Iako ovo nije trebao postati blog post, nakon 8 dana godišnjeg odmora provedenih u Gorskom kotaru, odlučila sam da je zaslužio da za njega iskoristim moj medijski prostor i upoznam vas s razlozima zbog kojih biste ga što prije trebali posjetiti.
Napisala: Tina Uglješić – zelenarium.com
Nakon prošlogodišnjeg godišnjeg odmora, provedenog u 10-dnevnoj kružnoj turi obilaska europskih metropola: Budimpešte, Bratislave, Praga i Beča, ove godine smo se odlučili za obiteljski aktivan godišnji u zelenoj oazi Hrvatske. Što se djece tiče, još jedan od razloga za odlazak na ovu destinaciju! Gotovo svugdje mobitel ispisuje NoService, a na rijetkim mjestima gdje interneta ima, toliko je slab i nepouzdan, da brzo izgubite volju za bilo kakvim surfanjem, objavljivanjem,… Kako su to prihvatila djeca, saznajte u nastavku posta. 🙂
Gorski kotar poznajem onoliko koliko sam ga svake godine viđala iz auta, u proputovanju na more. Uvijek smo govorili: moramo jednom doći ovdje, moramo jednom stati u Fužinama, moramo jednom na Risnjak,… I tako iz godine u godinu. Do ove godine. 🙂
Odlučili smo se za smještaj u Mrkoplju, što se pokazalo kao odličan izbor jer nam je bio jako dobro smješten za svakodnevnu migraciju na destinacije koje smo odabrali. Iako AirBnb i Booking.com nude široki raspon cijena, od 250 kn – 2.000 kn/dan, odlučili smo se za smještaj po cijeni 310 kn/dan, za nas četvero. Na raspolaganju smo imali solidno uređenu, prilično prostranu kuću na kat, s vrtom za sjedenje, roštiljem i konobom s kaminom. Naravno, donijela sam svoj blender.
Na krovu smo dovezli i 4 bicikla jer smo računali da ćemo obiteljski voziti biciklističke ture.
U nastavku ćete naći pregled destinacija po danima, za slučaj da odlučite posjetiti Gorski kotar samo na jedan dan ili na vikend, pa da znate što sve stignete obići.
Na kraju teksta, naći ćete galeriju dodatnih fotografija.
1. DAN – dolazak i šetnja prema Samarskim stijenama
Doputovali smo oko podneva. Na stolu nas je dočekala literatura iz turističke zajednice s mjestima koje bismo mogli posjetiti, kao i posebnom brošurom s biciklističkim stazama.
Došli smo bez nekog posebnog plana, osim što smo znali da ćemo sigurno posjetiti NP Risnjak, ali smo znali da želimo obići što je više moguće. Nakon što smo se smjestili i pregledali što se nudi od mogućih mjesta za obilazak, odlučili smo krenuti put Samarskih stijena i Bijelih stijena. Zašto? Jer se slučajno nekolicina mojih Facebook prijatelja penjala do njih i u glavi su mi ostale predivne fotke tih stijena. To je bilo sve što sam znala. 🙂 Prije toga smo u lokalnom bircu popili piće dobrodošlice. Jer, valja se upoznati s domaćima, zar ne?
Već na putu do tamo morali smo stati i opaliti par fotki jer nas je priroda doslovno opčinila:
Nakon 30-ak minuta vožnje, od Mrkoplja, došli smo do planinarske oznake u smjeru Bijelih stijena, do kojih je staza duga 1,15h hoda, ali smo ipak odlučili nastaviti vožnju prema Samarskim stijenama, do kojih nam je trebalo još par minuta autom.
Na početku planinarskog puta stoji oznaka: Samarske stijene, strogi rezervat. VAŽNO UPOZORENJE: Strogi rezervat je područje s najstrožim režimom zaštite! Molimo Vas da svojom posjetom ne remetite šumski mir te ne ugrožavate ili uništavate iskonske i nedirnute prirodne ljepote Bijelih i Samarskih stijena. Kretanje izvan označenih planinarskih staza nije dozvoljeno. Stoga, uživajte u prirodnim ljepotama rezervata, ali omogućite da i drugi iza Vas mogu isto tako uživati.
Već s prvim zakoračenim korakom na planinarsku stazu shvatili smo da imamo problem. Sin je imao upaljen nožni palac i mogao je hodati samo u natikačama, a put je bio prilično obrastao raznim biljem, od kojih je tu bilo i koprive (srećom – bila je to mrtva kopriva, koja kao vrsta koprive ne peče) i kupina (ili malina, nisam sigurna). Odmah smo sreli dvoje planinara koji su se vraćali i rekli nam da imamo sat i pol hoda i da sin sigurno neće moći u japankama daleko. Predložili su nam da se spustimo 200-njak metara do jedne male spilje, da barem nešto vidimo. Za prvi dan, to će nam biti dovoljno, složili smo se. Spilju nismo našli, ali smo zato uživali u prirodi i toj neobičnoj kombinaciji biljnog svijeta i stijena koji su se činili jednako neobično, koliko i skladno. Ne znam više točno koliko smo se dugo zadržali, ali svakako je bilo dovoljno za ove fotke savršene prirode.
Na povratku smo stali na još rundu fotkanja na Matić poljani ispred koje je oznaka: OPREZ! Područje medvjeda (ovu oznaku smo vidjeli tek kasnije). Čini se da dvoje Nijemaca, koji su se tamo smjestili sa svojim kamperom i odlučili prespavati, nisu koristili Google Translate (ili nisu marili za medvjede).
Dan smo završili kartanjem remija s klincima i zajedničkim gledanjem filma.
2. DAN – Lokvarsko jezero i Park šuma Golubinjak
LOKVARSKO JEZERO: Ovo jezero pamtim iz djetinjstva jer smo se jednom prilikom, kad je moj stric iz Njemačke išao s nama na more, čak i okupali. Sjećam se da je bilo jako hladno i ne baš ugodno za kupanje. Sjećam se i da ga oduvijek zovem Omladinsko jezero. Dolaskom na godišnji saznala sam da je jezero preimenovano u Lokvarsko jezero. To je umjetno jezero, dubine oko 40 metara i veličine oko 2,5 km2.
Vožnja od Mrkoplja do jezera je trajala 20-ak minuta. Dan nije bio pretjerano sunčan, ali je bilo toplo, čak je i malo kišice palo, tako da smo kupanje odlučili odgoditi za drugi dan. No, na ‘plaži’, koja čak ima i molić, smo u improviziranom kafiću popili cugu i porazgovarali s gospođom, diplomiranom inženjerkom drvne industrije, koja tamo peče hamburgere, čevape i pomfrit, jer kaže, drugog posla nema. Dala nam je jako puno ideja što bismo sve mogli vidjeti, ali me ujedno i rastužila činjenicom da sve više ljudi emigrira (i to čitave obitelji, ne više samo glava obitelji, kao što je to prije bio običaj) i da su mjesta koja su prije imala svako svoju četverogodišnju školu, sad dijele jednu i to 4-5 mjesta zajedno i to, kaže, da jedva napune i tu jednu školu s đacima. Rastužilo me to. Ujedno je to bio prvi trenutak u kojem sam odlučila napisati ovaj blog post. Ako donese barem i šačicu novih turista, bit ću sretna, a bit će i oni (i turisti i lokalci).
Rekla nam je da se Lokvarsko jezero isušuje svakih 10 godina, radi čišćenja tla i da je jako interesantno vidjeti ostatke kuća i pilana, ali i dio Lujzijane, stare ceste koja je spajala Zagreb i Rijeku. Kasnije sam malo istraživala i saznala da su branu gradili omladinci nakon rata i da je dovršena 1954. godine te da je punjenje jezera vodom iz rijeke Lokvarke trajalo oko pola godine, a zbog izgradnje jezera, 400-njak ljudi je moralo napustiti svoje domove.
PARK ŠUMA GOLUBINJAK: Iako počinje ispod vijadukta kojim vodi autoput Zagreb-Rijeka, cijeli prostor Golubinjaka je jako tih. 1955. godine proglašen je zaštićenom park šumom. Od Lokvarskog jezera nam je trebalo niti 10 minuta autom. NAPOMENA: nemojte pratiti oznaku za Golubinjak koju pokazuje Google Maps nego skrenite točno tamo gdje vam putokaz na cesti kaže jer ćete završiti nasred ceste bez ikakvog skretanja, cca 3 minute vožnje od ulaza.
Bio je četvrtak i već je bilo skoro 19 sati i činilo se jako pusto. Zaključili smo da vikendom vjerojatno vrvi izletnicima jer smo jedino tako mogli objasniti njegov opstanak od propadanja. Brzo smo prošli ‘zabavni’ dio parka i ušli u dio šume koji podsjeća na set sa snimanja Gospodara prstenova.
Popeli smo se do Paklenih vrata, prolazeći kroz Golubinju spilju koja ima izlaz s druge strane koji vodi do Paklenih vrata. Tamo smo snimili ovu fotku srušenog debla koju biste lako mogli zamijeniti za neko srušeno stablo iz prašume. U tom prostoru navodno ima risova, no nismo ih vidjeli. 🙂
Od vegetacije se ističu impozantna visoka crnogorična stabla, a tu je i velika okomita stijena za trening alpinistima. Nakon ove stijene pa do izlaska iz Golubinjaka nismo sreli niti jednog čovjeka.
Na povratku u Mrkopalj smo, par kilometara prije, na livadi, vidjeli srnu, a nakon 100 metara još jednu. Mirno su pasle u zalazak sunca.
3. DAN – izlet na Krk
Zbog loše prognoze za ovaj dan za područje Gorskog kotara, odlučili smo ‘pobjeći’ negdje gdje ima sunca pa smo završili na Krku, kod obitelji.
4. DAN – Spilja Lokvarka (Lokve), Japlenški vrh (Delnice) i Kalvarija (Sunger/Mrkopalj)
SPILJA LOKVARKA: Od Mrkoplja do Spilje Lokvarke trebalo nam je 20-ak minuta autom. Ponovo jedna napomena za lošu markaciju na Google Maps: pratite oznake na cesti, parkirajte na parkiralištu kraj male crkvice, na kojem se nalazi i blagajna i od kud se s vodičem kreće put spilje na svaki puni sat. Cijena ulaznice je 60 kn/osobi.
Vodila nas je jedna jako mlada cura i opseg informacija koje nam je dala je bio vrlo štur, ali ne možete joj zamjeriti jer ipak prije svega cijenite to što je odlučila preko ljetnih praznika raditi i zaraditi novac. Pitala sam ju kako je mladima živjeti u Gorskom kotaru, na što mi je odgovorila da, nakon što završi srednju školu u koju ide u Rijeku, planira odseliti iz Lokvi. Sadržaja za mlade nema nikakvih, poticaja također, turizam slab, kaže: ‘Nemam razloga za ostati.’ Ponovo sam se rastužila. Bez obzira na činjenicu da smo imali privilegiju nas četvero obići spilju sami, bez turista.
Sada malo o spilji. Ne znam jeste li znali, ali ovo je druga najveća spilja u Hrvatskoj. Do sada otkrivena dubina joj je 277 metara, a za javnost je moguće ići tek do dubine od 75 metara. Ulaz joj je zaključan i moguće je ući samo s vodičem. Ima ukupno 6 galerija, a za javnost su otvorene samo 4. Zanimljivo je bilo čuti da šesta galerija zauzima prostor veći od prve četiri galerije zajedno.
Na izlasku iz spilje smo se najeli samoniklih malina. TO je pravi okus malina!
JAPLENŠKI VRH: Ostalo nam je još vremena pa smo odlučili prošetati Japlenškim vrhom koji se nalazi iznad Delnica, a spada u park-šumu bukve i jele. Nakon 5 minuta vožnje od spilje, parkirali smo auto prilično blizu, jer smo htjeli uloviti zadnje zrake sunca, radi fotkanja. Svejedno, hodali smo 20-ak minuta u jednom smjeru. I ovdje smo naišli na mrtvu koprivu.
Na putu prema vrhu smo izgubili markaciju. Pretpostavili smo da je to zbog ogromne količine ispiljenih stabala, iščupanih s korijenom iz zemlje. Bilo ih je toliko da smo taj dio prozvali: Groblje panjeva.
Srećom, intuicija nas je poslužila pa smo se uspjeli dokopati vrha i upisati se u planinarsku knjižicu (842 mnv), a i sunce nam je još bilo dovoljno visoko da smo uspjeli napraviti par atmosferičnih fotki. Na cijelom ovom hodanju sreli smo jednu osobu.
U povratku smo stali na velikom parkiralištu i fotkali panoramu Delnica.
KALVARIJA: Od Japlenškog vrha do Mrkoplja nam je trebalo 20-ak minuta i ostalo nam je taman toliko vremena da djecu ostavimo u kući, a mi smo se vratili na Kalvariju, koja se nalazi prije ulaska u Mrkopalj, kako bismo fotkali zalazak sunca. Na ovom kratkom potezu do vrha fascinirala me količina različitog bilja. Najljepši i najdraži, zbog mirisa, naravno, mi je bio divlji klinček (bijele boje).
5. DAN – Roswell (kaubojsko selo) i Veliki Risnjak
Konačno je došao i dan za Veliki Risnjak. Zbog činjenice da nismo neki planinari, a i djeca su s nama (13 i 16 godina), od kojih je jedno još uvijek imalo ranjeni nožni palac, odlučili smo se za najkraći put pješice.
ROSWELL: No, prije Risnjaka, putem smo naišli na Roswell, kaubojsko selo koje je ostalo od snimanja Winnetou filma 2015. godine. Još jedan veliki potencijal, nedovoljno iskorišten. Da je ovo selo slučajno negdje u Americi, od njega bi napravili pravu atrakciju, ovako je to sve skupa jako skromno. No, dovoljno da se djeca malo zabave pucajući iz zračnice i s lukom i strijelom, a ja da se pofotkam sa šerifom koji je naplaćivao ulaznice.
VELIKI RISNJAK: Put do Velikog Risnjaka započeli smo od Vilja (s Gornjeg Jelenja). Pješice smo prošli Medvjeđa vrata i popeli se do planinarskog doma Schlosser, do kojeg smo hodali cca 1 sat. Putem smo klopali šumske jagode. Od doma do vrha nam je trebalo još 20-ak minuta hoda. Sin je uspio navući tenisice, jer opcija penjanja u japankama ne dolazi u obzir. Inače mu se divimo kako je sve ove dane uspio toliko hodati, svaka mu čast.
Dom je u također ‘skromnom’ stanju. Iako jako lijepo izgleda kao sama kuća, nema vode u WC-u, za eventualne potrebe vode za piće, ljubazna gospođa na šanku točila je ljudima vodu u bočice. Pitala sam ju kako opskrbljuju dom, pretpostavivši da će mi reći da s vremena na vrijeme helikopterom donesu sve što im je potrebno (jesam li jako naivna što sam to pomislila?:)), na što mi je odgovorila da sve nose sami gore, s noge na nogu, na leđima. Najdalje što uspiju doći autom je do Medvjeđih vrata, ali im još uvijek ostaje pola sata hoda. Dom ne radi utorkom, a zatvaraju ga svake sezone 28.10., jer je zimi nemoguće raditi gore. Tu smo vidjeli i lisca Pabla, za kojeg nam je gospođa rekla da je s njima već 3 godine.
S obzirom na ukupnu količinu ljudi koje smo sretali tih dana, ovaj put je bilo iznenađujuće puno planinara. Kad smo došli do doma, 20-ak ih se uputilo prema vrhu. Srećom, zadržali smo se u domu dovoljno dugo da, kad smo krenuli prema vrhu, više nije bilo nikoga. Vrh je bio rezerviran samo za nas.
Sveukupno smo hodali 4 sata i 20 minuta, prešli smo 6,6 km, popeli se na 1.528 mnv, u jednom dijelu uz pomoć sajli i upisali se u planinarsku knjižicu. S vrha se vidi jako daleko (iako nije bio baš najbistriji dan).
Pssst, nemojte nikome reći, na putu prema vrhu, od doma, uspjela sam pasti. Srećom, prošla sam s par masnica, a mogla sam se baš konkretno otkotrljati nizbrdo. Nemam fotku pada. 🙂
Uživajte u fotkama s Velikog Risnjaka:
6. DAN – izvor rijeke Kupe
Najbliži put za hodanje do izvora je iz mjesta Razloge, uz spuštanje cca 40 minuta hoda. Auto smo ostavili na parkingu kod Razloga. Tu se plaća ulaz u NP Risnjak koji za 4-članu obitelj (s djecom starijom od 7 godina) za dva dana košta samo 100 kn, što smatram da bi svatko trebao platiti, kako bi podržao održavanje prirodnih ljepota ovog kraja. U ta dva dana moguće je posjetiti: izvor Kupe, vrh Veliki Risnjak, stazu Lesku i vrh Snježnik. Neposredno prije izvora prolazi se kroz dolinu koja izgleda kao korito rijeke s velikim oblim kamenjem koja podsjeća na scenu iz Jurassic Parka.
Kad se spustite do izvora, odmah će vas bez daha ostaviti tirkizna boja vode koja je stvarno i uživo ovakva kakva je na fotkama. S desne strane nalazi se klupica, a na lijevo je kratki puteljak do samog izvora do kojeg nikako nemojte zaboraviti odšetati. Zanimljivost izvora Kupe je da je njegova dubina nepoznata.
Važno za napomenuti je da pokušate do izvora doći najkasnije do 15 sati, kako biste doživjeli najintenzivniju tirkiznu boju, zbog položaja sunca. Mi smo došli oko 14 sati. Zadržali smo se oko sat vremena, hodali bosonogi, namakali noge u plićaku (obavezno probati!), jeli, fotkali se, snimali videa u slo-mo,… Temperatura vode je oko 7 stupnjeva Celzijusa i može se izdržati maksimalno pola minute – minutu, dok noge ne odrvene potpuno.
Povratak je malo naporniji jer je relativno strm, tako da će vam za penjanje trebati cca 50-ak minuta. Ako uzmete u obzir da se parking nalazi na 500-njak mnv, a izvor na 290 mnv, ima se što za hodati uzbrdo.
7. DAN – obiteljsko bicikliranje stazom Široka draga (22 km) i kupanje u Lokvarskom jezeru
ŠIROKA DRAGA: Iako smo već mislili da smo bicikle za obiteljsku vožnju vozili iz Zagreba uzalud, danas smo djecu ipak uspjeli probuditi nešto ranije, tako da smo već u 10 sati bili spremni za polazak. Označena kao tehnički najlakša staza, a s obzirom na to da je kružna (Mrkopalj-Mrkopalj), uz 22 km ukupne dužine, što smo procijenili da će djeca moći odvoziti, pokazala se kao odličan odabir.
Ovdje je uživanje djece u ovom cijelom godišnjem došlo do maksimalnog izražaja. Iako smo prvih 5-6 km vozili uzbrdo, uz svako malo stajanja, kad smo došli na ravni dio, a pogotovo nizbrdicu, nismo skidali osmijehe s lica. U jednom trenutku sam imala osjećaj kao da smo svi ušli u neko meditativno stanje, jer smo se samo spuštali, sa smiješkom, bez ikakve priče.
Doduše, uzbuđenje je dodatno podigla i činjenica da smo ulaskom u Matić poljanu ušli i u područje medvjeda, koje je završilo svega 10-ak minuta prije kraja vožnje. Sin me zamolio da svakih deset sekundi pogledam u desno, jer on kontrolira lijevo, a pri kraju vožnje smo na dva mjesta vidjeli i medvjeđi izmet. No, domaći su nam rekli da su migranti prilično potisnuli medvjede iz tog dijela i da, bez obzira i na tu činjenicu, nema opasnosti za nas bicikliste.
LOKVARSKO JEZERO: Nakon ručka, odlučili smo se počastiti kupanjem na Lokvarskom jezeru. Iako je moje sjećanje na kupanje u njemu bilo kao: vrlo hladno za kupanje, iznenadili smo se ugodnom temperaturom vode, koju smo procijenili između 23-25 stupnjeva. Za gorsko jezero – iznenađujuće, ali ujedno i idealno.
8. DAN – vožnja kanuima na Lokvarskom jezeru
Vrlo ljubazni domaćini rekli su nam da možemo kuću napustiti i u popodnevnim satima, što nismo odbili jer smo dobili još jedan dan za uživanje. Vijećali smo kuda bismo mogli (Begovo razdolje, Bjelolasica, adrenalinski park Kupjak, Fužine,…) i na kraju smo zaključili da ćemo imati taman vremena za veslanje na Lokvarskom jezeru. Mogu samo reći da smo odlično procijenili.
Iznajmili smo kanue na 2 sata, što je bilo taman. Cijena za ta dva sata, za dva jednosjeda i jedan dvosjed je bila 340 kn. OPREZ: dobro se namažite, obucite majice i obavezno stavite šilterice ili šešire jer zbog zrcaljenja jezera, moguće da ćete izgorjeti.
ZA KRAJ
Primijetili ste da ne spominjem hranu, kakvog li čuda za mene. 🙂 Razlog je taj što nemam nešto posebno ni spomenuti. Osam dana sam jela miješanu salatu ili krastavac salatu i, tu i tamo, koji smoothie + voće. Uglavnom, skromno i dosadno. Ali, zato je priroda briljirala i zasjenila nedostatak
Ako će vas vječito zabrinuti ljudi plašiti migrantima i koliko su opasni, mogu vam reći da mi nismo imali nikakva neugodna iskustva, a rekli su nam i da policija dosta često patrolira, tako da nema nikakvih problema.
6 RAZLOGA ZAŠTO POSJETITI GORSKI KOTAR – SAŽETAK
- Ako se želite dodatno povezati sa svojom djecom, odaberite Gorski kotar. Saznala sam stvari koje oni pamte od kad su mali, a ja ih nisam znala. Rekli su nam da uživaju i kako im je to čudno, s obzirom na to da signala nema skoro nigdje <3, nije bilo nervoze, mobiteli su im bili u rukama minimalno, spavali su do 10-11 svaki dan, a bili aktivni i u kontaktu s nama non-stop.
- Ako želite otputovati na predivnu destinaciju, a ne potrošiti puno novca, odaberite Gorski kotar. Ovdje stvarno skoro pa nemaš gdje i na što potrošiti novce. Udaljenost od Zagreba: sat i petnaest minuta.
- Ako želite izbjeći more turista, odaberite Gorski kotar. Imali smo osjećaj kao da smo sami gdje god bismo došli (a i bili smo sami).
- Ako želite aktivan odmor, uz odabir sporta ili aktivnosti koje vam najviše odgovaraju, a da vam nakon 8 dana ostane još neposjećenih mjesta i za povratak na ovu destinaciju puno puta, odaberite Gorski kotar.
- Ako želite iskusiti prirodu u svoj njenoj ljepoti, odaberite Gorski kotar. Nacionalni park, park šume, strogi rezervati, vrhovi, doline, poljane, šume, stijene, spilje, jezera, rijeke, biciklističke staze,… Miris eteričnog ulja bora na svakom koraku, divlje kupine, maline, šumske jagode, cvijeće i raslinje kakvo ne viđate svaki dan, mir i tišina.
- Ako želite odmor koji će biti antistres u pravom smislu riječi, odaberite Gorski kotar. Ovakav boravak u prirodi 8 dana omogućava prirodi da vas uvuče u svoje frekvencije koje opuštaju cijelo tijelo i um, taman ništa ne radili.
FOTOGRAFIJE: Nebojša Uglješić (ove lijepe) & Tina Uglješić (ove manje lijepe:)). Ovo je jedan dio fotografija jer, ipak nisu sve stale u ovaj blog post.
