Ivona nas vodi na najudaljeniji naseljeni otok šibenskog arhipelaga – otok Žirje

Nakon što mi je okrutna zubobolja popustila, uz pomoć moje šibenske prijateljice zubarke, odlučila sam predah uhvatiti na najudaljenijem naseljenom otoku šibenskog arhipelaga – otoku Žirju. Na Žirje putujem sama, nakon što sam na otoku po prvi put boravila na jednom dalekom srednjoškolskom izletu, brodom iz novoizgrađene šibenske luke. Redovno brodskom linijom Žirje je povezano sa Šibenikom dva puta dnevno (op.a. raspored vožnje provjeriti na službenim stranicama Jadrolinije), a plovidba traje oko dva sata. Lošinjanka je brod koji povezuje Žirje sa Šibenikom, a nakon što sam dramatično stigla u posljednji tren na brod, što nije moj modus operandi, ali je mog tate – mog privatnog taxi prijevoznika u Šibeniku, u brodu zatičem gužvu. Brod je krcat, ima otočana i nas izletnika, no gužva jenjava ubrzo, na prvoj stanici naše plovidbe –  otoku Zlarinu. Zlarin je zbog svoje blizine Šibeniku, ali i zbog svojih neupitnih ljepota meka brojnih posjetitelja, posebno ljeti.

Uplovljavanjem u Zlarin susrećemo i legendarni broj Tijat, brod koji na redovnoj liniji povezuje Zlarin, Prvić, Vodice i Šibenik. Iako je Tijatu prijetio lani odlazak u rezalište jer je dosegao godine starosti, čak njih 60, on i dalje na opće oduševljenje otočana plovi i povezuje otoke s kopnom. Ne čudi povezanost ljudi s Tijatom, brodom koji šibenskim arhipelagom u kontinuitetu plovi od sedamdesetih godina do danas. Brojne generacije su se s Tijatom  rađale, živjele i umirale. Zanimljivo je spomenuti da se nikad nije dogodilo da Tijat ne isplovi svaki dan, čak i za vrijeme snježne mećave koja je poharala Dalmaciju prije par godina, Tijat je i tada propustio samo jednu vožnju. Lani su se otočani u studenom, oprostili od Tijata, a vrhunac slavlja ovjenčan je milenijskom fotografijom  na Vodičkoj rivi. Kako bilo, Tijat i dalje plovi šibenskim arhipelagom, na radost otočana i njihovih posjetitelja, do kada ne znam. Usputna stanica plovidbe do Žirja je i otok Kaprije, kojeg sam također u sklopu svoje šibenske turneje prvotno planirala posjetiti, no zbog opuštanja na godišnjem koje je uz zubobolju kulminiralo i temperaturom, posjet sam morala ostaviti za sljedeće ljeto – očito je bolje se snalazim u strci i zbrci – što pod hitno moram promijeniti. Na Kapriju naš brod napušta većina putnika, na palubi i u podpalublju ostaje nas tek dvadesetak koji nastavljamo plovidbu prema Žirju.

Vjetar mi na palubi ozbiljno mrsi kosu i polako ali sigurno iz glave mi izlaze tijekom godine nagomilane gluposti predvođene riječima budućnosti „što ako“ – koje su same po sebi ne rješive u sadašnjosti pa su suvišne. Ipak, uz vjetar u zraku, ne mogu ne pomisliti na kapetana našeg broda Lošinjanka, od mila nazvanog kapetan bonaca zbog relativno čestog ne isplovljavanja prema Žirju u vremenu jačih bura i nevera. S mislima na kapetana, uplovljavamo u luku Žirje – i upravo je tu najviše vidljiv značaj broda za otočane, posebno one miljama udaljene od kopna. Žirje je otok koji jedino ljeti, iako ne svako ljeto ima dućan, zimi je dućan Žirijanima udaljen kao Mjesec. Ovog ljeta na otoku je otvoren dućan, mali, tek s osnovnim namirnicama u svojoj ponudi s ograničenim ljetnim radnim vremenom.

Već samim dolaskom na otočko kopno dočekao me je zanimljiv ŽIRJE  FLASH BACK AUTO SHOW 1980., 1990. Ako ste zaboravili što se na našim cestama vozilo osamdesetih/devedesetih Žirje je prava destinacija za Vas. Na otoku je cijela pleada automobila u voznom ili ne stanju, pa ne čudi inicijativa mjesnog odbora o kojoj sam čitala na otočkoj oglasnoj ploči, a odnosi se na besplatan odvoz starih automobilskih olupina s otoka. Primjerice, 2003. godine na otoku su na svakog stanovnika dolazila tri automobila u voznom stanju ili ne.  Žirje je jedini trajno naseljen pučinski otok šibenskog arhipelaga, smješten je 22 kilometra jugozapadno od Šibenika. Danas na Žirju živi između pedeset i sedamdeset stanovnika. Ljeti se broj stanovnika poveća, iako teško i gotovo nikako ne možemo govoriti o masovnom turizmu na otoku Žirju. Upravo potonja informacija o malom broju ljudi na otoku privukla me Žirju, kao mjestu moje mentalne oaze barem na jedan dan gdje sam ležeći u borovoj šumi, uz zvuk zrikavaca i s pogledom na kristalno plavo more uživala u društvu knjige.

Šetnjom po otoku, uvjeravam se da je otok prava oaza mira, kojeg krase tipične kamene kuće, nerijetko urešene zanimljivim grafitima, među kojima se ističe onaj da oprostite na sadržaju: Ode se svi jebu (stariji sadržaj). I jedan noviji grafit na zidu iste kuće, rekli bi ispravak netočnog navoda Lažu vas, nejebica teška. Žirje je otok koji je u domovinskom ratu odigrao važnu ulogu u obrani Šibenika s morske strane. Na otoku je 29 uvala, a za otok Žirje veliki Juraj Šižgorić je rekao: Otok je bogat lukama i ribom, obiluje izvrsnim vinima i ističe se šumama pitomog bora. Bogatstvo ribom vidljivo mi je i sa stijena koje sam odabrala za kupanje, pa mijenjam poziciju ulaska u more, jer ispred prvotno izabrane pozicije pliva jato ovećih riba. Odmah se sjetim nećakove ribičke mrežice i tek mi tada i jedino tada kad gledam u jato riba ima smisla kupovine iste, ako zanemarimo naše igre u kojima jedni drugima lovimo glave u tu istu mrežu. Kako sam spomenula more je na Žirju kristalno čisto, očaravajuće osvježavajuće i relaksirajuće, nema tu problema s rezervacijom kupališnog mjesta s ručnicima, tu cijelu stjenovitu plažu dijelim tek s rijetkim kupačima, međusobno više metarski udaljenim pa nitko nikome ne remeti mir.

 Prije povratka iz oaze mira u Šibenik, častim se u lokalnom kafiću sokićem, usluga je vrhunska i ljudska, tu je središte društvenog života na otoku, to je mjesto susreta lokalaca sa njihovim gostima – i tu si opet potvrđujem tezu da ljudi čine razliku, uvijek, a u turizmu posebno. U Šibenik se vraćam zadnjom brodskom linijom, društvo mi u palubi broda prave lokalci – zapisujem dojmove i slušam ih po skrivečki. Pričaju oni o svojim otočkim boljkama koje je odlično u članku Slobodne Dalmacije dostupnom i on-line pod nazivom Zaboravljeni na škoju: Kandela za Žirje opisala vrsna novinarka Jordanka Grubač. Usput slušam i priču mladih djevojaka, čiji roditelji vuku podrijetlo s Žirja, a koje ljeto provode na otoku, kako ih ubija mir na Žirju i kako jure u vrevu turističkog Šibenika – došlo mi je da ih upitam hoćemo se  mijenjati za uloge – sad ili odmah?

Ili kako bi to rekao veliki Ivo Andrić: Što ne boli nije život. Što ne prolazi nije sreća – s tim mislima uplovljavam u Šibeniku u oazu roditeljskog doma s obećanjem samoj sebi da ću se na Žirje opet vratiti.

 P.S. Ukoliko želite pročitati moje ukoričene putopise – knjigu Samo za taj osjećaj – možete naručiti – na mail: ibacelic@gmail.com, a osim na stranici mojih dragih Putoholičara pod rubrikom Putešestvije by Ivona pratiti me možete i na mom blogu svaštari Just for this feeling https://justforthisfeeling.wordpress.com/

                                                                       Ivona Bačelić Grgić