Dolomiti kroz prozor ekrana i duše: Kako nastaje priča s ceste?


Postoje trenuci na putovanjima koji se ne mjere prijeđenim kilometrima, već intenzitetom osjećaja koji čovjeka obuzme kada se nađe licem u lice s čudima prirode.

Tekst i fotke – Anđela Radović

Prvi susret s Dolomitima i Južnim Tirolom donosi upravo to – trenutak potpunog planinskog buđenja. Pogled kroz velike prozore omogućuje promatraču da u hodu upije dramatičnu promjenu krajolika: kako se ravnica polako nabire u brežuljke, kako se vinogradi odjednom pretvaraju u surove, okomite stijene i kako usputna stajališta u šarmantnim povijesnim gradićima postaju najljepša poglavlja ove alpske priče, zabilježena objektivom mobitela.

Ova cesta povezala je i predivan mikrokozmos unutar grupe. Dijeleći sjedala i poglede koji su se otvarali pred nama, bilo je fascinantno promatranje kako različiti ljudi – od onih koji su proputovali daleke oceane i navikli na posve drukčije ritmove metropola, pa sve do onih koji u detaljima traže dublje razumijevanje svijeta – pred ovim planinskim divovima ostaju jednako nijemi i zadivljeni. U tim tihim razgovorima i zajedničkim uzdasima pred prizorima, nestale su sve razlike, a ostao je samo čisti užitak otkrivanja svijeta koji promiče pred očima.

Poglavlje I: Mistični sjaj Cortine i tirkizno ispunjenje na jezeru Braies

Prva velika stanica bila je Cortina d’Ampezzo, mondena kraljica Dolomita i ponosni domaćin Zimskih olimpijskih igara. Nebo iznad Cortine ostalo je teško, prekriveno gustim, sivim oblacima koji su u potpunosti progutali najviše vrhove. No, ta kišna kulisa dala je gradu neku sasvim posebnu, prigušenu eleganciju. Šetnja pokraj predivne pastelne barokne bazilike svetih Filipa i Jakova i pogled prema kultnim Olimpijskim prstenovima bude duboko strahopoštovanje.

Tamo, pod malim sklopivim kišobranom dok je sipila lagana kiša, dogodio se onaj prvi, spontani trenutak topline. Usputni razgovor i široki osmijesi s dragim ženama, rodom iz dalekog Salvadora koje su svoj novi životni i radni dom pronašle u Italiji, donijeli su pod svježe alpsko nebo dašak one nepatvorene, sunčane topline Južne Amerike. Taj kratki susret pod istim zakrilom malog kišobrana ostao je kao tihi podsjetnik kako se pod tuđim, dalekim oblacima najlakše prepoznaje ljudska srdačnost.

A onda, stiže se do tirkiznog srca Alpa – jezera Braies (Lago di Braies). Kada se stane na njegovu obalu, jasno je da fotografije ne mogu prenijeti taj intenzitet. Čak i pod tmurnim nebom, voda zadržava svoju nevjerojatnu, gotovo neonsku tirkizno-zelenu boju. Odluka o pješačenju cijelog kruga stazom dugom 3,5 kilometra pokazala se potpunim pogotkom. Korak po korak, prateći drvene ograde i prolazeći kroz mirisnu crnogoričnu šumu borova i ariša, jasno se osjeća kako se sa svakim novim zavojem mijenja i perspektiva i dubina tišine u čovjeku. Kada se krug konačno zatvorio na šljunčanu plažu pokraj usidrenih drvenih čamaca, tijelom se razlio onaj rijetki, potpuni osjećaj ispunjenja i ponosa. Kilometri su pobijeđeni, a priroda je uzvratila svojom najčišćom ljepotom.

Poglavlje II: Kroz planinske zavoje do sjećanja na Hajdi i komadića domovine

Nastavak puta vodio je oštro uvis prema Ploseu, prema hotelu smještenom na jednoj od najviših točaka naselja. Cesta se lomila u strmim, oštrim serpentinama i nepreglednim okukama. Dok je pogled kroz prozor otkrivao duboke ponore i dramatične vizure, unutar vozila vladala je potpuna smirenost. Spretnost vozača, koji je s nevjerojatnom lakoćom i matematičkom preciznošću svladavao te planinske zavoje, pretvorila je samu vožnju u vrhunski doživljaj i užitak u promatranju moći planine.

Dok se vozilo probijalo kroz niske oblake, prostor je ispunjavao ugodan glas vodičkinje. Njezine zanimljive priče o povijesti, tradiciji i tajnama Južnog Tirola pretvarale su gole stijene u žive kulise. Unoseći u planinski zrak dašak čiste nostalgije, u sjećanje je bljesnulo djetinjstvo i priča Johanne Spyri o djevojčici Hajdi – omiljenoj knjizi iz ranih dana. Gledajući te prostrane zelene obronke i usamljene kolibe, činilo se kao da se stoji unutar tog davnog, nevinog sna.

A na samom vrhu, uslijedilo je najljepše iznenađenje. Među tim alpskim masivima, u mjestu koje je tipično rezervirano za neke sasvim druge, strane posjetitelje, grupu je dočekala – hrvatska domaćica. Njezina iskrena, nepatvorena radost što vidi ljude iz svojih krajeva unijela je neopisivu toplinu u planinski sumrak. Ta predivna gostoljubivost na nadmorskoj visini učinila je da se u trenu izbriše osjećaj udaljenosti od doma.

Navečer, u restoranu s velikim staklenim stijenama koje gledaju na maglovite vrhove, dogodilo se još jedno, posve slučajno otkriće. U dnevnoj žurbi, prilikom odabira menija, nenamjerno je označen – vegetarijanski sadržaj. Ono što je počelo kao trenutak nepažnje, pretvorilo se u pravi gastronomski trijumf. Od krepke štrudle s povrćem i bogatim umakom od rajčice, preko izvrsne tjestenine s aromatičnim zelenim pestom i velikom kuglicom svježe, kremaste burrate na vrhu, pa sve do laganog flana – okusi su doživjeli pravo otkriće. Večera se ubrzo pretvorila u festival smijeha i šale na račun putopisca. Ekipa za stolom neumorno je pokrenula zafrkanciju kako će, nakon radnog vijeka provedenog u državnoj službi i života zakletog svejeda, ovo planinsko putovanje donijeti potpuno preobraćenje u vegetarijanca.

Poglavlje III: Otvorena uspinjača u Meranu, tradicija Brixena i mir Misurine

Sljedeći dan donio je posve drukčiju dinamiku. Spust prema Meranu vodio je do romantičnog dvorca Trauttmansdorff i njegovih svjetski poznatih botaničkih vrtova. Šetnja popločanim stazama ispod teških, zrelih grozdova vinove loze, dok uokolo rastu goleme palme, kaktusi i rascvjetali grmovi oleandera, nudi fascinantan kontrast – mediteransku bujnost u podnožju oštrih alpskih vrhova. Posjet modernom tropskom stakleniku s natpisom „Terrarium“, šum skrivenih slapova ispred kojih je tako lako zaboraviti na vrijeme te glasanje velikih plavo-žutih ara papiga, stvorili su osjećaj čiste čarolije u kojoj je nekada uživala i sama carica Sisi.

U samom Meranu, poseban doživljaj ponudio je prvi susret s jedinstvenom vrstom otvorene, panoramske uspinjače jednosjeda. Ljuljanje visoko iznad kaskadnih vinograda u početku je izazvalo posve prirodan strah od visine, no kako se vidik počeo širiti nad dolinom, taj je osjećaj u potpunosti ustupio mjesto golemom ponosu, zadovoljstvu i miru. Bilo je očito da istu vrstu unutarnjeg trijumfa i čistog užitka proživljavaju i svi ostali putnici u svojim tišinama pod vedrim nebom. Nakon spuštanja, šetnja uz hladnu rijeku Adige ponudila je prizor lokalnog stanovništva i posjetitelja koji u plićaku traže osvježenje od ljetnog sunca – trenutak u kojemu se i promatrač diskretno prepustio blagodatima te prohladne, tekuće alpske vode, zakoračivši nakratko među riječne oblutke.

Krunu tradicijskog dijela putovanja donio je posjet povijesnom Brixenu. Ispred monumentalne gotičke katedrale u Bolzanu (Duomo di Bolzano), čiji se krov od zelenih i žutih pločica presijavao poput mozaika pod zubatim planinskim suncem, upili su se gradski detalji, no prava živa povijest oživjela je na ulicama predivnog Brixena. Tamo se pružila nevjerojatna prilika za susret s lokalnim stanovništvom u prekrasnim, autentičnim narodnim nošnjama – muškarci u tradicionalnim kožnim hlačama s naramenicama (Lederhosen) i elegantnim povijesnim frakovima s cilindrima ponosno su koračali gradom, dok su štandovi mirisali na autentični, dimljeni tirolski speck i kobasice od divljači.

Prije povratka kući, Dolomiti su darovali još jedan, završni trenutak savršenog mira na jezeru Misurina. Na njegovoj kristalnoj, mirnoj površini savršeno se ogledao povijesni žuti hotel, dok su se u daljini, iza zavoja ceste, u oblacima stidljivo skrivali monumentalni vrhovi Tre Cime di Lavaredo. Bio je to kadar koji je sažeo cijelo putovanje.

Kada se svedu računi prvog susreta s ovim krajem, postaje jasno: planine vam daju širinu, tirkizna jezera donose mir, no topli ljudski susreti, vješti vozači, mirisi djetinjstva, uzbuđenje na planinskim uspinjačama i zajednički smijeh uz večeru ono su što jedno putovanje pretvara u vječni putopis ispisan u srcu.