
Ne znam ni sama odakle krenuti pisati o ovom, kako kaže moja kći, čarobnom mjestu kao iz bajke. No, krenimo redom.
Tekst i fotke – Nataša Šalamun
Skuhajte kavu jer slijedi moj najduži post, ali pokušala sam na jednom mjestu skupiti baš sve informacije koje bih i sama voljela pročitati prije puta na Island s malom djecom.
Mi imamo jedan obiteljski, nepisani dogovor – jednom godišnje idemo na neko veće putovanje. Voljeli smo putovati i prije djece pa smo odlučili da, ako su nam već ukrali san i živce, neće nam ukrasti i ljubav prema putovanjima. 
Do sada smo s djecom, koja imaju 3 i 7 godina, uglavnom obilazili veće gradove, a nakon prošlogodišnjeg putovanja u Kinu i Japan ove smo godine odlučili napraviti potpuni zaokret. Rekli smo sami sebi: „Ajmo probati nešto potpuno drukčije. Nešto izvan naše zone komfora.“ I tako je izbor pao na Island.
Karte smo kupili još prošlog prosinca, a letjeli smo direktno iz Budimpešte Wizz Airom. Četiri povratne karte s jednim koferom do 32 kilograma koštale su nas oko 1.550 eura. Let traje oko četiri sata.
Auto smo ostavili na parkingu u Budimpešti, što nas je za cijelo vrijeme putovanja koštalo oko 40 eura.
Čim kupimo karte, odmah okvirno isplaniramo rutu kako bismo što ranije rezervirali smještaje. Tako smo već u siječnju imali rezervirano svih devet smještaja. Uvijek biramo opcije s besplatnim otkazivanjem, osim kada naletimo na stvarno odličnu ponudu, pa povremeno provjeravam ima li nešto bolje ili povoljnije.
Kako se približavao datum putovanja, bilo mi je drago što smo rezervirali tako rano jer su cijene doslovno podivljale. Neki smještaji bili su i do 70 posto skuplji nego kada smo ih mi rezervirali. U jednom trenutku sam čak razmišljala da ih odmah sve platim da se vlasnici slučajno ne predomisle oko cijene. 
O svakom smještaju, lokaciji i cijeni pisat ću detaljnije kroz putopis.
Prvotni plan bio nam je iznajmiti kamper, ali za naš termin, od 16. do 28. srpnja, cijene su se kretale između 5.200 i 6.000 eura, što nam je bilo jednostavno previše. Odlučili smo zato unajmiti automobil i napraviti cijeli krug oko Islanda.
Auto smo rezervirali preko Blue Cara i sve je prošlo odlično. Budući da nismo planirali voziti F-cestama, suprug je odabrao Kiju Ceed Sportswagon, koja se pokazala kao pun pogodak. Bez problema je odradila sve asfaltirane ceste i makadame kojima smo prolazili. Najam nas je koštao oko 1.400 eura, uključujući srednji paket osiguranja i dvije dječje sjedalice. Osiguranje je pokrivalo štetu od kamenčića na vjetrobranskom staklu, svjetlima, retrovizorima i prednjem dijelu vozila te osnovno kasko osiguranje, što nam je za našu rutu bilo sasvim dovoljno. Dodali smo samo jednog vozača jer bi drugi vozač bio dodatnih oko 18 eura dnevno, tako da sam se ja na Islandu cijelo vrijeme švercala kao suvozač. 
Dok sam istraživala Island, vrlo brzo sam shvatila da je hrana jedan od najvećih troškova putovanja. Zato smo odlučili ponijeti jako puno hrane od kuće. Doslovno je pola velikog kofera bilo puno hrane i danas mogu reći da je to bila jedna od najboljih odluka. Na fotografijama ću pokazati što smo sve nosili, ali uglavnom su to bila jela koja se brzo pripremaju.
Na Islandu smo kupovali uglavnom svježe namirnice poput voća, mlijeka i jaja te ponešto što bi nam usput ponestalo. Naravno, kupili smo i pokoji slatkiš za djecu.
Hranu za put kupovala sam kod nas kada bi bila na akciji pa nas je sve što smo ponijeli koštalo oko 120 eura.
U restoranu nismo jeli nijednom. Samo smo jednom svratili u fast food Aktu Taktu, nešto poput našeg McDonald’sa. Happy Meal, cheeseburger i hot dog za četvero koštali su nas oko 30 eura.
Sa sobom smo ponijeli Decathlonov set za kuhanje za četiri osobe i plinski plamenik, a na Islandu smo na prvoj benzinskoj kupili jednu veću kartušu koja nam je bez problema trajala cijelo putovanje.
Uz to sam spakirala nekoliko plastičnih posuda koje se mogu složiti jedna u drugu, malu bočicu deterdženta za suđe, spužvicu, dvije veće termosice kako bismo mogli unaprijed u smještaju zakuhati vodu pa da nam se tjestenina ili riža brže skuhaju, kutlaču, kuhaču i lopaticu za okretanje palačinki.
Na prvu možda zvuči kao puno stvari, ali zauzimaju vrlo malo mjesta, a nama su stvarno olakšale pripremu obroka gdje god bismo se našli. To nam se pokazalo fantastičnim jer uz većinu dječjih igrališta postoje stolovi i klupe pa smo ručali gdje god nam se svidjelo.
Odjeća mi je bila možda i najveća glavobolja prije puta. Imali smo samo jedan veliki kofer, a pola njega već je bilo rezervirano za hranu.
Uz to smo nosili četiri ručne torbe – tri Decathlonove i jednu planinarsku koja je bila koji centimetar veća od dopuštenih dimenzija. Riskirali smo i nitko nam nije radio problem.
Temperature su bile od oko 0 °C noću do 15 °C danju, što je zaista velik raspon, pa je slojevito odijevanje bilo jedino pravo rješenje.
Robu sam uglavnom prala ručno u smještajima gdje smo imali radijatore, a tijekom cijelog putovanja samo jednom smo koristili perilicu rublja u kampu.
Na slikama ćete vidjeti što smo sve nosili, ali ono što nam je na kraju bilo nepotrebno bile su dječje hulahopke, skijaške podmajice, podtajice i potkošulje.
Odrasli smo uglavnom nosili kratku majicu, flis, vodootpornu jaknu i vodootporne hlače.
Djeca su ispod vodootpornih hlača nosila obične trenirke, ovisno o temperaturi tanje ili deblje, te kratku majicu, flis i jaknu. Kod slapova bismo im samo navukli vodootporne hlače i bili su potpuno suhi.
Jedna stvar koju bih ponovno kupila bez razmišljanja jesu merino čarape. Imali smo samo po dva para po osobi i pokazale su se odličnima. Da ponovno idem, kupila bih ih još nekoliko kako ih ne bih morala prati gotovo svaku večer.
Gotovinu uopće nismo nosili. Suprug je plaćao Revolutom, ja običnom Visa karticom i nigdje nismo imali nikakav problem. Jedini put kada nam je zatrebao keš bio je na jednom potpuno nasumičnom parkingu djeci za WC. Kako ga nismo imali… priroda je ponovno odradila svoje. 
E sad dolazi meni najljepši dio – obilasci. 
Prije puta dobro smo proučili svaku atrakciju i jednu stvar odlučili odmah, a to je da nećemo raditi duge planinarske ture. Dok su djeca još mala, cilj nam je bio da parking bude što bliže atrakciji i da do nje ima najviše tridesetak minuta lagane šetnje u jednom smjeru. Zato smo ovaj put preskočili neke kanjone i lokacije do kojih treba dugo hodati. Doći ćemo opet kada dječje nogice malo narastu. 
Dok sam planirala put, shvatila sam da svi pričaju o Golden Circleu kao vrhuncu Islanda. Baš zato odlučila sam ga ostaviti za kraj. Ako je stvarno najbolji, nisam ga htjela vidjeti odmah pa poslije sve ostalo uspoređivati s njim. Zato smo cijeli otok obilazili suprotno od kazaljke na satu. A evo i naš plan puta ako kome pomogne.
16. 7. – Dolazak
Na Island smo sletjeli oko 18 sati. Nakon preuzimanja auta, koji se nalazio svega nekoliko minuta hoda od terminala, izašli smo van i prva reakcija bila je: „Isuse, kako je ovdje hladno i kako puše!“ A temperatura je bila čak +13 °C. 
Kako smo stigli navečer, prvu noć prespavali smo u blizini aerodroma. Preko Airbnba rezervirala sam noćenje u kamperu. Imali smo bračni krevet, krevete na kat za djecu, malu kuhinju i stol za blagovanje. Platili smo ga oko 180 eura. To nam je bilo prvo iskustvo spavanja u kamperu i djeca su bila oduševljena.
Već prve večeri shvatili smo koliko je neobično to što je cijelo vrijeme dan. Probajte objasniti djetetu da mora spavati dok sunce još uvijek sja. 
17. 7. – Blue Lagoon, Seltún i dolazak na jug
Nakon doručka krenuli smo prema Blue Lagoonu. Kako sin ima tri godine, nije mogao u sva geotermalna kupališta pa smo odabrali upravo Blue Lagoon. Prije puta čitala sam svakakve komentare; da je preskup, razvikan i turistička zamka. Ali isto tako i da ga barem jednom u životu treba doživjeti. I slažem se. Nama je bilo stvarno lijepo. Uzeli smo Premium ulaznice. Za otprilike 40 eura više dobili smo ogrtače, piće, koje može biti alkoholno ili bezalkoholno, dodatne maske za lice i malu maskicu za ponijeti kući. Po meni se isplatilo, najviše zbog ogrtača. Šetali smo u njima po cijelom vanjskom dijelu kompleksa, a nekoliko ljudi nas je pitalo gdje smo ih nabavili. 
Za djecu do određene dobi obvezne su plivalice. Mi smo ponijeli svoje, ali ih možete besplatno posuditi neposredno prije izlaska u lagunu. Ponesite japanke. Ormarići su uključeni u cijenu, zaključavaju se narukvicom koju dobijete na ulazu, a istom narukvicom plaćate i piće. Mi smo ondje proveli gotovo četiri sata i stvarno nam je bilo odlično.
Nakon kupanja krenuli smo prema našem prvom prirodnom lokalitetu – Seltúnu.
To je geotermalno područje koje je puno manje poznato od Hverira na sjeveru Islanda, ali nama je bilo odlično upravo zato što nije bilo gužve. Djeca su odmah zaključila da smrdi po pokvarenim jajima.
Drvene staze za šetnju uređene su i potpuno pogodne za djecu, a kipuće blato i para koja izlazi iz zemlje izgledaju kao da ste stigli na drugi planet.
Moram priznati da mi je ChatGPT opet bio odličan pomoćnik na putovanju. Na svakoj atrakciji smišljao je kratke priče prilagođene djeci pa su sve puno lakše razumjeli i još više uživali.
Nakon toga nastavili smo prema Viku i novom smještaju, gdje smo proveli sljedeća četiri dana, odnosno tri noći. Moram priznati nešto što će možda naljutiti ljubitelje Golden Circlea… Meni je upravo ovaj dio Islanda bio najljepši.
Da smo ondje ostali još nekoliko dana, uopće mi ne bi bilo žao. Bili smo smješteni u Paradise Cave Guesthouseu, koji sam rezervirala direktno preko njihove stranice jer je bio oko 60 eura jeftiniji po noći nego na Bookingu. Bio je to naš najskuplji smještaj, oko 300 eura po noći, ali uključivao je doručak i vrijedio je svakog centa. Nalazi se ispred slapa, ima veliko ograđeno dvorište i malo igralište pa sam djecu mogla gledati kroz prozor sobe dok se igraju. Osoblje je bilo nevjerojatno ljubazno.
Vožnja tim dijelom Islanda bila je posebna priča. Imali smo osjećaj da bismo mogli stati svakih nekoliko kilometara jer je svaki pogled bio ljepši od prethodnog. Usput do smještaja sreli smo konje, pomazili ih, stajali na nekim nama lijepim lokacijama i jedva čekali sutradan i prve slapove.
18. 7. – Kvernufoss, Skógar, ledenjak i Skógafoss
Prva atrakcija ujutro nakon doručka bio nam je Kvernufoss. Manje je poznat od obližnjeg Skógafossa, ali nama je bio čak i ljepši.
Šetnja do njega je prekrasna; potok, priroda, mir, nema velike gužve, a možete proći i iza samog slapa. Kada bih morala birati samo jedan od ta dva slapa, bez razmišljanja bih ponovno odabrala Kvernufoss.
Odmah u blizini nalazi se Skógar muzej, koji nas je ugodno iznenadio. Skógar muzej zapravo nije samo jedan muzej, nego se sastoji od tri cjeline. Prvi dio je klasični muzej narodne baštine s više tisuća izložaka – od alata, odjeće i namještaja do predmeta iz svakodnevnog života starih Islanđana.
Drugi dio je otvoreni muzej sa starim islandskim kućama s travnatim krovovima, crkvicom, školom, kovačnicom i drugim građevinama u koje možete ući i vidjeti kako se nekada živjelo. Treći dio posvećen je prometu i tehnici pa se ondje mogu vidjeti stari automobili, traktori, ribarska oprema i razvoj prijevoza na Islandu. Nama se nekako najviše svidio otvoreni dio. Djeca su s oduševljenjem ulazila u stare kuće i školu, razgledavala male krevete i namještaj te pokušavala zamisliti kako su ljudi nekada živjeli. Posebno su ih nasmijali skamenjeni životinjski izmet i stare igračke izrađene od kostiju.
Ispred muzeja nalaze se stolovi i klupe pa smo tu napravili pauzu za ručak prije nego što smo nastavili dalje.
Iako je Skógafoss gotovo odmah pored, odlučili smo prvo produžiti do ledenjaka kako ne bismo išli slap za slapom tako da je sljedeća postaja bio je ledenjak Sólheimajökull. Najviše me iznenadilo koliko se povukao. Danas od parkinga do njega treba hodati petnaestak minuta, možda i više, a nekada je, kažu, led bio gotovo do samog parkirališta. Očekivala sam potpuno bijeli ledenjak, a zapravo je siv, crn i bijel zbog vulkanskog pepela. Djeci je iskreno bilo zanimljivije prati autić po vodi nego gledati ledenjak.
Suprug je, s druge strane, jedva dočekao dignuti dron jer je na mnogim lokacijama na Islandu letenje zabranjeno.
Na povratku prema smještaju stali smo vidjeti slap Skógafoss. Stigli smo oko 19 sati i još uvijek je bila velika gužva. Ne mogu ni zamisliti kako izgleda usred dana kada dolaze organizirane ture. Slap je stvarno impresivan.
Mi smo ga zbog umora vidjeli samo odozdo, ali tko želi, do vrha vodi oko 500 stepenica, a gore se nastavlja šetnica za koju mnogi kažu da je još ljepša od samog slapa.
19. 7. – Vik i okolica
Dan smo započeli Lava Showom u Viku.
Ulaznice smo unaprijed kupili putem njihove službene stranice. Prilikom kupnje možete uzeti i suvenir – komad prave islandske lave, koji je bio oko 14 eura po komadu. Mi smo ga uzeli i djeci se jako svidio. Sve zajedno platili smo oko 140 eura. Lava Show možete pogledati u Viku ili Reykjavíku, a riječ je o jednom od rijetkih mjesta na svijetu gdje iz potpuno sigurne udaljenosti možete promatrati pravu rastaljenu lavu kako teče.
Tijekom predstave lava se zagrijava na više od 1.100 °C i izlijeva u dvoranu baš kao tijekom prave vulkanske erupcije. Dok promatrate kako užarena masa puca, hladi se i pretvara u crnu stijenu, vodička na zanimljiv i razumljiv način objašnjava kako nastaju vulkani, zašto je Island jedna od vulkanski najaktivnijih zemalja na svijetu i kako su erupcije oblikovale krajolik kakav danas poznajemo. Prikazuje se i kratki film koji cijelu priču još bolje zaokruži. Meni je najbolji dio bio što ovo nije samo predstava koju gledate iz stolice. Doslovno osjetite toplinu lave na licu, čujete kako pucketa i iz prvog reda promatrate nastanak nove stijene.
Djeci je to bilo potpuno fascinantno i jedna od dražih atrakcija.
Nakon Lava Showa otišli smo do crkve Vík í Mýrdal. Mala je, jednostavna i baš simpatična, a s nje se pruža prekrasan pogled na cijeli Vik i ocean.
Odmah nakon toga otišli smo na obližnje dječje igralište koje nam je bilo pravo otkriće.
Na Google kartama pronaći ćete ga pod nazivom Track Athletics. Ima doslovno sve – veliki trampolin kakav se često viđa po Islandu, zipline, ograđeno igralište za nogomet i košarku, ljuljačke, tobogane, pijesak i stazu za trčanje. Djeca su bila oduševljena, a nama je bilo idealno mjesto za ručak jer ondje ima stolova i klupa pa smo ponovno iskoristili naš mali kamperski kuhinjski set.
Kratkom šetnjom od igrališta stigli smo do Víkurfjare, crne plaže koja nam se iskreno puno više svidjela od poznatije Reynisfjare.
Gužve gotovo da nije bilo pa su djeca mogla bezbrižno trčati, igrati se u crnom pijesku i skupljati kamenčiće.
Nakon ručka otišli smo i do Reynisfjare, one svima poznate plaže s bazaltnim stupovima i ogromnim valovima. Lijepa je, nema sumnje, ali nas nije posebno oduševila. Toliko je prepuna turista da se nekako izgubi doživljaj prirode. Iskreno, kasnije smo na sjeveru Islanda vidjeli nekoliko crnih plaža koje su nam bile čak i ljepše, a na njima gotovo nije bilo nikoga.
Na povratku prema smještaju popeli smo se autom do vidikovca na poluotoku Dyrhólaey.
To mi je bez razmišljanja jedan od najljepših vidikovaca koje sam ikad posjetila. S jedne strane pruža se pogled na beskrajnu crnu plažu, moćne valove Atlantika, bazaltne stijene i poznate morske stijene Reynisdrangar, a s druge se vidi ledenjak Mýrdalsjökull, ispod kojeg se skriva vulkan Katla. Najpoznatiji simbol Dyrhólaeya je golemi kameni luk koji je more tijekom tisuća godina izdubilo u litici. Ako dolazite između svibnja i kolovoza, velika je šansa da ćete ovdje vidjeti i puffine. Mi smo imali sreće i ugledali jednoga kako mirno sjedi na litici. To je jedno od onih mjesta gdje stvarno vrijedi stati na nekoliko minuta, duboko udahnuti i samo promatrati snagu islandske prirode. Jedini problem bio je vjetar. Puhao je toliko jako da su me djeca potpuno ozbiljno pitala:
„Mama, može li nas vjetar otpuhati?“ 
20. 7. – Slapovi, kanjon i Patuljkove stijene
Bio je to naš posljednji dan u smještaju Paradise Cave Guesthouse.
Nakon doručka uputili smo se do Seljalandsfossa, koji je od smještaja udaljen svega osam minuta vožnje. Bio je to jedini dan tijekom cijelog našeg putovanja kada nas je pratila kiša. Zapravo nije ni padala prava kiša, više je cijelo vrijeme lagano sipilo. Nama to uopće nije smetalo jer smo ionako planirali proći iza slapa pa bismo bili mokri bez obzira na vrijeme.
Odmah uz Seljalandsfoss nalazi se i poznati skriveni slap Gljúfrabúi. Do njega vodi kratka i lijepa šetnica, ali iskreno ne bih ga posebno preporučila. Red za ulazak bio je jako dug jer se slap može vidjeti samo kroz uski prolaz među stijenama, a svi čekaju svoju fotografiju. Baš onako instagramično. Mi smo odlučili ne čekati.
Na istoj šetnici nalazi se i mala špilja u kojoj je, prema priči, nekada živjela žena, što je djeci bilo puno zanimljivije od čekanja u redu.
Malo smo se igrali uz potočić, oprali blatne rukavice i polako krenuli dalje.
Nakon toga nastavili smo prema Skaftafellu, gdje smo trebali prespavati. Moram priznati da sam se upravo za ovaj dio Islanda najviše namučila tražeći smještaj. Tek kad smo stigli tamo, postalo mi je jasno i zašto. Smještaja je vrlo malo, a potražnja ogromna jer se u blizini nalaze ledenjaci i neke od najpoznatijih atrakcija na Islandu. Na kraju sam pronašla sobu u Skaftafell Campu, ali ne preko Bookinga, nego sam im se javila direktno e-mailom. Dobili smo sobu s dva kreveta na kat za oko 160 eura, što je bilo višestruko jeftinije od svega ostalog što sam pronašla u tom području. Kamp je velik, uredan i čist, a nama je upravo to bilo najvažnije. Ondje smo samo prespavali prije nastavka puta.
Duži vožnju od prethodnog slapa do kampa presjekli smo na Fjaðrárgljúfuru, jednom od najljepših kanjona na Islandu. Nastao je prije otprilike 9.000 godina kada je otopljena ledenjačka voda usjekla dubok prolaz kroz stijene. Uz rub kanjona vodi uređena staza s nekoliko vidikovaca s kojih se pruža prekrasan pogled na rijeku koja vijuga duboko ispod vas.
Mi smo ovaj put otišli samo do glavnog vidikovca. Pogled je stvarno spektakularan, ali zbog djece i rasporeda nismo išli cijelom stazom. To smo ostavili za neki budući dolazak.
Na putu prema kampu stali smo potom i na Dverghamrar, odnosno Patuljkove stijene. To je jedno od onih mjesta na kojima nećete provesti pola dana, ali ga se po meni isplati posjetiti, pogotovo ako putujete s djecom.
Riječ je o prirodnim bazaltnim stupovima nastalim hlađenjem lave, a prema islandskim legendama u njima su živjeli patuljci. Do stijena vodi kratka uređena staza pa je obilazak lagan i za najmanje. Naši su odmah krenuli tražiti gdje se skrivaju patuljci pa smo se ondje zadržali puno duže nego što smo planirali. Na kraju smo proveli gotovo sat i pol na toj lokaciji.
U kamp smo stigli tek navečer, umorni, ali puni dojmova i spremni za odmor za sutra.
21. 7. – Ledenjaci, ledene sante i Vestrahorn
Nastavljamo naš krug oko Islanda, a prva postaja bio nam je Fjallsárlón. Iako je plan bio prvo otići na poznati Jökulsárlón, prije puta sam dosta istraživala i pročitala da se na Fjallsárlónu ponekad može vidjeti čak i više ledenih santi te da je puno mirniji. Postoji i web-kamera za Jökulsárlón pa sam prije polaska provjerila kakvo je stanje. Budući da se s ceste vidi i Fjallsárlón, odlučili smo prvo stati tamo. I mogu reći da nismo pogriješili.
Ne plaća se ni parking ni WC, nije bilo velike gužve, a tijekom našeg posjeta pred našim su se očima odlamali komadi leda koji su zatim polako doplutali gotovo do same obale.
Djeca su bila potpuno oduševljena. Igrala su se komadićima leda uz obalu, suprug je napokon ponovno mogao podići dron jer ovdje nije bilo zabrane letenja, a ja sam samo sjedila i uživala u pogledu. Na kraju smo se i tu zadržali puno duže nego što smo planirali i svima nam je to ostalo jedno od najljepših mjesta na cijelom putovanju.
Nakon toga krenuli smo prema poznatijem Jökulsárlónu i odmah pokraj njega Diamond Beachu. Sad će me možda razapeti ljubitelji ove dvije atrakcije…
Lijepo je, stvarno jest, ali mene osobno nije ostavilo bez daha. Gužve su ogromne, posvuda su influenceri i ljudi koji čekaju red za fotografiju pa nekako nisam uspjela doživjeti prirodu onako kako sam očekivala. Ipak, zadržali smo se dosta dugo jer su djeca uživala igrajući se na crnom pijesku. Tu smo čak uspjeli i malo izgorjeti. Vjetar stalno puše pa uopće nemaš osjećaj koliko sunce zapravo prži.
Sljedeća postaja bio nam je Stokksnes. Dok sam planirala put, pročitala sam stvarno puno različitih mišljenja. Neki kažu da se ne isplati plaćati ulaz, dok drugi tvrde da je to jedno od najljepših mjesta na Islandu. Nama se definitivno isplatilo. Stokksnes je jedna od rijetkih poznatih atrakcija na Islandu koja se nalazi na privatnom zemljištu pa se ulaz naplaćuje. Ulaznice se kupuju u Viking Cafeu na samom ukazu, a uključuju ulaz na poluotok i obilazak vikinškog sela koje je izgrađeno kao filmska scenografija. Djeca nisu plaćala ulaz pa je nas dvoje odraslih sve zajedno izašlo oko 15 eura. Područje je puno veće nego što smo očekivali. Najprije smo se odvezli do najudaljenijeg parkinga i prošetali do oceana, gdje smo u daljini ugledali tuljane. Pogled na planinu Vestrahorn od tamo je stvarno spektakularan. Nakon toga obišli smo crnu plažu, a zatim i vikinško selo. Imali smo sreće jer su baš taj dan pripremali selo za snimanje reklame pa smo prvi put izbliza vidjeli kako izgleda postavljanje filmskog seta. Kćerki je to bilo posebno zanimljivo, a iskreno i nama odraslima.
Na Stokksnesu smo proveli gotovo dva i pol sata i bez problema bismo ostali još, ali čekala nas je poduža vožnja prema novom smještaju.
Put nas je vodio kroz Berufjörður, jedan od najljepših islandskih fjordova. To nije mjesto na kojem ćete stati zbog jedne atrakcije, nego dio puta u kojem jednostavno uživate u vožnji. Cesta vijuga uz more, planine se spuštaju gotovo do obale i svakih nekoliko minuta imate osjećaj da biste opet trebali stati fotografirati. Noćili smo u Fossardalur Guesthouseu u Djúpivoguru. Četverokrevetna soba koštala nas je 195 eura. Sve je bilo vrlo čisto i uredno, imali smo na raspolaganju dvije zajedničke kuhinje i lijepo uređenu kupaonicu. Nama je to bio odličan smještaj i bez problema bismo ga ponovno rezervirali.
Usput jedna korisna informacija za sve koji planiraju sličnu rutu – na potezu između Diamond Beacha i Stokksnesa nalaze se dvije praonice rublja. Ja sam ih unaprijed označila na karti za svaki slučaj, ali nam ovaj put nisu trebale jer smo već ranije oprali veš.
22. 7. – Istočni Island, Seyðisfjörður i geotermalna čuda sjevera
Krećemo dalje u nove avanture, a već usput nailazimo na potpuno nerazvikan slap koji nas je baš oduševio, Folaldafoss. Nalazi se doslovno nekoliko minuta hoda od parkinga uz cestu, a budući da gotovo nije bilo ljudi, mogli smo u miru uživati. Upravo su nam takva mjesta često ostala među najdražim uspomenama s Islanda.
Sljedeća postaja bio je gradić Seyðisfjörður, koji je baš simpatičan. Prošetali smo njegovim šarenim ulicama, vidjeli poznatu Rainbow Street koja vodi do crkvice, prošetali do luke, a najviše vremena, naravno, proveli na dječjem igralištu Ærslabelgur. To je onaj veliki islandski trampolin ukopan u zemlju, a ondje smo i pripremali ručak dok su se djeca igrala.
Plan nam je bio popeti se i do Tvísöngura, neobične umjetničke instalacije iznad gradića koju čini pet bijelih kupola. Svaka kupola predstavlja jedan od pet tradicionalnih islandskih tonskih intervala, a zbog posebnog oblika svaka ima drugačiju akustiku. Možete ući unutra, vikati, pjevati ili pljeskati i slušati kako se zvuk mijenja. Mislim da bi se to djeci jako svidjelo. Međutim, ponovno smo se u gradu zadržali puno duže nego što smo planirali pa smo odlučili preskočiti Tvísöngur i krenuti dalje prema sjeveru.
Znali smo da nas čeka duga vožnja pa nam je plan bio djecu dobro izmoriti kako bi gotovo cijeli put prespavali. I plan je uspio 
Sljedeća postaja bio je Hverir. Prije puta dosta sam se dvoumila trebamo li stati jer smo već obišli Seltún, a mnogi kažu da su slični. Na kraju mi je baš drago da jesmo. Dok je Seltún uređeniji i pitomiji, Hverir djeluje potpuno divlje. Imate osjećaj kao da ste sletjeli na drugi planet. Miris sumpora puno je intenzivniji, a kipućim blatnim bazenima možete prići bliže pa je cijeli doživljaj nekako snažniji. Jedina zamjerka mi je parking. Bio je među skupljima koje smo platili na Islandu, a WC nije uključen u cijenu pa se dodatno plaća oko 2,5 eura. Nažalost, nije bio posebno čist niti je bilo toaletnog papira, što me iskreno iznenadilo.
Ako vam djeca taj dan nisu umorna ili imate više vremena, na tom potezu imate još dvije odlične opcije. Prva je Stuðlagil, jedan od najfotografiranijih kanjona na Islandu. Ako idete, preporučujem istočni parking, odakle se može spustiti gotovo do rijeke i bazaltnih stupova. Sa zapadne strane nalazi se samo vidikovac. Druga opcija je Dettifoss, najmoćniji europski vodopad. Do njega vodi kratka šetnja od parkinga, a može mu se pristupiti s istočne i zapadne strane. Mi smo obje opcije ostavili za neki sljedeći dolazak jer su djeca cijelu vožnju prespavala, a odlučili smo ne forsirati raspored.
Još jedno mjesto koje smo imali označeno bila je Grjótagjá, mala lava špilja s prekrasnim geotermalnim izvorom. Nekada se u njemu moglo kupati, ali je nakon vulkanskih erupcija voda postala prevruća pa danas kupanje nije dopušteno. Mjesto je dodatno postalo poznato nakon što je ondje snimana jedna od scena serije Game of Thrones. Do špilje se dolazi za svega nekoliko minuta hoda od parkinga. Ali rekli smo sami sebi da nećemo forsirati tu špilju iako mi je danas malo žao što nismo stali. Ali dobro… još jedan razlog da se jednog dana vratimo na Island. 
Tu noć prespavali smo u Ljósavatn Guesthouseu. Četverokrevetna soba koštala nas je 140 eura.
23. 7. – Akureyri, grad srca 
Nakon doručka u smještaju krenuli smo dalje prema sjeveru Islanda. Prva postaja bio nam je Goðafoss, jedan od najpoznatijih islandskih slapova, udaljen svega osam minuta vožnje od našeg smještaja. Slap je stvarno prekrasan i do njega se dolazi vrlo lako, svega nekoliko minuta hoda od parkinga. Može se razgledati s obje strane pa svaki pogled izgleda potpuno drukčije.
Prilikom planiranja putovanja dugo sam razmišljala hoćemo li otići u ovom dijelu i do Húsavíka, koji je poznat po promatranju kitova. Na kraju smo odlučili preskočiti whale watching jer smo procijenili da bi višesatna vožnja brodom ipak bila previše za djecu.
Kako nismo išli na promatranje kitova, zaključili smo da nam se ne isplati voziti do Húsavíka samo zbog samog gradića pa smo prijepodne odlučili provesti u Akureyriju, koji je od našeg smještaja udaljen svega tridesetak minuta. Prva stanica bio nam je Botanički vrt.
Ulaz je besplatan, kao i parking ispred. Vrt nije velik pa se može lagano obići i s malom djecom, a stvarno je lijepo uređen i pun cvijeća. Od tamo smo pješice krenuli prema centru grada. Obišli smo Akureyrarkirkju, glavnu gradsku crkvu, prošetali poznatom pješačkom ulicom Hafnarstræti, fotografirali se kod natpisa #loveakureyri, a djeci su posebno bili zanimljivi semafori sa srcima umjesto klasičnih crvenih svjetala. Takve simpatične sitnice baš daju poseban šarm gradu. Ako putujete s djecom, imam još jednu preporuku. Na glavnoj šetnici, odmah ispred restorana i kafića Kaffi Ilmur, nalazi se mali dječji parkić. Nije velik, ali je odličan za kratki predah. Naši su se ondje lijepo istrčali i poigrali dok smo mi malo odmorili prije nastavka razgledavanja.
Nakon što su se djeca dobro umorila, nastavili smo naš put oko otoka. Prvotni plan bio je usput stati i u Glaumbær Turf Farm & Museum, poznatom muzeju tradicionalnih islandskih kuća s travnatim krovovima.
Međutim, kako smo nekoliko dana ranije već obišli Skógar muzej i ondje vidjeli vrlo slične kuće i način života, odlučili smo ga ovaj put preskočiti. Planirali smo prije smještaja otići i do Hvítserkura, jedne od najpoznatijih stijena na Islandu, ali to nam je bio jedan od vozački najzahtjevnijih dana.
Od Akureyrija do našeg sljedećeg smještaja trebalo je voziti oko dva i pol sata pa smo odlučili ovaj put ipak malo usporiti i otići ranije na odmor. Na kraju se pokazalo da je to bila možda i jedina odluka na cijelom putovanju koju bismo danas promijenili.
Naime, upravo nam je taj smještaj bio najslabiji od svih koje smo imali na Islandu pa bi nam bilo puno bolje da smo došli što kasnije i u njemu proveli što manje vremena. Noćili smo u Fagrabrekka Guesthouseu, gdje nas je četverokrevetna soba koštala 120 eura. Nisam očekivala hotel za taj novac, ali najveći problem zapravo nije bio sam smještaj nego ostali gosti koji su zajedničke prostorije ostavili prilično neurednima, što je pokvarilo cijeli dojam.
Ako budete prolazili tim dijelom Islanda, vrijedi znati da se u blizini nalazi i Kolugljúfur, prekrasan kanjon sa slapovima do kojeg se vrlo lako dolazi kratkim skretanjem s glavne ceste. Mi ga ovaj put, nažalost, nismo stigli obići, ali ostaje na popisu za sljedeći dolazak.
Još jedna korisna informacija za kraj. Na putu prema Akureyriju prolazi se kroz tunel Vaðlaheiðargöng. Mi uopće nismo primijetili gdje se odvaja cesta ako želite izbjeći tunel jer na Google Mapsu nismo uključili opciju „Izbjegni cestarine“, pa nas je navigacija automatski odvela kroz njega. Prolazak tunelom košta oko 15 eura, nema naplatnih kućica ni rampe, a cestarina se plaća online u roku od 24 sata od prolaska. Zato to nemojte zaboraviti platiti ili jednostavno u Google Mapsu uključite opciju izbjegavanja cestarina.
Taj dan nije bio najbogatiji atrakcijama kao neki prethodni, ali smo napunili baterije za nastavak avanture.
24. 7. – Snæfellsnes, Kirkjufell i najslađi smještaj na putovanju
Jutro nas je dočekalo s jednom od dužih vožnji na cijelom putovanju. Krenuli smo prema poluotoku Snæfellsnes, a prva postaja bila nam je jedna od najfotografiranijih planina na Islandu – Kirkjufell. Kažu da ju je najbolje posjetiti rano ujutro ili predvečer kada je svjetlo najljepše, pa smo i mi krenuli rano.
Navigacija vas vodi do službenog parkinga koji se naplaćuje oko 10 eura, ali doslovno nekoliko metara dalje uz cestu nalazi se besplatan parking pa možete uštedjeti.
Od parkinga vas čeka svega nekoliko minuta lagane šetnje do slapa Kirkjufellsfoss, odakle se pruža onaj najpoznatiji pogled na planinu koji se može vidjeti na gotovo svim razglednicama s Islanda. Ipak, meni je osobno još ljepši pogled bio s obližnje plaže. Ako u Google Maps upišete Kirkjufell Viewpoint, doći ćete upravo do tog mjesta. Ondje također ima mjesta za parkiranje i ne naplaćuje se. Osim što je pogled prekrasan, djeca su pronašla hrpu školjkica pa smo se ondje zadržali puno duže nego što smo planirali. Ponovno. 
Nakon toga nastavili smo prema Búðiru, poznatoj crnoj crkvi. Crkva Búðakirkja jedna je od najpoznatijih islandskih crkava upravo zbog svojeg potpuno crnog izgleda i izoliranog položaja usred polja lave, s planinama i oceanom u pozadini. Zbog tog kontrasta jedna je od najfotografiranijih crkava na Islandu i stvarno izgleda posebno.
Na poluotoku smo prvotno planirali obići još nekoliko atrakcija – Lóndrangar, Djúpalónssandur i Arnarstapi. Nekako smo usput zaključili da smo slične prizore već doživjeli, a više nam je značilo ranije stići u smještaj i odmoriti. I pokazalo se da je to bila odlična odluka. Te smo noći bili smješteni u Fossatún Camping Pods, jednom od najsimpatičnijih smještaja na cijelom putovanju. Odabrali smo obiteljsku drvenu kućicu s bračnim krevetom i dva odvojena kreveta, a noćenje nas je koštalo 145 eura.
Sam kamp je prekrasno uređen. Uz smještaj se nalaze vanjske tople kupke, dječje igralište i Staza trolova, kratka šetnica kroz prirodu na kojoj djeca putem traže drvene figure trolova i čitaju njihove priče. Nakon nekoliko dana intenzivnog obilaska, baš nam je dobro došla jedna ovakva večer. Djeca su se igrala i opustila u toplim kupkama, a ja sam iskoristila perilicu i sušilicu u kampu da pripremim robu za dalje.
25. 7. – Golden Circle, prvi dio
Došao je i dan za Golden Circle. Namjerno smo ga ostavili gotovo za kraj putovanja jer sam htjela da prije toga vidimo ostatak Islanda pa tek onda procijenimo je li stvarno toliko poseban koliko svi govore. Prva postaja bio nam je Þingvellir, nacionalni park koji je pod zaštitom UNESCO-a i jedno od najvažnijih mjesta u islandskoj povijesti. Iskreno, planirali smo ondje provesti sat do dva, a na kraju smo ostali gotovo četiri sata. Toliko nam se svidio da smo ga doslovno obišli uzduž i poprijeko.
Najprije smo prošetali do prekrasnog slapa Öxarárfoss, a zatim nastavili šetnicama kroz park. Jedna od najzanimljivijih stvari za djecu bila je činjenica da ovdje možete doslovno hodati između Sjevernoameričke i Euroazijske tektonske ploče. Upravo zbog njihova razmicanja nastao je ovaj jedinstveni krajolik.
Osim prirode, Þingvellir ima i veliku povijesnu važnost. Upravo je ovdje još 930. godine osnovan islandski parlament Althing, jedan od najstarijih parlamenata na svijetu. Prošetali smo i pokraj male crkve Þingvallakirkja te starog groblja na kojem su pokopane neke važne osobe iz islandske povijesti i književnosti.
Iako je riječ o jednoj od najposjećenijih atrakcija na Islandu, park je toliko velik da nismo imali osjećaj pretjerane gužve. Nakon obilaska otišli smo u naš novi smještaj – Hótel Laugarvatn. Rezervirali smo ga direktno preko njihove službene stranice i tako uštedjeli oko 80 eura u odnosu na Booking. Četverokrevetna soba koštala nas je oko 249 eura, a bila je jedna od prostranijih na cijelom putovanju. Nalazila se u prizemlju, imala je vlastitu terasu s pogledom na jezero, a gostima su besplatno bili dostupni kava i čaj te zajednički hladnjak u blagovaonici.
Nakon ručka i malo odmora odlučili smo iskoristiti duge islandske ljetne dane pa smo oko 19 sati krenuli prema slapu Brúarárfossu. To se pokazalo kao odlična odluka. Gužve gotovo da nije bilo, a slap nas je potpuno oduševio. Poznat je po svojoj nestvarnoj tirkizno-plavoj boji, koja izgleda gotovo kao da je netko obojio rijeku. Od novog parkinga do slapa vodi kratka šetnja od pet do deset minuta. Suprug je ponovno došao na svoje jer je ovdje mogao letjeti dronom pa je snimio nekoliko kadrova koje je priželjkivao cijelo putovanje. Jedno od onih mjesta koje možda nije najpoznatije na Islandu, ali ga se stvarno isplati vidjeti.
26. 7. – Golden Circle, drugi dio i Reykjavík
Došao je red i na drugi dio Golden Circlea.
Nakon odjave iz hotela krenuli smo prema Strokkuru, najpoznatijem islandskom gejziru.
Moram priznati da je to jedna od onih atrakcija koja je puno zanimljivija nego što sam očekivala. Strokkur eruptira otprilike svakih pet do deset minuta, a svaki put kada se površina vode počne napuhavati svi instinktivno izvade mobitele i čekaju trenutak erupcije. Bilo mi je fora vidjeti kako vrela voda poleti dvadesetak metara u zrak.
Samo nekoliko minuta vožnje dalje nalazi se Gullfoss, jedan od najpoznatijih slapova na Islandu. Osim što je stvarno impresivan, djeci je najzanimljivija bila ploča na kojoj piše da kroz slap svake sekunde prođe toliko vode da bi mogla napuniti četiri olimpijska bazena.
Tamo smo im ispričali i priču o Sigríður Tómasdóttir, ženi koja se početkom prošlog stoljeća borila da se slap ne iskoristi za izgradnju hidroelektrane. Zahvaljujući njezinoj upornosti Gullfoss je danas sačuvan i možemo ga svi doživjeti u njegovoj punoj ljepoti.
Na putu prema Reykjavíku stali smo još i kod kratera Kerið. Moram priznati da smo ovdje imali različite dojmove.
Muž nije bio posebno impresioniran, djeca su čekala u autu dok smo ga mi naizmjenično obilazili, ali meni se jako svidio. Pogled odozgo na jezero u krateru je prekrasan, a možete se stepenicama spustiti sve do dna i obići ga izbliza.
Nakon toga nastavili smo prema Reykjavíku. Bili smo smješteni u Hotelu Aska, a dvije noći platili smo oko 473 eura.
Nakon kratkog odmora u smještaju odmah smo krenuli u istraživanje grada.
Prošetali smo do poznate Hallgrímskirkje, najpoznatije islandske crkve, zatim Rainbow Streeta i glavne šetnice pune restorana, trgovina i suvenirnica. Hotel nam je bio udaljen otprilike dvadesetak minuta lagane šetnje od centra pa smo se nakon večernje šetnje pješice vratili u smještaj.
27. 7. – Perlan i posljednja večer u Reykjavíku
Posljednji cijeli dan na Islandu odlučili smo provesti nešto opuštenije.
Prijepodne smo otišli u Perlan. Ulaznice sam unaprijed kupila online za termin u 11 sati. Za dvoje odraslih i jedno dijete platili smo oko 138 eura, dok sin, koji ima tri godine, nije plaćao ulaz. Moram priznati da me Perlan ugodno iznenadio. Muzej nije velik, ali je izrazito interaktivan i prilagođen djeci.
Najprije smo pogledali kratki film o islandskim vulkanima i lavi, zatim prošli kroz umjetnu ledenu špilju napravljenu od pravog snijega s islandskih planina, a djeci je posebno bio zanimljiv interaktivni dio u kojem se simuliraju prirodne sile Islanda i imate osjećaj kao da se spuštate duboko ispod zemlje prema vulkanskom svijetu i lavi. Pogledali smo i odličnu projekciju polarne svjetlosti u planetariju te obišli ostatak izložbe pun interaktivnih sadržaja kroz koje djeca uče kroz igru. Nama se Perlan stvarno svidio i mislim da ga vrijedi posjetiti, pogotovo ako putujete s djecom.
Nakon toga vratili smo se u hotel, ručali i malo odmorili prije posljednje večernje šetnje gradom.
Poslijepodne smo obišli Harpu, jednu od najljepših koncertnih dvorana koje smo vidjeli.
Ulaz je besplatan pa svakako preporučujem da uđete unutra. Nama se posebno svidio mali interaktivni kutak/igraonica u kojem djeca kroz igru mogu istraživati zvukove i glazbu.
Potpuno je besplatan, a baš lijepo osmišljen.
Imali smo sreće jer se baš te večeri u Harpi održavao besplatan koncert pa smo nakratko sjeli i poslušali ga. To nam je bio baš lijep završetak putovanja.
Dok smo čekali koncert, od Harpe prošetali smo i do skulpture Sun Voyager, jednog od simbola Reykjavíka.
Usput jedna korisna informacija za parking.
Kod Harpe postoji više zona. Mi smo parkirali u trećoj zoni udaljenoj svega pedesetak metara od same zgrade i platili duplo manje nego u zonama prije.
28. 7. – Povratak kući
Došao je i posljednji dan. Prvotno smo planirali još kratko obići Reykjavík prije leta, ali su nam na kraju pomaknuli let s poslijepodneva na rano jutro pa smo već u zoru krenuli prema aerodromu.
Kada me danas netko pita isplati li se obići Island s malom djecom, odgovor je uvijek isti – apsolutno da. Treba samo prilagoditi tempo, ne pokušavati vidjeti baš sve i ostaviti dovoljno vremena za igru, pauze i spontana zaustavljanja.
Na kraju smo u 12 dana prošli 2.217 kilometara, promijenili devet smještaja i vratili se kući s toliko uspomena da će nam trebati još dugo da se svi dojmovi slegnu.
Island je jedna od rijetkih zemalja u koju bih se bez razmišljanja vratila. Ne samo zato što nismo sve vidjeli, nego zato što bih sve ovo željela ponovno doživjeti. 
Još nekoliko korisnih savjeta za kraj.
Mi smo većinu namirnica kupovali u Bonusu, koji slovi za jedan od najpovoljnijih lanaca supermarketa na Islandu. Također, u njemu postoje zasebne kutije s voćem iz kojih si djeca mogu besplatno uzeti voće (najčešće budu jabuke i kruške). Ipak, nemojte očekivati hrvatske cijene. Da dobijete okvirnu sliku:
– grožđe oko 10 eura po kilogramu
– jabuke oko 2,5 eura po kilogramu
– litra ulja oko 5 eura
– tjestenina uglavnom 3 do 4 eura
– veće pakiranje njihove piletine, Bonus marka, oko 24 do 25 eura.
Nama se pokazalo kao pun pogodak ponijeti što više hrane od kuće, a tamo kupovati samo svježe namirnice poput voća, mlijeka i jaja te ponešto što nam ponestane. Kada bih ponovno išla, jedino bih ponijela još jednu Linoladu i nekoliko pašteta za one dane kada vam se nakon cijelog dana jednostavno više ništa ne kuha. 
Na pojedinim dijelovima Islanda može proći i 200 do 250 kilometara bez većeg supermarketa ili benzinske postaje. Zato smo si napravili jedno pravilo – čim rezervoar padne otprilike na pola, natočimo gorivo.
Blue Car ima popuste na Ob i Ollis benzinskim postaja tako da smo točili na njima kada smo ih vidjeli. Najprije se skenira kod za popust koji se nalazi na privjesku za ključ automobila, onda se odabere iznos za koji želimo natočiti i onda se ubaci/skenira kartica. Uvijek je tražilo unos PIN-a (neki ljudi nisu znali svoj PIN na revolutu pa obratite pažnju na to) i tek nakon uplate toči se gorivo. Neke bezinske imaju opciju samo fill up tako da bi nam skinule 200 eura s kartice za gorivo. Preplaćeni iznos van vrate. Čitala sam da nekima povrat traje nekoliko dana, ali suprug je plaćao Revolutom i razlika bi mu bila vraćena doslovno kroz nekoliko minuta.
Najpovoljnije suvenire pronašli smo u Akureyriju. Magneti su bili oko 5 do 6 eura, a u velikoj knjižari odmah kod natpisa #loveakureyri kupili smo i drvene dječje igračke koje su bile na akciji oko 5 eura, dok je redovna cijena bila oko 10 eura.
Ako obilazite Þingvellir, dobro obratite pozornost na parking. Google Maps će vas najčešće odvesti na Parking 1, koji se plaća i od kojeg do glavnog dijela parka ima oko 10 do 15 minuta hoda. Mi smo kasnije otkrili da se neposredno prije ulaza za autobuse nalazi manji parking uz zelenu površinu koji se nije naplaćivao.
A ako vam je cilj prvenstveno vidjeti slap Öxarárfoss, ne cijeli park, praktičniji je Parking 2, koji je bliže slapu.
Ako idete na Brúarárfoss, preporučujem da navigaciju postavite na Brúarfoss Parking.
Od novog parkinga šetnja je puno kraća nego od starog besplatnog parkinga uz cestu 37, odakle treba hodati oko 3,5 kilometra u jednom smjeru. Naravno, ako baš želite dužu šetnju, i stari parking je opcija.
Za plaćanje parkinga najviše smo koristili aplikaciju Parka. Možete plaćati svako parkiranje pojedinačno ili uzeti mjesečnu pretplatu. Nama se mjesečna pretplata isplatila već nakon četvrtog ili petog plaćenog parkinga, samo smo si odmah stavili podsjetnik da je po povratku kući otkažemo.
Nekoliko parkinga ipak smo platili običnom karticom jer nisu bili povezani s Parkom.
Za kraj, da ponovno idem na Island s djecom, gotovo ništa ne bih mijenjala.
Jedino bih ostavila još koji dan više jer je ovo jedna od rijetkih zemalja u kojoj mi ni nakon 12 dana nije bilo dosta. 

Perlan: 134 €
Skógar muzej: 43 €
Lava Show: 144 €
S obzirom da smo putovali u srcu sezone, mijenjali 9 smještaja, prošli 2.217 km i obišli dosta, rekla bih da smo putovanje organizirali vrlo racionalno, pogotovo zahvaljujući tome što smo nosili hranu od kuće i rano rezervirali smještaj.
Ako ste stigli do kraja posta, neizmjerno vam hvala.
Nadam se da će ovaj putopis nekome uštedjeti vrijeme u planiranju, pomoći izbjeći pokoju grešku ili jednostavno dati ideju za vlastitu islandsku avanturu. Kažu da su najljepša putovanja ona s kojih se vratiš umoran, ali bogatiji za uspomene. Mislim da je Island upravo jedno od takvih. 
FOTOGALERIJA:

















































































