sukoba koji je rezultovao time da su Islanđani na kraju (1262. godine) ponudili norveškom kralju da ih uzme pod svoje skute. Od tog trenutka, pa sve do 1944. godine, Island je bio pod danskom i norveškom upravom.

Kriminal

Što se tiče kriminala, na Islandu toga gotovo i da nema. Godišnje se u toj zemlji desi 1,3 ubistva. SWAT tim je imao jednu intervenciju u istoriji (poli shooting – Decembar 2013. godine), nakon čega se država izvinjavala porodici ubijenog mentalno oboljelog teroriste, a građani Rejkjavika mirno protestovali. U gradu Vik postoje čitava 2 policajca i zaduženi su za red i mir u oblasti oko tog grada. Čitav Island ima oko 600 policajaca, koji gotovo nikada ne nose oružje. Za 7 dana nismo vidjeli niti jednog policajca na Islandu, a ukoliko želite da ih vidite, možete zapratiti njihov instagram profil na kojem redovno objavljuju recepte i fotografije kolača.

Iako kriminala gotovo da i nema, Islanđani pišu možda najbolje krimi – knjige na svijetu. Jedan od najboljih i najpoznatijih pisaca krimića današnjice je upravo sa Islanda, a braće po žanru ima toliko da su osnovali svoje nacionalno udruženje.

Oko 200 zatvorenika na Islandu su smješteni u nekoliko zatvora, koji se ne zaključavaju. Zbog toga su turisti često ulazili u jedan od zatvora, jer nisu znali o čemu se radi, pa su vlasti bile prinuđene da postave obavijest na ulazu u kojoj mole turiste da ne ulaze jer tu nema ništa interesantno za njih. Poznata je priča iz najstrože čuvanog zatvora na Islandu u kojem je žustra igra loptom između zatvorenika rezultovala prebacivanjem lopte preko zidina zatvora. Jedan od zatvorenika je preskočio zid, uzeo loptu i vratio se unutar zidina.

Hrana

Što se tiče hrane, ono što je popularno na Islandu su ovnovi testisi, trula ajkula i naravno – riba. Konzumacija mesa kitova je zabranjena. Ponose se najboljom jagnjetinom na svijetu, a islandski hot – dogovi za koje je i Bil Klinton rekao da su najbolji na svijetu (a znamo da Bil nikada ne laže) su ekstremno popularni.

I da – znate onu neodoljivu pticu koja se zove puffin i koju možete vidjeti kako spava na obalama islandskog mora? E, toj ptici Islanđani pojedu srce. Sirovo srce, termički neobrađeno.

Priroda

Na Islandu ne postoje veće šume. Čak postoji šala da ukoliko se izgubite u islandskoj šumi, sve što je potrebno da uradite je – da ustanete. Ono malo drveća koje tamo raste mlado je i nisko. Zahvaljujući toj činjenici i svom lepršavom mentalitetu, simpatični Islanđani danas održavaju ceremonije izbora drveta godine. Najstarije drvo na Islandu datira iz 1884. godine. Vodič nam je pokazao manje – više svako stablo u Rejkjaviku.

Erupcija koja se desila 1783. godine uništila je 70% života na Islandu i smatra se najubitačnijom erupcijom u istoriji te zemlje i jednom od onih koje su promijenile svijet. Zbog toga su gotovo svi Islanđani privremeno preseljeni u Dansku.

Island je i nastao kao posljedica vulkanske erupcije. Island zapravo još uvijek nije nastao, proces nastanka ove zemlje se još uveliko odvija. Tektonske ploče se pomjeraju u prosjeku 1cm godišnje, a to objašnjava brojne vulkane, gejzire, izvore vrele vode (temperatura vode u nekim od njih dostiže i preko 100 stepeni), odrone, pukotine u zemlji i ostala prirodna čuda koja nećete vidjeti nigdje drugo.

Uređenje

Island je zemlja koja se ponosi najvećim stepenom rodne ravnopravnosti u svijetu. Prva demokratski i direktno izabrana predsjednica države u svijetu bila je Vigdís Finnbogadóttir, predsjednica Islanda (1980. godine). Takođe, pripadnici LGBT populacije su u potpunosti ravnopravni sa ostatkom stanovništva, što simbolično pokazuju i karminom obojene usne na spomeniku prvog doseljenika na Island (Infolgur Arnarson), u centru Rejkjavika.

Alkohol

Zbog vremenski nepovoljnih uslova (kratkog ili jako dugog dana, čestih oluja i hladnoće), alkohol je bio strogo zabranjen sve do 1989. godine, kada su Španci i Rusi zaprijetili da neće više izvoziti na Island prijeko potrebne sirovine ako Islanđani ne počnu da kupuju alkohol od njih. Tada je alkohol počeo da polako dolazi na Island, iako i danas vlada prilično oštra prohibicija, zbog sveprisutne depresije.

Samo jedan lanac prodavnica (Vinbuđin) se bavi prodajom alkohola, u državnom je vlasništvu, nalazi se samo u većim gradovima i ima jako čudno i nepovoljno radno vrijeme.

Jako je komplikovano biti pijanica na Islandu.

Takođe, do prije par godina bilo je jako komplikovano biti i Baskijac na Islandu. Tačnije, u predjelu zapadnih fjordova (Westfjords). Naime, jedna od brojnih zanimljivosti u ovoj zemlji je i nedavno donešen zakon kojim se zabranjuje ubijanje Baskijaca u ovom regionu. Dakle, ukoliko se nađete u Westfjords regionu države Island, vodite računa da ne ubijete osobu iz Baskijske Republike, jer je naprosto ilegalno. Tokom četiri prethodna vijeka mogli ste to da uradite potpuno legalno.

Zlatni prsten

Nakon obilaska i dobijanja pregršta informacija o ovom gradu i državi, krenuli smo u istraživanje kruga oko Rejkjavika, poznatog i kao Golden Ring. Pokupili smo i stopera iz Meksika, ali s obzirom na neinteresantnost koja je krasila njegov identitet, dovezli smo ga do Thingvellira i tamo su nam se putevi razišli.

Tu smo vidjeli fenomenalan vodopad i mjesto na kojem je nastao i zasjedao originalni Alting. Nastavili smo dalje ka Gejziru i Strokuru, kao i ogromnom i veličanstvenom Gulfoss vodopadu. Zatvorili smo krug Zlatnog prstena spuštanjem u Selfoss, odakle smo započeli Ring Road, veći krug, krug koji obilazi čitav Island. S obzirom da je nadrkana baba koja je trebala da nas ugosti u Hveragerdiju preko zajednice odbila da hosta dvoje ljudi (jer nismo poslali zvanični zahtjev, molbu, motivaciono pismo ili šta već), shvatili smo da je ionako bolje da nastavimo put dok god mogu da vozim i da jednostavno spavamo negdje usput, u autu, gdje nam se svidi, nastavljajući vožnju po velikom prstenu.

Vozili smo jugom Islanda, slušali muziku i razgovarali. U tom trenutku sam još naivno izbjegavao alkohol i strogo se pridržavao brzinskih ograničenja (90km/h). Bilo je već oko 22:30 i dan se polako približavao sumraku, kada nam se iza neke od krivina u daljini ukazala velika litica sa koje je kao u usporenom snimku padala ogromna količina vode. Zanijemili smo od prizora i nastavili vožnju ka tom ogromnom vodopadu. Razmjena značajnog pogleda bila je dovoljna da se bez riječi složimo oko toga da ćemo upravo tu spavati. Nakon 250 kilometara današnje popodnevne vožnje (+100km prije samog obilaska Rejkjavika), stigli smo do Seljalandsfoss vodopada, ili kako smo ga mi prozvali – Seljana. Sunce je zašlo, a mi smo parkirali tik ispred tog prirodnog čuda, okrenuli se ka njemu, uvukli u vreće za spavanje, potegli po rakiju i utonuli u san slušajući silnu grmljavinu Seljalandsfoss – a.