Ivan Vuka vodi nas kratkom pričom u Bangladeš i susjednu Burmu
Let za Bangladeš sa Bangladesh Airlines. To je već jako obečavajući početak avanture. Avion iznutra izgleda kao iz američkih filmova osamdesetih godina i jako je udoban osim što je stariji od mene. Bangladeš kao najmnogoljudnija zemlja po kvadratnom metru, ako izbacimo gradove – države nam je to odmah dala do znanja. Na izlasku s aerodroma ljudi iza željeznih ograda, a mi kao u nekoj sigurnoj aerodromskoj zoni. Izgleda kao doček mnogobrojne rodbine. Mislili smo da je to privremena gužva dok nismo shvatili da je na cesti cca 700 000 rikši i tko zna koliko ljudi pa ponekad je bilo nemoguće prijeći cestu.
Indija nam se u nekim trenucima činila kao pusto mjesto naspram glavnom gradu Bangladeša, Dhaki. A što ima vidjeti u Bangladešu? E pa skoro pa doslovno ništa. Od zagađenja po sunčanom danu ni sunce se ne vidi, a kad ga ugledamo crvenkaste je boje kroz taj filter od smoga. Vozač rikše nam je ponosno pokazao još par mjesta koja nam nisu bila na listi, ali sve je u ruševnom stanju. Vrijedno spomena je ratni muzej o revoluciji u Istočnom Pakistanu danas poznatom kao Bangladeš. Nakon svih putovanja Dhaka je grad u kojem sam doživio da ljudi peru lice u lokvama vode na asfaltu i ljudi bez ekstremiteta se kotrljaju po cesti.
Za količinu smeća i bijedu ponekad je trebalo imati dobar želudac. Biti stranac u ovoj zemlji je kao biti vanzemaljac u Europi. Zaustavimo li se na cesti tridesetak sekundi odmah smo okruženi sa desetak znatiželjnika koji stoje toliko neugodno blizu i bulje u vas. Vidjeli smo i ruralni dio zemlje koja je većinu vremena pod vodom zbog monsuna i poplava. Siromašan narod na kojeg se namjerila priroda, ali iznimno ponosni i velikodušni. Trebalo je vidjeti taj Bangladeš, ali poprilično sam siguran da se tamo ne vraćam. Napuštamo Bangladeš u stilu opet s njihovom nacionalnom avio kompanijom, ali ovaj put nema ni demonstracije sigurnosti, a avion iz taksiranja po pisti bez ikakvog zaustavljanja polijeće.
Uvijek nas nešto novo iznenadi. Dolazak u Mijanmar iako ga ja jos uvijek zovem Burma je pravo osvjezenje. Neturistička verzija Tajlanda i puno gostoljubivija. Hrana je fantastična, pogotovo za ljubitelje začinjenih stvari, ali kad vam gori iz usta gasite požar rižom. Riže smo se najeli za ovu godinu. Dragi Mijanmar, molim te popravi ceste jer smo se dobro istresli nekih 2000 kilometara po tvojim cestama.
Daleke i loše cesta vas dovedu na predivna mjesta, a mi smo našli neka od takvih. Posjetili smo Bagan, mjesto koje svaki putnik treba vidjeti barem jednom u životu. Mjesto koje je Marco Polo opisao kao jedno od najljepših na svijetu. Rival je Angkor Watu u Kambodži po ljepoti. Preko 2000 hramova koja su preživjela ova sva stoljeća. S motociklom smo istraživali glavninu hramova i uživali u svakom trenutku.
Od zore do sumraka. Nakon posjeta Yangonu, Baganu, Mandalayu našli smo nešto skriveno. Ngwe Saung, mjesto gdje rijetko ima struje, wifi je jos u povojima, a plažu od 13 kilometara imate samo za sebe. Mjesto za pobjeći od stvarnosti i horda turista će ga osvojiti za par godina. Možda je bolje da nismo podjelili ovu tajnu nego da smo je ljubomorno čuvali samo za sebe. Draga Burma, bila si predivna.
