Robert Simić nas vodi na uvijek zanimljivi Island

Island – država koju vodu žene, u kojoj se bankari odmaraju u zatvoru i gdje svi stanovnici mogu zajedno pratiti reprezentaciju na gostovanje. Zvuči simpatično pa nije bez razloga sve popularnija destinacija zadnjih desetak godina. Naravno razlog broj jedan, dva, tri i petnaest za posjet su nevjerojatne i nezemaljske prirodne ljepote, a razlog broj šesnaest je snimanje Game of Thrones serijala što je nama iz Grada itekako poznato. Eto uzimajući sve navedeno u obzir nije bilo druge nego se otisnut na daleki Island…

Dan 1: Ljetujemo na Islandu?!

Reykjavik, glavni i najveći grad, nema međunarodnu zračnu luku pa slijećemo u 50 minuta udaljeni Keflavik koji prilično blizu ima geotermalno kupalište, a jedini način za započeti posjet zemlji sa najnižom prosječnom temperaturom u Europi je kupanjem na otvorenom. Bućkanje u 38 stupnjeva, sve se pari, na sve strane snijeg. Lijepo nema što, ali ipak je gužva, osjećamo se previše turistički. No da nije tako onda vjerojatno ne bih sreo rodicu iz Kalifornije koju nisam vidio 15 godina. Da, čuda se događaju, dođeš u neku Plavu lagunu na nekom Islandu i netko uzvikuje tvoje ime.

Dan 2: Vrijeme da se krene

Đir u i okolo Reykjavika je navodno za neupućene turiste, a pošto smo se potrudili bit upućeni odmah odlazimo i napadamo Ring Road, krug oko cijeloga otoka, 1300 kilometara pravog Islanda. Brzo postaje jasno da nismo više na istoj planeti. Nižu se Seljalandfoss i Skogafoss, spektakularni vodopadi od kojih potonji baš uvijek ima dugu ili dvije ispred sebe kad je sunčano. Stižemo na Reynisfjaru, beskrajnu plažu od crnih bazaltnih žala i odmah nalijećemo na tablu sa natpisom: „Recent tourist death“ i detaljno objašnjenu opasnost od takozvanih „sneaker waves“ koji tu i tamo povuku neoprezne šetače plažom i ne vrate ih nazad. Pažljivo smo prošetali i motrili nepažljive kako ih moče neugodni valovi neujednačene visine i snage. Noćimo u selu čije ime ni dan danas nismo uspjeli izgovorit, a nije da se nismo trudili. Kirkjubæjarklaustur. Probajte, zabavno je.

Dan 3: Postaje ozbiljno

Noć je bila duga pa ujutro ne stižemo bacit pogled na kanjon Fjaðrárgljúfur (i onda je naš jezik zeznut). Zašto je noć bila duga? Jer smo u kuhinji hostela upoznali Gvatemalca koji je ostavljao dojam nekoga tko se razumije u lov na Auroru Borealis te nas uputio na određenu visoravan. Izgubit se u Islandskoj noći je zabavan događaj, a pouka je nikad ne vjeruj Gvatemalcu koji izgleda kao da se kuži u polarnu svjetlost.

Ipak u povratku ugledamo tračak zelene svjetlosti na nebu pa odlazimo u krevet zadovoljni. Nastavljamo na istok, šetnja najvećim glečerom u Europi je na redu, ali diže se vjetar i uvjeti nisu zadovoljavajući. Otpada nam trekking, srećom put do ledene špilje je prohodan. Sjedamo u nekakvo postapokaliptično Mad Max vozilo te krećemo na off road. Naš vodič Steinar me uvjerava da je sasvim normalno letjeti po cijelom vozilu i udarati glavom naokolo dok objašnjava kako nije prošao na probi za nogometnu reprezantaciju. Generacija je Eidura Gudjohnsena, koji je ipak bio bolji, priznaje Steinar.

Dan 4: Odlazak u Mordor

Budimo se u simpatičnom ribarskom selu Djupivogur (izgovorili iz prve, mislili da nam kreće taj islandski pomalo) i krećemo na vožnju kroz impresivne istočne fjordove. Pokušavamo skrenuti na sjever, ali nikako pronaći otvoren put bez table prepune uskličnika i crvenih riječi na islandskom koje zvuče prijeteće. Ipak ga pronalazimo i ulazimo u snježne predjele. Snijega dokle ti oči sežu i ničeg drugog. Nakon dobrih sat i pol bez da smo sreli drugo prometalo javlja se dilema: jesmo li toliko mudri da smo našli pravu stvar, bez turista, Island samo za nas ili se ponašamo kao Česi na Velebitu? Testiramo moćni stroj Hyundai i30 kroz 20 centimetara snijega i napokon srećemo neke hrabre Francuze kod Dettifossa, najvećeg slapa u Europi.

Srećom blizu je geotermalno područje Hverir, snijeg odjednom nestaje i zemlja počinje pištat i pušit se, proključala voda curi na površinu kroz pukotine u stijenama. Lakše se diše kad nema toliko snijega, sad smo okruženi nizom aktivnih vulkana, izvrstan lijek za snijeg. Ubrzo stižemo u špilju gdje je Ygritte smuvala Jon Snowa, cilj je okupati se iako tabla izričito kaže ne, no 50 stupnjeva je previše pa samo toćamo noge u dvosekundnim intervalima. Game of Thrones niz nastavljamo u Dimmuborgiru, ne pronalazimo Mance Raydera, ali šetnja među stupovima skamenjene lave je dobar način za dovršiti dug dan.

Dan 5: Nikad sjevernije

Budimo se u Laugaru, najsjevernijoj točki koju smo posjetili, nedostaju nam milimetri da uđemo u Arktički krug, ali nekom drugom prilikom ćemo i to. Opet duga noć, ali ne zahvaljujući Gvatemalcu. Ovaj put smo se sami pravili da se razumijemo u polarnu noć pa smo dedukcijom došli do jednostavnog zaključka: ako smo u najsjevernijoj točki ikad, uzimajući u obzir da smo u slabo naseljenom i nimalo osvjetljenom selu te da je noć vedra, onda bi trebalo izaći na trijem i vidjeti Auroru Borealis. Složili smo se, a doživljaj je teško opisati, uistinu je posebno vidjeti ju u punoj snazi.
Vrijeme je za uputiti se na zapad i privesti krug kraju, ipak nas čekaju turističke stvari u Reykjaviku. Par fjordova, par vulkana, islandski lišajevi, tuneli ispod mora te slična iznenađenja i stigli smo.

Dan 6: Zlatni krug

Must do na Islandu, malen krug, a nema čega nema. Nas zanima jedno, zaronit u rupu gdje se razlamaju Sjevernoamerička i Euroazijska tektonska ploča i pokušat ih dodirnut obje u isto vrijeme. Procjep je popunjen vodom koja otiče sa obližnjeg glečera te ima ugodnu temperaturu od 1 stupnja. Ne možemo raditi puni zaron jer nismo ovlašteni ronioci, a pravila su se zaoštrila tokom proteklog tjedna zbog dva smrtna slučaja u procjepu u kratkom vremenu.

Policija je čak zatvorila cijeli nacionalni park od petka do nedjelje (a mi ravno u ponedjeljak) da bolje istraži situaciju, što je naš vodič objasnio kao klasično islandsko paničarenje. To mi nije ulilo puno samopouzdanja, kao ni potpuno ozbiljna izjava da bitno veći postotak iz procjepa izlazi živ nego mrtav. Skandinavski humor? Bolji je naš. Ali dobro, tu smo gdje jesmo, oblačimo dry suit koji grije tijelo, a za ruke i lice obećavaju da nakon dvije minute odumru pa se ionako ništa ne osjeća. Maska, disalica, peraje i ronimo na jednom stupnju među tektonskim pločama kroz kristalno plavu vodu sa nekih 70-80 metara vidljivosti. Spektakl. Nakon pola sata se grijemo vanka na 2 stupnja uz vruču čokoladu dok nam vodič objašnjava kako radi na Islandu da zgrne lovu pa da bude frajer kad dođe doma. A mladi gospodin je iz Švedske. Šveđanin mlati lovu na Islandu, ajde da i to vidim. Nisam spomenuo da je Island skup? Doć ćemo i do toga, bez brige.

Dan je dug, ali imamo još par stopova pa hitamo prema sljedećoj GoT lokaciji te prema gejzirima. Fora jesu, ali nakon 5 dana na Islandu postaje sve teže biti impresioniran. Par slapova, vulkana i trebalo bi bacit pogled na taj Reykjavik. Ugodan gradić koji me pak uspijeva impresionirat, ali ne atrakcijama nego cijenama.
Nakon 6 dana supermarketa i kuhanja u apartmanima/hostelima došlo je vrijeme za osjetit jedan od najskupljih gradova svijeta. Pivo 90 kuna, juha 200 kuna, magnet 100 kuna… Treba li više? I nije samo do glavnog grada, kupovina u supermarketima u zabačenim selima također je bolna. Zanimljiv je i nedostatak poznatih proizvoda i proizvođača. Počevši od suvenirnica, trgovina odjećom pa do običnih butiga hranom naglasak je svugdje na domaćoj proizvodnji, strani brandovi su minimalizirani. Ako hočeš čokoladu, jest ćeš neku od vrlo skupih islandskih čokolada ili nevjerojatno skupu belgijsku čokoladu, ali Milku nećeš! Made in China suveniri ili ne postoje ili stotinjak pregledanih artikala nije dovoljan uzorak. Lukavi Islanđani pametno guraju vlastiti proizvod kad se već bave turizmom, dok neke destinacije to još nisu prokljuvile.

Smještaji su relativno prihvatljivih cijena (u sezoni to nije slučaj), iznajmit potpuno neadekvatno vozilo za Island kao naprimjer Hyundai i30 je vrlo jeftino, bilo kakvo ozbiljnije prometalo treba i ozbiljno platiti. Cijene tura su svemirski visoke, srećom bavimo se turizmom pa su nam dobri kolege s Islanda davali popuste koji su nam uštedjeli nekoliko milijuna kuna.

Island je nestvarno skup, ponekad opasan, nezgodan za vožnju, kompliciran za organizirati, vrijeme je nestabilno i teško je držati se zacrtanog rasporeda jer previše faktora utječe na osmišljene planove. Ništa od navedenog nikada nikome ne smije biti razlog da ga ne posjeti. Na druge planete još ne možemo, a Island je najbrži i najjednostavniji put u neki drugi svijet!

Napisao Rober Šimić