Ako se ne maknem, neću nikad napisati knjigu. Sve je razbacano po papirima, bilježnicama, notesima. Toliko anegdota, blogova i putopisa se skupilo u ovih dvadesetak godina lutanja. Osjetio sam da je sad ili nikad.

Vruće je, probijam se preko Straduna i laktarim turiste da bih se sakrio negdje u hlad i popio kavu na miru. Sjedam u omiljeni kafić, Mateo proviruje s vrata i vraća se sa bijelom kavom. Prednost života u malom gradu – svi znaju što pijete.

Gledam avio karte i smještaj dok nije stigao ostatak mojih kolega, turističkih vodiča u našu bazu na kavu i zasluženi odmor između tura. Već pomalo iznerviran lošim avio konekcijama i nadrealnim cijenama iskače mi jedan oglas od zajednice expata na Tajlandu. Turizam je tek na 60% pretpandemijskih brojki, loše za njih, a dobro za mene jer neće biti gužve. Svakako će biti lakše fokusirati se na knjigu. Javljam se nekim starim kontaktima jer najbolja stvar putovanja uz doživljaje su kontakti.

Dobar dan Koh Samui, količina vlage u zraku je zaljepila majicu za mene kao da sam Ana Sasso u reklami za Pipi. Sve je kako treba biti, privikavam se na život ovdje. Nisam prvi put na Tajlandu, znam kako je vruće, sparno i spicy. Sve što volim. Tri mjeseca na otoku će mi dati dovoljno vremena za nove ideje, knjigu i odmor. Preferiram život bez bječava i dugih rukava.

Motocikl je iznajmljen, smjestio sam se u kuću na obronku poviše poznate plaže Lamai. Toliko blizu, a toliko daleko od svih tih događanja po otoku. Izoliran od buke automobila i motocikala, ponekad neka sirena i zvuk aviona te najave turnira u tajlandskom boksu koje trešte iz zvučnika proparaju tišinu.

Pogledaj lijevo, pogledaj desno. Stalno si ponavljam jednu te istu stvar jer se vozi na kontra strani ceste,a ne bih volio biti neki kamikaza u krivom smjeru. Ponekad i jesam u krivom smjeru kad zavlada prometni kaos, ali ni lokalci se baš ne pridržavaju nekih zakona. Vjerojatno mi upute pogled i promisle „još jedan bijelac koji će uskoro pasti s motocikla“ jer to je svakodnevnica ovdje.

Buđenje nekih 6 sati prije nego se Europa probudi mi savršeno odgovaraju. Dok vi spavate, ja sve odradim. Trening, doručak, pisanje knjige, popodnevni odmor uz odlazak na plažu, Pad Thai kao preferirani obrok, tropsko voće i Singha ili Chang pivo da zaključim dan. Zvuči kao savršeni dan koji je postao moja rutina. Još da napišem yoga i smoothie zvučao bih kao lifecoach prosipajući mudrosti iz rukava kako treba naći mir, zdravo se hraniti i biti discipliniran. Treba živjeti. Na kraju života se želim okrenuti za sobom i reći „ jebote, kakva je ovo vožnja bila.“ Onako cijeli izranjavan od života, nasmiješen i sretan. Ne tražim puno.

Otok je predivan, kaotičan na dnevnoj bazi, struja prolazi kroz nespretno postavljene kabele i pucketa poviše glave, ponekad izbjegnem koju zmiju na cesti i raznorazne prepreke. Kao da nije dovoljno što se vozim krivom stranom. U normalnim okolnostima se mičem od kiše. Ovdje dopustim sebi da pokisnem. Dopustim i prepustim se da me valovi i struja odnesu malo od obale. Plutam i plivam u Tajlandskom zaljevu. Živim…

Fotogalerija: