Nedjelja je popodne, nalazim se u O`Connell ulici u središtu Dublina i čekam autobus kompanije Aircoach koji će me za cijenu od desetak eura prebaciti do Belfasta. Autobus stiže na vrijeme, unutra je sve čisto i uredno, suputnici su pristojni i velika većina istih odmah poseže za nekim od gadgeta kojim će skratiti ionako relativno kratko putovanje koje traje nešto manje od 3 sata.

Napisao: Josip Sikirić

Prilikom vožnje izmjenjuju se prelijepi, beskrajno zeleni krajolici, a sunce lagano zalazi. Granica između Republike Irske i Ujedinjenog Kraljevstva u onom klasičnom smislu zapravo ne postoji i eto nas jako brzo na kolodvoru u Belfastu. Iako sam vjerovao da goreg kolodvora od onog u Splitu nema, moram priznati da ga je ovaj u Belfastu nadmašio, i to toliko da sam morao dodatno provjeriti je li ovo baš zadnja stanica. Svi izlaze iz autobusa, nova grupa putnika se sprema za povratak u Dublin, izgleda da sam ipak stigao. Kratko se zagledam u veliki Hotel Europa za kojeg ću tek poslije saznati po čemu je toliko poseban i upućujem se prema hostelu.

Navigacija me vodi kroz zabačene i potpuno nebitne kvartovske uličice. Niske i malene kuće od opeke redaju se niz svaku ulicu. Tu i tamo poneki prolaznik i to je to. Izgleda poprilično depresivno, ali nedjelja je navečer. Pitam se gdje bi uopće bila suprotna situacija. Ono što u svakom slučaju odudara od ostalih gradova je velik broj zastavica Ujedinjeog Kraljevstva i Republike Irske na kućama, rasvjetnim stupovima i ostalim mjestima gdje se zastavica može postaviti.

Smještam se u hostel, postavljam par pitanja na recepciji kako bih se što bolje organizirao za sutrašnji dan i donosim okvirni plan obilaska. Iako je danas Belfast naizgled miran i gostoljubiv grad kojega godišnje posjeti više od 7 milijuna ljudi, stanje na terenu nije uvijek bilo takvo. Atentati, ubojstva, sukobi s policijom, vojskom i ostalim organima reda su bili svakodnevica  svih stanovnika. Grad je zapravo bio poprište gerilskog rata koji je odnio nekoliko tisuća života, a više desetaka tisuća ljudi je ozlijeđeno. 

Početak sukoba datira još iz ranog 17. stoljeća kada su škotski i engleski doseljenici dobili velike posjede na sjeveru Irske te na taj način došli u sukob s dominantno katoličkim stanovništvom. Tijekom 20. stoljeća i irske borbe za nezavisnošću, šest dominantno protestantskih grofovija formira Sjevernu Irsku koja ostaje u sastavu Ujedinjenog Kraljevstva te od tada pa sve do danas traje sukob između nacionalista i unionista. Nacionalisti se velikom većinom izjašnjavaju Ircima i katolicima te podržavaju pripajanje Sjeverne Irske Republici Irskoj dok veliku većinu Unionista čine protestanti koji se osjećaju Britancima i zagovaraju ostanak u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Uz rijetke iznimke, stanje stvari na terenu je u pravilu ovakvo i upravo prema toj podjeli stanovništva se danas dijeli i sam grad Belfast. Iako ćete hodajući gradom u pravilu i bez puno istraživanja znati u čijem se dijelu nalazite, postoje brojne ulice i kvartovi za koje se odmah zna koja je struja dominantna. Istočni Belfast je u cjelini unionistički. Sandy Row i Donegall Road su isto tako poznata unionistička područja dok nacionaliste možete naći u četvrti Ardoyne na sjeveru Belfasta ili Springfield Roadu u zapadnom dijelu grada. Ipak, dvije najpoznatije i najradikalnije ulice su nacionalistički Falls Road i unionistički Shankill Road. Obje ulice se nalaze u zapadnom Belfastu i udaljene su svega nekoliko stotina metara. Nakon laganog doručka upravo tamo i odlazim kako bih vidio o čemu se zapravo radi i jesu li stvari onakve kakvim ih se opisuje u medijima.

Poslije tridesetak minuta šetnje kroz većinom unionistička područja dolazim na Falls Road. Prvi mural na koji nailazim je poprilično derutan i neugledan. Poljska, palestinska i irska zastava stoje nacrtane jedna pored druge i ispod njih ispucalim slovima piše Welcome to, ali onaj najvažniji dio se ne vidi. No, to i nije zapravo toliko bitno. Svima je jasno gdje su došli i kakvi politički stavovi ovdje prevladavaju. Ulicom dominiraju četverotračna cesta koja vodi prema samom središtu grada te spojene jednokatnice izgrađene od opeke u kojima se najčešće nalaze male prodavaonice robe široke potrošnje, poneki pub ili mjesto na kojemu možete okušati sreću na lutriji ili u novom kolu nogometne lige. Kućice izgledaju izuzetno malene. Ne bih rekao da imaju više od 40-ak kvadrata, ali ipak područje djeluje poprilično uredno i izgleda puno bolje od onog što sam jučer čuo u hostelu.

Na ulici baš i nema gužve, ali valjda je to i za očekivati s obzirom na to da ovaj dio grada i nije baš najugodnije mjesto za šetnju pogotovo za njegovih 50% stanovnika koji se zalažu za ostanak Sjeverne Irske u Ujedinjenom Kraljevstvu. Na zidovima i muralima prevladavaju boje irske zastave, zelena i narančasta, a političke parole, plakati, obavijesti ili murali se mogu vidjeti na svakom koraku. Brojni natpisi na izlozima su dvojezični ili su isključivo napisani na irskom jeziku. Iz svega toga treba izdvojiti dva najvažnija murala. Prvi od njih je mural na kojem je nacrtan Bobby Sands, poznati revolucionar i član IRA-e koji je slavu stekao kao začetnik štrajka glađu 1981. godine, kada su zatvorenici koji hoće ujedinjenje s Republikom Irskom tražili da im se prizna status političkih zatvorenika. Bobby Sands nakon 66 dana štrajka umire u bolnici u 27. godini života.

Vijest o njegovoj smrti je obišla svijet, a on je postao jedna od ikona borbe za nacionalističke ciljeve. Vjerojatno najpoznatije mjesto u cijelom Belfastu, barem što se tiče murala se nalazi u Divis Street koja spaja Falls Road s centrom grada. Takozvani International Wall se sastoji od nekoliko desetaka murala koji ne oslikavaju samo događaje iz perioda The Troubles, kako se naziva nacionalistčko-unionistički sukob, već se u tom nizu mogu naći razni crteži koji na prvu i nemaju puno veze s borbom za ujedinjenjem Irske. Murali u čast Fidela Castra, Nelsona Mandele, podrška borbi Baska i Katalonaca, Palestini, radničkim pravima, socijalizmu i LGBTQ zajednici.

Upravo tu se nalazim s Peterom, čovjekom u srednjim četrdesetima koji danas radi kao vodič i zapravo živi od turizma i nedavnog sukoba u Belfastu. Nažalost, Peterova obitelj je isto tako nastradala u sukobima, iako nije htio precizirati na koji način, no ipak ga razumijem da o tome ne želi govoriti s potpunim neznancem. Čim sam rekao odakle dolazim, Peter je pronašao poveznicu između Hrvata i Iraca.

„Dolaziš iz Hrvatske? Znam što se događalo tamo tijekom devedesetih tako da će ti sigurno biti nešto lakše shvatiti što se događalo tu u Belfastu, ali i u cijeloj Sjevernoj Irskoj.

Ono što bih ti želio odmah razjasniti je to da se tu radi prvenstveno o sukobu između nacionalista i unionista, a ne između katolika i protestanata. Da, tehnički gledano sukobili su se protestanti i katolici, ali glavni razlog netrpeljivosti su bila različita politička uvjerenja. Mi se želimo ujediniti s Irskom dok protestanti žele ostati lojalni kruni. To je sva mudrost koja se treba znati, ali mediji to najčešće ne prenose onako kako treba.”

Prolazeći ulicom Falls Road svakih par minuta stajemo da bi Peter objasnio neke od događaja koji su se tu odvili ili neki od murala na fasadama.

„Bila su to užasna vremena”, prisjeća se Peter. „Svaki izlazak iz kuće je mogao biti zadnji. Bombe su se postavljale posvuda i nijedna strana nije imala previše milosti. Srećom Sporazum na Veliki petak iz 1998. godine (Good Friday Agreement) je donio mir, ali podjele su i dalje prisutne. Mi se i dalje držimo svojih kvartova, a oni svojih i to se neće promijeniti uskoro. Na Falls Roadu možeš tražiti unionista najvećim povećalom na svijetu, ali budi uvjeren da je to Sizifov posao.” (govori skroz smijeh). Polako dolazimo do takozvanih zidova mira koji razdvajaju katoličke od protestantskih četvrti. Radi se o zidovima visine 5-6 metara koji su glavno sredstvo održavanja mira u gradu. Nerijetko kuće koje se nalaze odmah do zida imaju i žicu iznad krovova, u slučaju da netko sa suprotne strane uspije prebaciti ciglu preko zida. Zanimljivo je da su zidovi trebali biti samo privremeno rješenje, ali nažalost, kilometraža izgrađenih zidova se od 1998. godine samo povećava. Jedini način prelaska u susjednu četvrt osim poduže vožnje oko zida su vrata koja se otvaraju svako jutro u 6 sati i zatvaraju navečer u 22 sata. Upravo prolazimo kroz jedna takva na kojima stoje dva znakovita natpisa. Prvi je, „There was never a good war or a bad peace“, te drugi, još snažniji, „The more we sweat in peace the less we bleed in war.“

Prolazeći kroz vrata ulazimo u strogo unionističku četvrt što se odmah može vidjeti po muralima na kojima se često nalazi Union Jack, kruna i slična ikonografija. Osim navedenih simbola nailazimo i na izraelske zastave.

„Eto vidiš, u svemu udaramo kontru jedni drugima. Mi podržavamo Palestinu, a oni Izrael. Mi smo za ostanak u Europskoj uniji dok su oni velikom većinom glasovali za Brexit.”

„Koliko često zalaziš na suprotnu stranu?”, upitao sam Petera

„Većinom dolazim tu kako bih ljudima koji su zainteresirani za događaje iz prošlosti objasnio što se događalo. To je moj najčešći razlog prelaska na drugu stranu. Ne bojim se, većih neugodnosti ne bi trebalo biti, ali jednostavno nemam tu što raditi.”

Tu se polako rastajem s Peterom i zahvaljujem na izdvojena dva sata. Na zid mira koji se proteže niz ulicu turisti ostavljaju razne poruke nade i želje za mirom.

Nakon lagane šetnje, koja nije duža od 15-ak minuta, stižem u sam centar grada. Prolazim pokraj već spomenutog Hotela Europa koji je poznat kao hotel s najviše bombaških napada na svijetu. Čak 36 ih je izvedeno tu. Nije baš neka titula, ali svakako će pomoći kako bi se razlikovali od konkurencije.

Središte Belfasta ne odaje tešku i mračnu prošlost grada. Studenti, turisti, poslovnjaci i svi ostali trče za svojim obavezama ili uživaju u pivu ili šetnji. Gradska vijećnica, Albertov sat za kojeg lokalci kažu da je njihova verzija kosog tornja u Pisi ili muzej izgrađen u čast Titanica samo su neke od turističkih atrakcija gdje možete pobjeći od podjela koje vladaju gradom. Murala ne nedostaje ni u centru grada. Srećom, puno su vedrije prirode od onih u okolnim četvrtima i pokazuju da se nešto ipak kreće i da ima nade za napretkom i smirivanjem napetosti.

Kako se polako smračilo, odlazim u najbliži pub na pintu lokalne pive i razmišljam kako je moguće da na samom zapadu Europe postoji grad u kojem zajedno žive dvije zajednice koje su po mnogim stvarima jako slične, ali su opet toliko udaljene da je pitanje hoće li se ikad tenzije u potpunosti smiriti, jer bez obzira na rješenje jedna strana će uvijek ostati nezadovoljna.

U svakom slučaju, pred gradom koji je izgradio najpoznatiji brod ikad, sada je puno zahtjevnija misija, izgradnja mira. Nadajmo se da će završiti uspješnije nego Titanic.