Tekst i fotke – Andjela Radovic

Dugo je vremena potrebno da čovjek u sebi osvjesti tu jednostavnu istinu i prestane osjećati nelagodu ili pritisak zbog nemogućnosti financiranja tjednih hotelskih aranžmana. Vikend odmor ne mora biti statusni simbol ;on može biti skroman, dostojanstven i posve jednostavan ritual. 

 

Jučerašnji ranojutarnji polazak autobusom iz Zagreba prema Crikvenici donio je točno takvu vrstu neopterećene jadranske svakodnevice. Cijeli se taj jednodnevni model zapravo temelji na čistoj mehanici: od doma se ponesu tri pripremljena sendviča, boca hladne vode, mala vrećica štrudlica od višanja za jedan euro, a na povratku prema kolodvoru posjeti se slastičarnica “Zagreb” i kupi onaj veliki, osvježavajući sladoled. Na plaži, smještenoj pod debelim hladom stabla, fokus se u potpunosti miče s poslovnih obveza na ritam valova i slušanje dobrih podcasta na mobitelu. More u Crikvenici, čišće i ljepše za neprekidno plivanje od zatvorenih jezerskih voda, u nekoliko sati učini svoje, vraćajući tijelu vitalnost i svježinu. 

 

Promatrajući ljude na crikveničkom žalu tijekom mojih dugogodišnjih ljetnih izleta, uočava se nevjerojatno šarenilo i suživot. Među kupačima se redovito susreću brojne romske obitelji. Iako često žive u skromnijim materijalnim uvjetima, na njihovim se licima vidi golem, iskren ponos i čista obiteljska kohezija. Oni donose svoju hranu, okupljaju se oko djece i s jednakim dostojanstvom uživaju u jadrankom suncu i valu kao i svi drugi putnici. To je živi dokaz da more ne poznaje nikakve društvene ili materijalne kaveze-ono pripada svakome tko mu želi pristupiti. 

 

 

Najsnažniji osjetilni trenutak ovog kratkog putovanja dogodio se na polovici puta, tijekom pauze na odmorištu u Ravnoj Gori. Privučena čistim, glasnim pjevanjem i predivnim sviranjem koje je odjekivalo među parkiranim vozilima, zastala sam ispred jednog od autobusa. Bila je to vesela skupina iz Krapine koja je s nevjerojatnom, nepatvorenom radošću putovala prema obali. Na pitanje odakle su, ponosno su odgovorili i spremno me pozvali da im se pridružim. U tom trenutku čovjek shvati da u našim ljudima iz svih krajeva živi ona ista, skromna i iskrena radost odlaska na more koja nadilazi sve materijalne brige. Svakoga od tih putnika mjerljivo muče neki drugi životni problemi i obveze, ali u tom specifičnom satu, na gorskom zraku, postojalo je samo jedno :oni idu na more. 

 

Taj me prizor u sekundi vratio u davne, obiteljske reminiscencije. Moji skromni roditelji u našem djetinjstvu nikada nisu imali financijska sredstva da nam osiguraju višednevna ljetovanja. Tek kada je tata kupio naš prvi automobil, a mi već krenuli u školu, započeli su naši jednodnevni obiteljski izleti do najbližih dalmatinskih odrednica – Stobreča, Duća i Jesenica. Cijeli bismo dan proveli na plaži, a ručak koji bi mama skuhala i ponijela od kuće jeli bismo zajedno, poslagan na haubi našeg automobila. 

 

Ta se ista nit skromnog komfora nastavila i u kasnijim fazama mog samostalnog života, kad sam malo proširila granice i vlastitim automobilom počela odlaziti na duža i komfornija putovanja. Vozila bih prema prekrasnoj Makarskoj rivijeri, posjećujući Bašku Vodu i Brela, mjesta koja su nudila poseban jadranski sjaj. Nekada bi na ta putovanja išla i moja mama sa mnom, a nekada bih putovala u društvu prijateljice. Iskupale bismo se na tim predivnim plažama, a na povratku kući polako bismo i po komodu ručale u Trilju uz rijeku. Kasnije bih se, u miru svoje kuće istuširala i odmorila, pripremajući se za večernji izlazak. Kada se sjećanja vrate na te trenutke, uočava se da su oni bili jednako lijepi, sadržajni i vrijedni kao i najskuplja svjetska putovanja. 

 

Ovaj crikvenički jednodnevni ritam stoga drži krunsku životnu pouzdanost. Ne treba srljati ni forsirati tuđe živote. More ne traži performanse ni dokazivanja; ono traži samo prisutnost, dobru hladovinu i svijest o tome da život može biti predivan u svojoj čistoj, skromnoj i njegovanoj drugačijosti.