Josip Novosel iz flash.hr nas vodi u Nizozemsku. Ajmo u Amsterdam i Haag
Naslovna Fotka – Dennis Liang
Bio sam prije mjesec dana u Zagrebu na kavi s prijateljicom Matildom, koja svira gitaru u ženskom pop/rock bandu Luminize. Nismo se vidjeli godinu dana. Preselila se prije dvije godine u Haag i sad s bandom žari i pali po Nizozemskoj i Europskoj uniji. Pozvala me u Amsterdam na promociju njihovog prvog albuma ”All Or Nothing”, koja se trebala održati 16.2. u poznatom klubu ”Sugarfactory”. Rekla je: Ti si samo sredi avionske karte, smještaj i ponesi dosta love jer je tamo sve skupo, a ja ću srediti sve ostalo:) Naravno da nisam mogao odbiti ovako srdačan poziv, ali sam se svejedno zapitao:
- Bože, zar si pozvao mene da putujem u Amsterdam?
- BOG: Jesam. Zapravo Matilda te pozvala, al’ ja sam joj rekao da te pozove.
- Tko sam ja da proturiječim Stvoritelju? Ne bi htio da nakon smrti završim sa Željkom Markić i Karamarkom.
”Halo Croatia Airlines! Bog me šalje. Trebam povratnu kartu za Amsterdam, business klasa”. CA: ”Nažalost, let je pun. Imamo još samo jedno mjesto slobodno u ekonomskoj klasi”. Iako sam u prvi mah bio razočaran jer neću uživati u slavujevim obrazima i Dom Perignonu, ubrzo sam shvatio da je ovo dobar znak. Jedno mjesto slobodno, baš za mene? Ja sam taj lik, ja sam odabran da putujem. Zavukao sam ruku u škrabicu i kupio kartu za daleku, ali prijateljsku Nizozemsku. Krećem putevima konoplje.
Sjetio sam se one scene kad su Delboy, Rodney i Albert putovali u Amsterdam, kako bi prokrijumčarili dijamante. Pazili su na svaki detalj, pa su na put otišli brodom ne bi li bili što neprimjetniji. Vozio je Albert, iako mu je jedino iskustvo na brodu bilo rad u kotlovnici. Del je čak vježbao i jezik kako bi na tečnom nizozemskom pozdravljao mještane sa AJAX. Mene je isto poput njih bilo strah da me ne zasutavi policija, ali ne zato što sam mislio krijumčariti travu ili dijamante, već zato što sam imao najružniju futrolu za laptop ikad. Zvao sam susjedu Iru da mi posudi futrolu jer idem na put. Ona je rekla da ima jednu, ali da je malo ženskasta. Rekoh, ako laptop stane u nju, dobra je. Ma dobra je pičku materinu. Izgleda kao da ju je dizajnirao modni mačak. Savršena za neki gay prijem ili svadbu u Sesvetama. Torba je toliki kič, da bi se mom idolu iz djetinstva, Delboyu sigurno svidjela. Rekoh sam sebi: Što je dobro za mog idola, mora biti i za mene. Imao sam sreće i nitko mi nije otvarao torbu. (Bianka, zaboravi da si vidjela ovu torbicu. Znam šta smjeraš!)
Trebao sam biti smješten u centru Amsterdama u luksuznom hotelu, ali kad sam vidio koliko taj luksuz košta, nazvao sam kolegicu Maju i zamolio ju da mi sredi neki jeftini hostel, jer mi se neda za par noćenja potrošiti mjesečnu plaću. Sva sreća da je Maja bila svjesna moje škrtosti, pa mi je našla hostel u samom centru za samo 20-ak eura dnevno s doručkom uključenim (Stayokay Amsterdam Stadsdoelen). Kod hostela je super što možete upoznati ljude iz svih krajeva svijeta. Jedini je problem, kad vam kolega u sobi izgleda kao Bilal Bosnić.
Stigao sam u centar Amsterdama točno u podne. Jebao sam užu i širu rodbinu taksistu, koji je za nas 6 u taxi kombiju, prijevoz od zračne luke do centra naplatio 65 eura. Da smo išli vlakom, platili bi malo više od 30 eura (oko 5,20 eura po glavi). Zapravo sam ja bio kriv, jer sam mislio, ako se skupi nas par, da će nam prijevoz biti jeftiniji. Nemojte ponoviti istu grešku.Bio sam jako gladan, a kao pravi gurman, biram samo najbolje. Zaletio sam se u prvi Mcdonalds u gradu i naručio Big Mac. Za ovaj užitak su me olakšali za punih 3,75 eura, ali bolje i to nego pizza cut za 8 eura.
Išao sam preuzeti u uredu preko puta glavnog kolodvora, I Amsterdam City Card (obavezno to napravite, ako ostajete više dana jer vam je pojedinačna karta za tramvaj 3,5 eura, a ako se često vozite, cifra zna poprilično narasati, jer karta vrijedi samo sat vremena. Uz ovu karticu imate i besplatan upad u dosta muzeja. Morate ju obavezno skenirati na ulazu i na izlazu iz tramvaja).
Smjestio sam se u hostel i krenuo bauljati po gradu. Pošto sam poznat po kulturnom uzdizanju, odmah sam otišao u Allard Pierson muzej. Bio mi je usput, a i upad je bio besplatan uz I Amsterdam karticu. Uspio sam napraviti par fotografija, a onda mi je prišao zaštitar i rekao da je fotografiranje zabranjeno.
Nakon muzeja sam nastavio s kulturom. Navratio sam do Crvene četvrti, gdje sam saznao od prodavača konopljinih sjemenki, da svatko ima pravo na sadnju 5 biljaka, od kojih najviše tri mogu biti ženske. Sve je legalno, ako vas baš netko konstantno ne prijavljuje policiji. U dućanu je bilo svih mogućih vrsti sjemenki marihuane, konopljinog ulja, a ja nit’ pušim, nit’ sadim. Da se ne bojim policije, donio bi majci par paketića da zasadi u Čučerju. Ne bi ona ni znala što je to. Ja bi rekao da je to nizozemski čaj. Već vidim starog kako ga lupa THC na dan izbora, pa umjesto HDZ-a, zaokružuje ŽIVI ZID na glasačkom listiću.
Pokraj dućana je i muzej marihune, ali nažalost nisam stigao otići u njega. Prodavač mi je također rekao da coffee shopovi uglavnom kupuju na crno, jer im trebaju velike količine trave, a prodaju legalno, ali svi uglavnom žmire na to. Medicinska marihuana je 100% skuplja od one u dućanu, iako je zapravo ista. Postoji i u Nizozemskoj kozervativna politička struja pod utjecajem farmaceutskog lobija, koja bi htjela zabraniti marihuanu, ali većina Nizozemaca se protivi tome, jer im marihuana donosi odličan prihod. Zanimljivo je da nisam vidio nikog da kopa po kantama za smeće. U Nizozemskoj je stopa nezaposlenosti samo 7%. Nisam vidio ni izbezumljene, nadrogirane ili napušene ljude kako teturaju po cesti. Svi su bili veseli, nasmijani i ljubazni, a u grad se nisam osjećao kao stranac. Samo od poreza na turizam, Amsterdam će ove godine zaraditi skoro 50 miljuna eura. Mi bi isto tako mogli zarađivati. Ne trebamo otkrivati toplu vodu.
Iznenadile su me prodavaćice ljubavi u Crvenoj četvrti. Mislio sam da će izgledati kao Mica Trofrtaljka, al’ bile su pravi komadi, bar ove koje sam ja vidio. Jedna ljepša od druge. Nisam ih slikao, jer su me upozorili da to ne vole i da bi mogao ostati bez kamere. Nisam ljubitelj prostitucije, ali nisam niti za njezinu zabranu. Nije mi jasno kako je legalno snimati i gledati pornografske filmove u kojima se ljudi jebu za novac, a prostitucija je zabranjena? I jedini i drugi se jebu za pare, samo što jedni to snimaju, a drugi ne. Plati porez i jebi se koliko želiš. Svi sretni i zadovoljni.
Zanimljivi su bili i izlozi s odjećom. Ovako recimo izgleda nizozemska NAMA u Crvenoj četvrti:)
Grad je inače prekrasan. Nema neke zgrade koja strši kao spomenik nekom uhljebu iz komunizma. Sve je ujednačeno. Svaka zgrada ima prekrasne velike prozore (vjerojatno zato da uhvate svaku zraku sunca). U svakom slučaju, izbjegavao sam gradski prijevoz i pokušavao hodati što više, kako bi mogao doživjeti grad i napraviti par dobrih fotografija za uspomenu.
Nizozemci baš i nisu poznati po gastronomskim delicijama (Vafli i sirevi su im sjajni, ali ostalih specijaliteta nemaju, osim ako niste ljubitelji haringa), tako da se na svakom čošku nalazi neki talijanski, argentinski, kineski ili japanski restoran. Ja sam se odlučio za argentinski ”Siga la Vaca” i nisam požalio. Sjajan odrezak sa pikantnim umakom, pomfrijem i velikom pivom, 25 eura. U usporedbi s Londonom, ovo je bagatela. Naravno da je za nas Hrvate i dalje to skupo:)
Navečer sam u hostelu upoznao Dennisa Langa, Australca koji je dao otkaz da bi putovao po svijetu i radio fenomenalne fotografije. Mislio sam da su moje fotke dobre, ali kad sam vidio njegove, shvatio sam da ne znam ništa o fotografiji, zapravo da nemam profesionalan fotoaparat. Oprema je kriva, ne ja:) Naslovna fotografija je njegovih ruku djelo, a evo još par njegovih fotki Amsterdama, koje su me stvarno ostavile bez teksta. Za ostale uratke Dennisa Langa, samo kliknite na njegov Instagram profil.
Bio sam toliko strgan od puta i šetnje gradom, da mi uopće nije smetalo hrkanje Bilala Bosnića i njegovih kolega. Zaspao sam snom pravednika. Drugi dan sam se probudio rano kako bi uživao u doručku koji se poslužuje u hotelu od 7 i 30, ali i kako bi uhvatio što više od dana i uživao u razgledavanju grada lakih droga. Solidan švedski stol u hostelu (sirevi, šunke, više vrsti kruha, jogurti, žitarice, kopija Nutelle, maslac, džemovi, kava, čaj…). Iako je prognoza na internetu najavljivala kišu, vani je bilo sunčano.
U jednom trenutku sam shvatio da sam ja zapravo sada Joca Amsterdam. Razmišljao sam: ”Što ukrasti?” U Amsterdamu se najviše kradu bicikli, a ljudi se voze na njima makar i sjekire padale sa neba. Često dobre bicikle preuređuju da izgledaju staro i ružno, kako ne bi ostali bez njih. Ovako to rade profesionalci iz Dubrave – Škola krađe bicikla za početnike:)
Moje putovanje bi bilo ne moguće bez udobnih cipela.
Biti u Amsteradmu, a ne probati neki do njihovih vrhunskih sireva, je isto kao biti u HDZ-u, a ne kopirati diplomu. Sirevi s pestom, tartufima, čilijem i kojekakvim začinima, nisu niti sjena Podravcu iz Dione. Vidim sad blagajnicu Željku, kako ponosno cvijeta. Ma zajebavam se. Kakva Diona. Sirevi su im mrak.
Dan bez kulturnog uzdizanja za nekon iz Dubrave je kao rizla bez trave. Samo sam gledao ima li blizu neki muzej. Ispalo je da se baš par metara dalje od dućana sa sirevima nalazi muzej BODY WORLDS. Ljudi su nakon smrti donirali svoja tijela da posluže kao izložbeni primjerici za ovaj sjajan, malo morbidan, ali vrlo edukativan i zanimljiv muzej. Možete vidjeti ljudska tijela u svim pozama, sve organe, krvožilni sustav, mišiće, kosti, razvoj čoveka od začeća do smrti, kako izgledaju tumori itd. Medicinarima će se to sigurno svidjeti, ali vjerojatno i svima vama, ako ga posjetite. Nije mi bilo žao platiti 20 eura za upad. Vrijedilo je svakog eura.
Morao sam Nizozemcima demonstrirati drvenu čučersku vještinu prizivanja duhova. Od sada me zovu: Šaptač truplima.
Nakon svih tih tijela, želuadaca, jetrica i svega ostalog, probudio se u meni Hannibal Lecter. Jebiga, nekom bi se zgadio život, a ja sam ogladnio. Odlučio sam s kolegom Dennisom otići u japansko/kineski restoran MIU, koji za 20 eura nudi opciju ALL YOU CAN EAT. Dobijete tabelu sa pet redova od kojih svaki red ima pet stupaca i možete u svakom redu naručiti pet porcija hrane. Ukupno 5 puta po 5 slijedova, pod uvijetom da svaki prethodni pojedete. Da tu dođu Čobanković i Ljubo Česić Rojs, ne bi se nikad ni vraćali doma.
Ja sam slistio 11 slijedova, a kolega Dennis 18. U jednom trenutku se začuo urlik iz kuhinje na tečnom kineskom: ”Kung Sun Pa!!!! Harakiri!! Peking”. U prijevodu: ”Jebat ću ti majku Snježana. Sto puta sam ti govorila da je ‘ALL YOU CAN EAT’, glupa ideja. Ubiše nas ovi. Bankrotirat ćemo. Pakiraj stvari. Vraćamo se u Peking.
Ispričavam se što nisu stali svi slijedovi na sliku.
Amsterdam je odličan grad za shopping. Hrana im nije puno skuplja nego kod nas, a neke stvari su i puno jeftinije. Popusti su im 75%, a ne 10%. Ako se želite dobro obući, također ćete pronaći stvari o kakvima u Zagrebu možete samo sanjati. Od jeftinih, ali dobrih majci za 3 eura, do vrhunske dizajnersku odjeće po razumnim cijenama. Ja sam skoro kupio ovaj sako, ali samo bio kratak za nekih 350 eura, a ne samo za noge. Kupujem ga sigurno sljedeći put kad dođem u grad lakih droga.
Vratili smo se punih trbuha u hostel. Nisam mogao disati, pa sam se samo strovalio u krevet. Probudio sam se oko sedam navečer. Otuširao sam se i krenuo put Sugarfactory-a na promociju albuma grupe Luminize, zbog čega sam i došao u Amsterdam. Cure iz banda su obavljale posljednje pripreme u backstageu, a vani se zato vrijeme ispred kluba stvorio red, kao da nastupa Milo Hrnić.
LUMINIZE i njihova managerica Danijela u basckstageu kluba Sugarfactory u Amsterdamu
Foto: Eric van Nieuwland
Dvorana je bila krcata, a cure su odradile sjajan koncert. Na koncertu je osim nekolicine Hrvata bilo puno stranaca i to iz svih krajeva svijeta: Nizozemska, Austrija, Švedska, Amerika, Kina, a osim u sjajnoj svirci, uživali smo i u domaćem prošeku, bureku i kolačima. Trebalo mi je skoro sat vremena da se pozdravim s Matildom, jer nisam mogao doći do nje od silnih obožavaterlja koji su se htjeli slikati s curama i dobiti njihove autograme na CD-u.
Mlada kineska dizajnerica La Bong, Matilda Oroši i Josip Novosel aka Dragi Vođa.
Jedan od uzvanika na promociji je bio i Jesper Wilkstorm iz Švedske, vlasnik jednog od najvećih glazbenih studija u Europi (dovoljno je reći da su kod njega snimali Rihanna, Lady Gaga itd.). Na koncertu su bili i neki od direktora Universla musica, te brojne druge face iz svijeta glazbenog biznisa, uključujući i mene:) Za par godina bi cure mogle poharati sve svjetske glazbene top ljestvice, a trenutačno su sa svojim hitom ”Zašto još volim te”, No1 u Hrvatskoj. Nedavno su svi mediji pisali o tome kako je Taylor Swift posudila par scena iz posljednjeg spota grupe Luminize, za pjesmu ”Kill It With Love”
Bila je to sjajna večer, a sljedeći dan ću se nastaviti družiti sa bandom Luminize u Haagu, gdje trenutačno žive i rade.
Haag je udaljen od Amsterdama oko sat vremena vožnje s vlakom. Cijena povratne karte je malo veća od 20 eura. Rekoh majci da moram u Haag, a ona: ”Isuse Bože! Što si sad napravio?”. Upalila se odma crvena žaruljica u centralnom komitetu Čučerja. Rekoh: ”Šta bi napravio? Nisam Gotovina. Idem tamo turistički. Ne brini”.
Došao sam u Haag oko 11 sati, a kako su Matilda i cure bile free tek od 3 popodne, uputio sam se tramvajem 11 do zadnje stanice, gdje se nalazi plaža. Naime Haag se nalazi na obali Sjevernog mora. Vjetar mi je mrsio bujnu kosu, dok su valovi zapljuskivali kilometre pješčane plaze. Izvadio sam svoj saksofon i zasvirao, a ljudi su mi počeli pljeskati i prilaziti su upitima: ”Koja je to melodija? Čija je to pjesma”. Odgovarao sam im: ”Milo Hrnić ”Požurite konji bijeli”.
Kad se nekom ide u goste, onda se ne dolazi praznih ruku, a moja je iako kratka, nadasve široka. Razveselio sam cure s okusima domovine: Čokolino, Lino Lada, juhe iz vrećice, a bili su tu i Kiki bomboni koje sam putem pojeo.
Došao sam u pravo vrijeme, jer je Tea baš spremila ručak. Nakon klope sam se bacio na kauč, a cure su nastavile s potpisivanjem CD-a za svoje fanove.
Prije odlaska u razgledavanje centra grada, skočili smo do njihove managerice Danijele, koja je isto porijeklom Hrvatica. Dočekala nas je sa roditeljima i troje djece, a kasnije nam se još pridružio i njezin muž Romeo. Glasovi su dolazili sa svih strana, vika, dreka, smijeh, rakija je tekla u potocima, a ni vina nije nedostajalo. Osjetila se ona toplina doma. To je Hrvatska. Kao što to biva kad se toliko Hrvata nađe na jednom mjestu, ubrzo smo s glazbe prešli na političke i ekonomske teme.
Zanimljivo je da je u Nizozemskoj bankama zabranjeno reklamirati kredite, a kamate na stambene kredite su oko 2%. Ako kupujete auto na kredit do 3 godine, kamata vam je 0%. Država vam daje porezne olakšice na kredit, a jedini je problem što su porezi na vlasništvo i zemljište toliko visoki, da većina ljudi ne želi otplatiti kredit, tj. kada se približe kraju otplate, podižu novi. Na neki način vas država stimulira da se zadužujete, ali nezaposlenost je jako mala.
Nabacili smo zajedničku fotku prije odlaska i uputili se u razgledavanje centra grada.
Vozili smo se tramvajem do centra i cure mi nisu dale da se švercam, jer u Nizozemskoj svi plaćaju karte.
Kad smo došli do centra, iznenadio sam se koliko Matilda poznaje grad. Bila je odličan vodič: ”Ovo desno ti je stara zgrada, a ovdje lijevo ti živi ministar financija. Ovdje se prodaju haringe”. Centar je stvarno lijep, ali nekako puno mirniji i tiši od Amsterdama. Pošto sam ja odrastao u Dubravi, meni su najzanimljiviji bili grafiti, zapravo umjetnička djela na zidovima.
Ogladnili smo od silnog hodanja, pa smo se zaletili do obližnjeg grčkog restorana na večeru. Za moj ukus, malo previše luka u mesu, tako da sam se cijelu noć okretao kao odojak na ražnju.
Nakon klope nas je pokupila njihova prijateljica Kimberly i odvela u grad Delft u pivnicu Bierfabrikkoncert na kocert grupe Jon Tarifa u kojoj pjeva njezin dečko. Iako je razglas bio koma, band je bio sjajan. Neka mješavina reggae i rap glazbe. U pivnici smo morali kupiti žetone i onda smo na šanku piće plaćali žetonima. Valjda se tako vlasnici štite od konobarskih manipulacija. Zanimljivo je bilo vidjeti ekipu kako nakon koncerta sjede vani bez jakni ili čak u kratkim rukavima na temperaturi -1. Luđi su od Engleza.
Kimberly inače radi u firmi koja se bavi svemirskim letovima. Ako imate 150 tisuća dolara viška, možete odletjeti u svemir. Ja sam misilo ić’, al’ falilo mi je nekih 200-300 dolara za kartu.
Sve u svemu, super smo se zabavili i vratili smo se doma strgani. Ja sam kao gost imao tu čast da spavam na kauču u dnevnom boravku. Iz pristojnosti neću objaviti sliku svog improviziranog ležaja. Znam da imam kratke noge, al’ nisam baš toliki Hobit.
Ujutro smo se probudili poprilično umorni. Doručak je najvažniji dio dana, a za dobru liniju, treba paziti što se unosi u sebe. Imali smo laganu topljenu Gaudu, šunke, kajganu, teglu Lino Lade i još malo sira, zlu ne trebalo.
Mogli ste primjetiti na slikama kako su cure su jako zgodne, a uz sve to odlično pjevaju i sviraju. No ipak, moram izdvojiti jednu od njih, koja je stvarno posebna. Znam da sad Matilda skače od sreće i govori u sebi ”Znala sam. Ja sam ta, ja sam posebna. Sigurno zbog ušiju. Nitko nema veće od mene”. Nažalost, morat ću ju razočarati. Irena je moj novi idol. Zna pričati unatrag i sve što čita, može pročitati unatrag. Testirao sam njezinu genijalnu vještinu sa pjesmom Mile Hrnića ”Požurite konji bijeli”. Ako to može odrecitirati unatrag, onda stvarno skidam kapu. Naravno da je mogla. Pogledajte.
Sad znam kako je nastao vilenjački jezik u Gospodaru prstenova. To su tekstovi Mile Hrnića ispričani unatrag. Učinilo mi se u jednoj sceni da Legolas kaže: ”Moja Ane broji dane”
Cure su se hvalile kako su bile predgrupa ZZ TOPU i kako imaju fotku s bradonjom iz banda. Pokušao sam ostati hladnokrvan i neimpresioniran, jer pravog Hrvata ne možete impresionirati. Rekoh: ”Nije to ništa. Imam ja sliku s Terezom Kesovijom”.
Nakon doručka sam se uputio s najdražom gitaristicom Matildom do centra u posljednje razgledavanje grada prije povratka u Amsterdam.
Dobri ljudi Haaga prostirali su crveni tepih gdje god bi Dragi Vođa prolazio:)
Htio sam Matildu počastiti ručkom, ali ona je alergična na sve živo i neživo. Na kraju sam popustio i rekao joj: ”Odvedi nas ti do restorana u kojem ti mogu uzeti nešto za klopu, a da te ne ubijem”. Odvela me u Eat Company, gdje smo pojeli odličnu juhu od bundeve, solidan sendvič i prosječnu pitu od jabuke. Ja sam još popio jedan voćni shake i na tome bi mogao živjeti cijeli dan, koliko je dobar bio.
Šešelj se veselio kad je odlazio iz Haaga, a meni je bilo žao. Ovim putem se zahvaljujem Danijeli, Romeu, Matildi i curama na gostoprimstvu.
Vratio sam se u Amsterdam i ostalo mi je još par sati da nabacim neku dobru fotku za uspomenu, prije nego padne mrak.
Ujutro sam se digao rano, da stignem na doručak prije puta. Imao sam malo slobodnog vremena na željezničkom kolodvoru prije dolaska vlaka, a kako je tamo bio instaliran poluknocertni klavir, nisam mogao odoljeti, a da ne zasviram. Svako malo se netko sjedne i svira i baš bi volio tako nešto vidjeti na našim tmurnim kolodvorima.
Rekla mi je frendica da bi se trebao zvati Traveling Hobbit jer stalno putujem, a ima kratke noge. Kratka ti pogrebna povorka bila Orlanda. Neću joj sad spominjat ime, ni užu i širu rodbinu. Nije ni vrijeme ni mjesto za tako nešto. Sjetio sam se u avionu svih onih sekvoja i pomislih: ”Di ste sad luzeri? Pogledajte koliko mjesta imam za noge! Mogu zaplesat čučerski dvokorak”.
Kad gledate Nizozemsku iz zraka, možete primjetiti da je svaki pedalj zemlje parceliran i obrađen. Sve vrvi od vjetrenjača. Brije ekipa na obnovljive izbore energije. Živjela neobrađena Hrvatska. Živjelo siromaštvo:)
Nisam stigao reć ni kavijar, koj’ sam grickao u avionu, a već smo sletili u Zagreb. Tada se još aerodrom zvao Pleso, a sad je dr. Franjo Tuđman. Vožnja je bila ugodna i trajala je svega dva sata. Toliko mi treba od Čučerja do Jaruna, ako idem gradskim prijevozom.
Eto i posljednje fotke, prije povratka u zagrebačku kolotečinu. Falit će mi Amsterdam. 4 dana mi nisu bila dovoljna. Toliko kurvi, a tako malo vremena. Vraćam se na mjesto zločina opet i to sigurno već ove godine. Zajebavam se. Nisam bio na kurvama. Nisam čak ni travu konzumirao, al’ pio sam rakiju i vino, tako da baš nisam bio sjemeništarac Božo. Grad je prelijep i stvarno vam treba nekih desetak dana da ga u cijelosti doživite. Nije čak ni tako skup, ako se uspoređuje sa Londonom ili skandinavskim destinacijama. Nadam se da ću vas motivirati da se zaletite do Amsterdama i slobdono se napušite, da zaboravite u kakvoj vukojebini od zemlje živimo:)
Nemojte zaboraviti kupiti prvi album grupe LUMINIZE – All Or Nothing -, a za više fotki, posjetite moj Instagram profil: https://www.instagram.com/joeflashhr/
Ps: Zahvalio bih se još na kraju Iamsterdam City Card i www.iamsterdam.com
autor: Josip Novosel aka Joca Amsterdam, samozatajni ljubitelj albanske konoplje, veliki putnik kratkih nogu, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i snob.
