Milan Balaban nam donosi svoje doživljaje sa Zanzibara

“Dolazim sutra u 9:30 uveče na Zanzibar”. Završio sam sa slanjem poruke, ugasio telefon i zaputio se u avion. Pogledao sam napolje i nasmijao se jer je u Dubaiju padala kiša. Malo su sijali oblake, pa su se zanijeli i pretjerali. Zbog toga je duvao vjetar nivoa omanjeg tornada, kao na kapiji ski skakaonice u Obersdorfu, naravno praćen kišom. Dobar znak, pomislih i uputih se.

Nakon prospavanog leta stigao sam oran na Zanzibar. Vidio sam slike i jedva sam čekao da se izležavam i ništa ne radim. Uzeo sam lijek protiv malarije i Heliocare (koji je zapravo tableta koja pomaže mom brašno tenu da takav i ostane). Kao i ne znam koji put, imao sam apsolutno pogrešnu predstavu kako će narednih 10 dana da protekne.

Dan 1 – Skoro 10 uveče, izlazim iz aviona i nema poruke od vodiča (a nema ni vodiča). Došao sam na granicu i žena gleda začuđeno u moj pasoš kao da sam s Marsa, a ne iz Bosne (iako paralele postoje). Nakon što me uslikala svojom najnovijom kamerom od -5 megapiksela (dokaz ispod), nastavio sam naprijed i tražio carinu da se pohvalim da nemam ništa da prijavim. Međutim, sve što sam vidio je rupa u zidu i fin pogled na… pogotovo ništa.

Cijeli aerodrom je bio u nekom polu mraku i samo je bilo još troje ljudi osim mene – dobar početak horor filma. Na moju radost bilo je jako toplo i ugodno. Kupio sam sim karticu, zvao vodiča jer nisam imao pojma gdje je smještaj i naravno njegov telefon je bio isključen. Predivno pomislih – samo mi je to trebalo u životu.

Nakon surfanja od 0.00001mb po sekundi, našao sam neko mjesto gdje bih možda trebalo da sam smješten #odgovornost. Pitao sam taksistu pošto je (kad si s Balkana znaš kako s taksistima) i rekao mi je samo 50 dolara. Nisam imao više internet konekcije pa sam razmišljao kolike su šanse da sutra čitaju u novinama o meni. Nasmijao sam se na prospekt svog nestanka sa Zemlje i krenuo u avanturu.

Prošlo je oko 2 sata vožnje. Život mi je par puta proletio pred očima i zaključio sam baš da sam uživao do sad. Odjednom me je taksista vratio u realnost i rekao da smo stigli . Bila su ukupno 3 svjetla napolju i više mi je djelovalo kao neki gulag nego moj umjereno fensi smještaj. Međutim, kao i dosta toga na Zanzibaru, možda ne izgleda divno s vana, ali unutra je zaista bio raj.

Prethodna rečenica se ne odnosi na pogled iz vazduha. Slika zone Zanzibara sve govori, izgleda zaista prečarobno. Sam Zanzibar je već drugi par opanaka.

Izašao sam vani i udahnuo vazduh. Bio je neobičan. Mješavina sparine, mirisa i nečeg što dugo nisam osjetio – industrijska nezagađenost. Na cijelom ostrvu ima poprilično mali broj vozila zbog ultra niskih plata i abnormalno visokih cijena. Skinuo sam cipele i zagazio u pijesak. Kao brašno, ultra fin i sitan – spektakularan osjećaj. Sa svojim vijernim koferčetom sam ušao u krug vile i čuo naš jezik praćen zvucima flaša piva. Savršeno, našao sam gdje sam – pomislih i požurih da se osvježim pivom.

Ispostavilo se da to ipak nije bio moj smještaj jer sam bio sa drugom, fenomenalnom grupom ljudi i na drugom mjestu, ali bar je krenulo na dobro. Moj balkanski grupa mix je (ne u cijelom sastavu) predstavljen ispod.

Narednih par dana sam proveo sam u izležavanju, uživanju i pomalo u hodanju. Sjećate se onih Heliocare tableta? Bilo je tako djelotvorno (jer sam kasno počeo piti) da sam izgledao kao ofureno pile.

Kako sam nosio majicu bez rukava imao one fine ten linije koje mi je trebalo jedno 6 mjeseci da ispeglam na suncu Andaluzije (ako neko hoće dokaz ne može, obrisao sam i sa Instagrama – LINK: https://www.instagram.com/notmilanbalaban/).

Sve je bilo strahovito skupo. Voda, sokići – sve. Na moju sreću, također nisam ponio mnogo keša (jer mi mladi danas svuda očekujemo da vučemo karticu) a jedini bankomat (koji ne radi kako treba) je bio na aerodromu što je bilo oko 2h vožnje. Srećom, bar nisam jedini bio s tim problemom pa sam se malo utješio za svoju neodgo… hoću reći avanturističnost. Pukim slučajem sam otkrio da mogu u toj vili u restoranu plaćati karticom pa nisam ostao gladan (iako u životu nisam jeo skuplju hranu). Čak i uz nedostatak sirovina, imali su spektakularnu picu.

A onda, The Rock – ne glumac, nego restoran. Kako smo se svi podijelili u klanove i grupe svako je imao nekog sa zanimljivim idejama. Kod nas smo to bili Robert i ja. Jedan dan smo odlučili da odemo pješke od našeg smještaja do The Rocka – restoran do kog se može pješke kad je oseka, a čamčićem kad je plima. Ova slika Google Mapa nije baš tačna. Međutim, uz blagu dehidraciju, umor i opekotine od sunca, solidno mogu da kažem da nikad, ali nikad nisam više uživao u espresu i čaši Coca Cola magije! Baš prodaju sreću. I još nešto, PRIMAJU KARTICU! Najbolji dan ikad!

Nakon što sam iskusio i taj luksuzniji dio života a i malo pričao sa lokalcima i vidio kako oni žive zaključio sam par stvari. Zanzibar je super bogata sredina – ne materijalno, ali duhom, kulturom i jednom neobično jakom željom za životom koju nikad do sad nisam sreo. Jedan mali televizor je dovoljan da skupi cijeli komšiluk i pretvori veče u ogroman doživljaj. To je nešto što smo mi zaboravili.

Na Zanzibaru se priča svahili, jezik koji nam je poznat iz nekih crtanih filmova poput Kralja lavova. Dosta svojih misli su završavali (kao što ću i ja ovaj tekst) jednostavnim, ali poznatim riječima: Hakuna Matata.

p.s. Vodič je zapravo bio super lik, samo što mu je poruka došla dan kasnije i on je skontao da ja dolazim naredni dan pa zato me nije pokupio.