Nedavno samo pisali o Tomislavu Perku, kako putuje svijetom autostopirajući te spavajući po tuđim kaučevima. Tomislav se trenutačno nalazi u Maleziji na putu oko svijeta, avantura pod nazivom 1000 days of summer. Uspjeli smo mu ukrasti nešto vremena te ga zamolili da odgovori na par pitanja. U nastavku saznajte tko je Tomislav, kako je nastao projekt 1000 days of summer, tko je Maria Juana, da li mu fali mama ili sarma.

Odmah na početku zahvaljujemo se Tomislavu što je izdvojio vrijeme za naša pitanja te na odličnim fotkama, koje također možete vidjeti ovdje.

Predstavi nam se u par rečenica! Tko si ti?

Tomislav:Jedan sasvim običan, normalan i svakodnevan tip, koji se s vremena na vrijeme odvaži na nešto neobično, nenormalno i nesvakidašnje.

Rodio se prije 27 godina, a pravim životom počeo baviti u zadnjih par, odmicajući se od uobičajenog rodiš se – školuješ – oženiš – radiš posao koji ne voliš – uzmeš kredit na 30 godina – napraviš par djece – odeš u penziju – umreš stila života i pitajući se ono najvažnije – što točno želim napraviti sa svojim životom?

Odgovor sam većinom tražio na nekim od svojih putovanja – 100njak posjećenih gradova/sela u 30ak država, pređenih 30.000 kilometara autostopom, sve sa dnevnim budžetom od 50ak kuna. Odgovor nisam našao, ali me zabavlja sama potraga.

Trenutno se zabavljam putujući oko svijeta, u smjeru istoka. Putovanje će trajati tisuću dana (doma sam 05.06.2014.), a krenuo sam s budžetom od tisuću eura. Držte fige da ne umrem od gladi.

Putuješ autostopom te koristiš couchsurfing! Kako je zapravo sve počelo? Prvo putovanje?

Tomislav: Sve je počelo otkrivanjem CouchSurfinga i ugošćivanjem više od stotinu ljudi u mom zagrebačkom podstanarskom domu. Kako sam uvijek htio putovati (kao i većina ljudi), a nisam imao novaca (kao i većina ljudi) – upijao sam priče i iskustva stranaca koji su dolazili prespavati na mojem kauču. Kad sam vidio da ih puno radi jedno te istu stvar, okušao sam se i sam i krenuo autostopom do Bugarske, na četiri dana, koliko sam mogao dobiti slobodno na poslu. Bilo je fenomenalno, a par mjeseci kasnije dao sam otkaz na poslu, iselio iz stana, odlučio završiti faks u najbržem mogućem roku, a između ispitnih rokova sam lutao Europom, autostopom i CSom, s malo novaca u džepu.

Kasnije je došla i FB stranica, autostop utrka od Zagreba do Istanbula, prvo sponzorirano putovanje u Bangladeš, i naposlijetku – 1000 dana ljeta na putu oko svijeta, s 1000 eura budžeta.

Postoji li strah kad krećeš na putovanja, npr da ti nitko neće stati, da će te pokupit neki luđak? Da li često pomisliš da se okreneš i vratiš doma?

Tomislav: Ne. Ako baš inzistirate na pojašnjenju ovog opšrinog odgovora – pozitivna sam osoba, i gotovo nikad ne razmišljam o nekim negativnostima što bi me mogle zadesiti. Ne samo kad je riječ o putovanjima, već i generalno. Kad mi se i padne na pamet da se okrenem i vratim doma, sjetim se da dom zapravo i nemam, te da mogu od bilo kojeg mjesta na svijetu napraviti dom. Bitni su ljudi koji te okružuju, ne mjesto. Neki ljudi fale, naravno, ali ništa što mejlovi i skajp na mogu riješiti.

Neugodnosti, loša iskustva sa putovanja?

Tomislav: Nula bodova.

Uvijek putuješ sa relativno malim budžetom. Ostaneš li kad bez novca? Kako se onda snalaziš?

Tomislav: To su zapravo najnapetiji i najzanimljiviji dani na putovanjima. Prisiljeni ste se snaći, biti kreativni, potruditi se više nego inače. Tako se zateknete u španjolskom hipi selu s gitarom u ruci ili u turističkom mjestu na jugu Indije gdje konobarite u zamjenu za hranu i smještaj. Postoji hrpa načina da se prehranite.

Tko je Maria Juana i kako je ona postala tvoja suputnica?

Tomislav: Konačno da netko pita i za nju, jadna se već osjeća zapostavljeno. Dakle. Maria Juana je vrlo bitna stavka u mom životu i na mom putovanju. Prvenstveno, dobio sam ju na poklon od jedne vrlo drage osobe, koja me možda i najbolje poznaje. Drugenstveno, ja sam isto ovca, tj. ovan – tvrdoglav, impulzivan, entuzijastičan. Pa me u neku ruku podsjeća tko sam. Trećenstveno (okej, sad pretjerujem) – Maria Juana bi htjela odaslati poruku. U principu, ona je ovca, ali ne sluša pastira niti slijedi stado, već radi ono što voli – putuje. S osmjehom na licu. I htjela bi da se ljudi više odvažuju na takav životni put, bez okvira, bez granica, bez straha.

Samim time, bilo je logično da mi se priključi na mojim putovanjima. Svako malo se izgubi i ode svojim putem – prošlo ljeto je provela skitajući se Portugalom, Španjolskom i Francuskom, i sada je već dva tjedna negdje u Kuala Lumpuru, tko zna gdje i s kim. Valjda pokušava preobratiti ljude i njihove plišance.

Najčudnije mjesto na kojem si spavao?

Tomislav: Hm. Najvjerojatnije iransko/pakistanska granica, na otvorenom. Ili pored ceste, na putu iz Španjolske za Portugal – ali to više spada u kategoriju najljepših noći, ne najčudnijih. Zvjezdano nebo, Maria Juana i ja…ništa i nitko nam više ne treba. Ovo zvuči čudno, jelda?

Najčudniji vozač koji te pokupio na cesti?

Tomislav: Konkurencija je velika. Što je i logično, nakon više od 300 različitih prijevoznih sredstava u ovih zadnjih par godina. Prvi mi na pamet pada Hasan, lik koji je Tanju i mene pokupio u Kapadokiji, sa konjskom zapregom. Pa nas je vodio okolo, pokazivao znamenitosti, pravio društvo. Htio je Tanji pokazati suton pa smo dali petama vjetra. Ali, 99.8% ljudi koji su me pokupili su predivni, spremni pomoći potpunom strancu, ne tražeći ništa zauzvrat.

Koliko si najduže čekao stopirajući?

Tomislav: 7 sati, na vrućem španjolskom suncu. Onda stanu dvije Španjolke, odvedu te kod sebe doma gdje provedeš iduća četiri dana, kuhaju ti, vode vani, i zadnji dan odbace 200+ kilometara do idućeg odredišta. Svaka minuta čekanja se isplati, na kraju. Uvijek.

Koliko puta se mjesečno briješ?

Tomislav: Kad god nabasam na nečiji brijaći aparat. Mislim da je prosjek jedanput mjesečno. Nekad manje, nekad više.

Koliko je bilo najduže da se nisi tuširao?

Tomislav: Ne predugo, možda 3-4 dana, u par navrata. Zadnji put na iransko/pakistanskoj granici, i dva dana vožnje autobusima nakon toga. Morao sam baciti par komada odjeće nakon toga.

Što od stvari nosiš sa sobom?

Tomislav: Osnovno. U ruksaku mi je – šator, samonapuhavajući madrac, vreća za spavanje. Par komada odjeće, pribor za higijenu, laptop, MasterCard kartica. To je u principu to. U svakom gradu ostavim nešto iza sebe, pa mi je ruksak s početnih 20+ kilograma smršavio na prihvatljivih 17. Nosio sam i gitaru, ali na kraju sam je poklonio osobi koja ju je zaslužila imati više od mene.

Što ti najviše fali kad si na putu? Sarma, mama..? 

Tomislav: Iskreno, ne fali mi ništa. Ima i viška. Naravno, dođe mi da bacim đir po Zagrebu i odem na cugu s par ljudi, prisustvujem nedjeljnom ručku kod roditelja, posjetim rodbinu – ali, nedovoljno.

Najsimpatičnija zemlja/grad u kojoj si bio?

Tomislav: Zemlja/grad nemaju puno utjecaja na moja iskustva u tim istim zemljama/gradovima. Volim Amsterdam, primjerice. Andaluziju. Indiju. Zagreb. Zbog ljudi i iskustava, najmanje zbog mjesta.

Zemlja/grad u koju se više nikad ne bi vratio?

Niti jedno mjesto mi nije ostalo u lošem sjećanju. Sve i da jest, nije krivo mjesto.

Trenutačno putuješ prateći ljeto! Kako je došlo do te ideje?

Tomislav: Kad sam se pakirao, shvatio sam da će mi ruksak biti mnogo lakši ako ne moram sa sobom nositi zimsku odjeću/obuću. Vrlo jednostavno. Volim ljeto. Zimu i ne baš. 1000 dana jer je 500 premalo, a 1500 previše. Volim i film 500 Days of Summer, tako je došla i ideja o imenu projekta.

Koje zemlje misliš posjetiti u ovom projektu 1000 days of summer?

Tomislav: Niti jedna zemlja nije pod mus. Plan i ruta mi se mijenjaju svakodnevno, tako da sa sigurnošću ne mogu ništa tvrditi. Znam da će me, nakon dosadašnjih 10 posjećenih zemalja, put uskoro navesti na Tajland, a u svibnju ću u Australiju. Dobio sam besplatnu kartu, zajedno s jednogodišnjom vizom. Juhu! Krajem godine ću pokušati preći Pacifik brodom i stići do Južne Amerike, ali otom potom…

Kako napreduješ? Da li sve ide po planu, zemlje koje si posjetio, budžet..?

Tomislav: Plana nije ni bilo, samo okvirnog. Dosad sam prošao kroz Hrvatsku, Srbiju, Bugarsku, Tursku, Irak, Iran, Pakistan, Indiju, Nepal i Maleziju. Budžet je ne-toliko-skromnih 5 eura dnevno, tako da ću ubrzo morati zasukati rukave i zaraditi pokoju paru, početni budžet od 1000 eura se bliži kraju.

Za kraj, savjet za sve putoholičare i one koji će to tek postati!

Tomislav: Ako zbilja želite putovati, možete. Pamet u glavu. I pazite kad prelazite cestu.

Tomislavu želimo puno sreće u daljnjem putovanju, da uhvati stop prije nego mu palac otpadne a kaučevi kojima surfa da budu mekani i udobni. Pratiti ga možete na blogu te na Facebook stranici.