‘Na Woodstocku’

Noć nas lagano počinje pritiskati. Imamo još sat vremena da pronađemo mjesto gdje ćemo kampirati. Ubrzavamo tempo vožnje, prelazimo brda i doline, i sa zadnjim fotonima svjetlosti, evo spasa!
U polumraku iz daljine zagledam tablu na kojoj piše Woodstock!! Bez sekunde razmišljanja skrenem u dvorište. Lucy me prati uz stopu. Hostel u sredini ničega, na mračnom otoku, uz samu plažu trenutno je i više nego savršeno. Ma, melem za dušu je! “Lucy, ovo je jednostavno savršeno mjesto za prenoćiti. Ali, imamo šator. Hmmm. Ok, ništa. Na recepciju, ‘na razgovor’”.

“Hej. Da li možemo ovdje na plaži preko puta kampirati?”
“Nema problema, možete kampirati ovdje, ali ako dignete svoj šator naplatit ćemo vam 2,5 dolara. Sorry, politika hostela!” odgovara recepcionarka, bjelkinja, istetovirana do boli.

Pogledam se s Lucy. Ako dignemo samo jedan od naša dva šatora, i ja spavam vani na prostirki, to će nas doći malo više od dolara po glavi.
“Može!! Uzimamo! Daj nam ključeve”. Šalim se. Plaža nema ključeve.

Ovaj hostel podložan je za backpacker, ljude koji baš i nemaju duboki džep, veliki bankovni račun, kamione i avione, i pune kreditne kartice, tako da osoblje hostela ima već spremljen odgovor kada im se na vratima pojavi netko kao mi. Imaju skrivenog jockera u rukavu!

Kako privući hipije, trencere, backpackere, smokere, dangube, ljude s dredovima, i one koji sami sebe smatraju open-minderima u jedan hostel?? Vrlo lako. Sve što treba je hostelu dati ime ‘Woodstock’ i prije ili kasnije svi oni će se već zalijepiti za njega. Eto, na kraju to se dogodilo i nama!

Hostel Woodstock

Plaža u vlasništvu hostela na kojoj se nalazi noćni bar

Moj šatorčić. Mjesto gdje smo četiri dana kampirali

Sjedim u restoranu u sklopu hostela i pišem blog. Mrljim i sastavljam rečenice, ali u naletima mi dolazi miris marihuane. Dignem glavi i vidim da se puši i rola na sve strane. “Hmmm, tako ćemo znači?”

U svojim tinejdžerskim danima, tamo negdje nakon srednje škole pa sve do dvadeset i treće pušio sam marihuanu. Nisam tada poznao balavca mojih godina koji to nije radio. Neki su prestali, a neki još uvijek redovito puše. Neki su imali osjećaj krivnje zato što su to radili, a neki se još uvijek svakodnevno napušavaju. A ja? Evo neću lagati. Zadnjih par godina spušim si povremeno, kad se ukaže prilika, jednom u dva mjeseca, tek toliko da ne zaboravim. Ne forsiram se više da pušim zato što svi oko mene puše. Nikad u životu nisam pušio cigarete tako da nikad nisam niti  imao taj neki osjećaj pušenja. Um mi više ne žudi za osjećajem napušenosti, te sam ga odlučio slušati, i samo se prepustio. Iako, u ovoj Aziji puši se na sve strane! Ljudi, ako ste strastveni pušač marice, Azija je obećana ‘zemlja’ za vas! Ovdje možete pušiti do besvijesti. Posebnice u Indiji, Nepalu, Kambodži, i ovdje, u Vijetnamu.

S likom odmah do sebe započnem temu o travi i saznajem da je ovaj hostel glavni dobavljač marihuane na cijelom otoku! Vlasnik hostela potplatio je policiju i nitko od ljudi iz državnih institucija ne ulazi na njegov posjed. Nitko se uopće više ne pita zašto se ovdje puši ko’ na svjetskom prvenstvu, iako je marihuana od strane vlade u Vijetnamu strogo zabranjena.
“Vidiš onu recepciju?” s prstom uperi prema njoj.
“Vidim”, odgovorim.
“Ako trebaš marihuanu, otiđi tamo i pitaj njih. Recepcionari prodaju travu za sve turiste koji dolaze ovdje. Ali, manje od 5 grama ne možeš kupiti”.

Brodom po Ha Long zaljevu

Baš svi hosteli, homesteji i guesthousi osim što rentaju sobe ujedno se bave i nekolicinom poslića sa strane. U sklopu hostela većina njih imaju restorane i putničke agencije. Isto tako rentaju motore, skutere, prodaju autobusne karte, organiziravaju prijevoz s aerodroma, te prodaju turističke ture. Ma, tisuću i jedan način za dodatno zaraditi pare!
Ali, nije li malo čudno kupiti autobusnu kartu ili turistički turu u nekom hostelu, a ne direkt u adekvatnoj turistički agenciji preko koje se i ide na sam tur? Naravno da je čudno. Svi ti hosteli, homestaji i guesthousi ‘bacaju’ dodatan postotak na svoje usluge. To se vrlo lako da izbjeći ako se npr. karta za nacionalni park kupi na samom ulazu u park, autobusna karta kupi direkt na stanici, te karta za brod direkt u luci.
O toj činjenici već sam dobro ‘premazan mašću’. Već sam dobro iskusan. Kad želim nešto vidjeti, posjetiti, otiđem direkt tamo, i to autostopom ili lokalnim autobusom. Uglavnom u svom aranžmanu. Izbjegavam čak i turističke autobuse zato što su skuplji nego obični.

Recimo to ovako; ako autobusna karta dođe 50 kn, na autobusnoj stanici istu ćete platiti točno 50 kn. Preko neke adekvatne turističke agencije platit ćete 60-65 kn, a preko nekog hostela čak i više. Zato, izbjegavajte kupovinu bilo čega u hostelu u kojemu boravite!!

Kapi kišice padaju nam po šatoru i lagano nas bude. Sedam ujutro je. Punimo male ruksake sa stvarima koje ćemo trebat cijeli dan, sjedamo na motor i crta prema luci. Tamo na blagajni za 15 dolara kupujemo kartu za cjelodnevnu plovidbu brodićem, dok su nam je u hostelu nudili po cijeni od 18 dolara. Evo o čemu sam pričao malo prije.

Točno u 8 sati ispred nas pojavi se mladić i maše nam rukom. Mora da je turistički vodič. Dižemo dupe, ukrcavamo se na brod i krećemo. Nismo jedini putnici na brodu. Sve zajedno nas je petnaestak, taman da svaki ima mjesta za sebe, svoj mali prostor s kojeg može promatrati ljepote ovog zaljeva. Petnaest dolara koliko smo platili zapravo je jako jeftino za sve što smo dobili.

Prvo smo prolazili kroz plutajuće selo, selo od svega par kuća. Kuće s malim improviziranim dvorištem plutaju na vodi, usred ničega. Neka ‘dvorišta’ imaju čak i pse koji laju na svaki prolazeći brodić. Čuvaju kuću od lopova i stranaca. Jedino prijevozno sredstvo sela je čamac s kojima mještani putuju, od kuće do kuće, od susjeda do susjeda.

Plutajuće selo

Mještanin sela u čamcu

Zatim je na red došlo dvosatno kajakarenje. Brod se zavukao između stijena i ostavio nas ne početku zaljeva. Direkt s brodića uskočili smo u kajak za dvije osobe, i veslajući nestali između ogromnih stijena. Ta dva sata mira i tišine, okruženi spektakularnim krajolikom definitivno mi je bio najbolji dio tura.

Pozerica!

Zatim je uslijedio ručak koji je također ulazio u cijenu karte. Nakon ručka neko improvizirano ronjenje s maskom i dihalicom. Ništa ozbiljno. To je malo bilo isforsirano od strane organizatora, tek toliko da se ispuni na listi ponude. Tamo negdje oko 3 popodne došli smo na ‘Monkey island’, otok majmuna gdje smo bacili lagani 30 minutni treking i popeli se na vrh otoka. Otokom vladaju agresivni majmuni koji vrlo često napadaju turiste. Većinom im otimaju hranu iz ruke, te ponekad ih i fizički napadnu, što sam imao priliku svjedočiti. U trenutku kada sam se penjao po stijeni prema vrhu, majmun je skočio na Indijku do mene, dao joj ‘head massage’ i za kraj ju ugrizao za desno rame. Ne znam što mu je cura skrivila.

Pogled s vrha otoka

Sve zajedno završilo je u 4 poslijepodne. Brod nas je ostavio u luci, na mjestu gdje nas je i pokupio. Izašao sam s broda i shvatio sam da mi se licem rastegnuo smiješak zadovoljstva. Nisam očekivao da će ovaj ‘izlet’ biti toliko zanimljiv. Prvi puta da sam uzeo nešto takvo, i odmah sam pogodio ‘u sridu’.

Odlazak s otoka

Četvrti dan već smo ‘na Woodstocku’ i vrijeme je da odmaglimo odavde. Počinjemo se pakirati, kad ono, spusti se ogromna kišurina. Svo ovo vrijeme kampiranja vrijeme nas je služilo maksimalno. Malo oblačno, malo sunce, malo tmurno, malo ovo, malo ono, ali sve u svemu bolje nije moglo. Često sam osjećao pritisak u zraku i čekao da se nešto spusti. Ali ništa. Kada kampiramo, kiša uopće nije problem. Ali kad putujemo, onda nam stvara velike poteškoće. Bez obzira što imamo kabanice i najlonske vreće, ispod odjeće zavuče nam se neka dosadna vlaga.

Pada ko iz kabla. Ne da pada, nego lije. Suze liju crne oči. Pada za sve one dane kada nije padala. Ne može se jednostavno protiv vremena. U tim ‘kritičnim’ situacijama uvijek postoje samo dvije opcije koje možemo izabrati. Prva opcija je jednostavno biti ljut na vrijeme, na sve oko sebe, biti mrzovoljan, lud i depresivan. Druga opcija jednostavno prihvaćati sve oko sebe, sve što nam priroda pruži, sve što nam dolazi, prihvaćati sve situacije u kojima se nađemo, te na kraju biti zahvalan, bez obzira na sve. Pa makar to značilo biti zahvalan na ovoj kiši koja nam neda da mrdnemo s otoka.

Sat vremena već čekamo i ništa. Dosta je. To je to. Ma idemo bez obzira na sve. Na sebe navlačimo kabanice, najlone, a ruksake umotavamo u plastične vreće za smeće. Sjedamo na motore i špura prema trajektu. Mislio sam da jače ne može padati, ali nakon dvadeset minuta vožnje, spustila se još jača kiša! Ma monsunska kiša ko’ za vrijeme kišne sezone! “Oooo Isuse, pa di baš sad!!!” Na trajekt dolazimo mokri ko’ gliste!! Pogotovo Lucy zato što je kupila kabanicu za kunu koja se već nakon par minuta podrapala. Ja sam svoju platio dolar i držala me sve do trajekta. E Lucy Lucy, evo ti kad štediš!

Na putu prema trajektu

Za vrijeme najjače kišurine morali smo stati. Lucy je to odmah iskoristila i malo si odrijemala

Popeli smo se na gornji kat trajekta koji je, kako vidim, jedine mjesto koje je ostalo donekle suho. Lucy se tako mokra sjela na klupicu i zamotala svim živim što je izvukla iz ruksaka, a ja sam uživao promatrajući ovaj prekrasan zaljev! Jaoo, što si mi lijepi!

Nova odluka je pala! Pošto nas je vrijeme išamaralo ko balavce, danas uzimamo hostel. Moramo osušiti sve stvari koje su nam ‘zmokle’ i pripremiti se za sutrašnji polazak prema sjeveru.

Dolazak u crkvu

Kiša lije, a mrak nas straši. Radimo već 205-i kilometara danas, što je definitivno rekord! Cijeli dan se vozimo, onako, bez cilja. Dokle ide, ide. Lagano pičimo prema najsjevernijoj točki Vijetnama, prema provinciji Ha Giang koja graniči s Kinom, te kasnije nastavljamo prema Laosu. Ali polako. Korak po korak, kilometar po kilometar, i samo pomalo! Ali kako polako kad smo već na 205 km? Ruke nam se lagano počinju tresti a koncentracija padati. Ne vidimo već odavno zato što je noć. “Ok, Lucy, vrijeme je da stanemo. Bez obzira na sve”.

Prolazimo pokraj crkve i zaviknem: “Crkva Lucy, crkva!!” Vidim da je ograda još uvijek otvorena, iako je već 8:30 navečer. Motorima ulazimo u dvorište i zaustavljao se centimetar pored same crkve. Zavirimo kroz velika crkvena vrata, kad ono – misa! Puna crkva ljudi u sjedećem i klečećem položaju, te u hipnotizirajućem tonu ponavljaju župnikove riječi. “To je to, Lucy. Pričekat ćemo da sve to zajedno završi i pitati župnika u vezi kampiranja”.

Na početku mog putovanja, tamo negdje prije dvije i pol godine kada sam prolazio kroz Kosovo, jedne noći našao sam se u Prištini gdje nisam imao smještaj. Tražio sam mjesto za kampirati, ali ništa. I tada sam pronašao crkvu u centru grada. Otišao sam u nju, ali bila je zaključana. Stražar me uputio u župnikov ‘dvor’ odmah do nje, ali i on je bio zaključan. Počeo sam zvoniti i lupati po vratima, mahati ispred kamere i pozivati nekoga van, ali nitko me nije šmirglao pol posto. Vidio sam upaljeno svijetlo u njegovoj sobi, ali jebalo se župniku što neki stranac s dva puna ruksaka lupa pred vratima. Tada sam već poprilično bio ljut te sam se vratio ispred crkve, izvadio vreču za spavanje i legao ispred velikih crkvenih vrata! Onako iz protesta. Spavao sam mirno i nitko me nije dirao sve do jutra. Ukratko, te noći crkva me odbila. Evo, sada dvije i pol godine kasnije vrijeme je za revanš!

Veliko crkveno zvono odjednom je podivljalo. Misa je završila! Odjednom svi istrčavaju van, skaču direkt na svoje motore, i crta doma. Iza njih ostao je samo bijeli dim. Kao da se nisu mogli dočekati kraja.
Pop nas je još tijekom mise zapazio i vidio da tu nešto ne štima. U lepršavoj bijeloj haljinici polako nam se približava, a Lucy mi šapne: “Tom, sakrij ovog Budu što ti visi oko vrata. Za svaki slučaj”. Pop nam priđe, a Lucy odmah po vijetnamskom. I tako 20-ak minuta.

“Katolik?” iz vedra neba doleti pitanje od strane popa. Lucy me pogleda ispod oka i momentalno odgovaram: “Da! Katolik!”

Nisam katolik, niti budist. Zapravo nisam ništa. Na zadnjem popisu stanovništva rekao sam im da me oslobode bilo kakve religije. Jednostavno ne podržavam religiju! Od njih nikakve spiritualne koristi. Umjesto da dižu ljudima svijest, što bi im i trebala biti jedina funkcija postojanja, one se grade visokim zidovima sigurnosti, zatvaraju ljudima um i vrše velike podjele među svima. Još iz doba osnovne škole počela mi se bistriti ta slika kada sam sa svih strana bio prisiljen hodat u crkvu, i to samo zato da dobim štambilje s kojima ću jednog dana moći ići na ‘firmu’, vjenčat se…i tako dalje. U školi sam imao sat vjeronauka kojeg nam je držao pop. Ništa drugo nije radio nego samo bacao nekakvu krivnju na nas. “Ne smiješ ovo! Ne smiješ ono! Sve što radiš je krivo! Sve je krivo! Ti si kriv! Ovaj život je patnja! Tu smo da patimo!”…i takve slične.

Kako se netko uopće može predstavljati kao duhovni vođa a da nije meditativno duhovna uzdignuta osoba? Nikako!! Završiti školu za velečasnog je ništa drugo nego dobiti diplomu s kojom nađeš dobar posao u crkvi, u najstarijoj i najjačoj firmi na svijetu! I bilo što da napraviš, bilo kakve pervezije, jako teško da ćeš izgubiti posao. Gotovo nemoguće! I što mi se iz svog tog ‘moraš ići na misu’ razdoblja dogodilo? Dogodio mi se totalno kontra efekt! Ali neka. Ako ništa drugo, kroz svu tu maglu barem mi se pogled izoštrio.

Župnik završava razgovor i veli da ne možemo kampirati u dvorištu crkve! Vlada, policija, susjedi, loš glas, susjedi, zato što si stranac, zbog sigurnosti. Ali reče neka malo pričekamo. Uskoro dolazi drugi župnik, po činu iznad njega. Čim me zagleda odmah počne po engleskom: “Where r u from? How old r u? R u catholik?”
Pozvao nas je u sobu za goste, natočio čaj i rekao da ima rješenje za nas.“Dopustio bih vam da ovdje kampirate, ali stvarno ne mogu zbog vlade. Ako netko ispred crkve vidi vaše šatore, taj glas proširit će se vrlo brzo. Selo je maleno. Ali imam rješenje. Sa zadovoljstvom bih vam želio platiti noćenje u hostelu, u ime crkve, gdje možete ostati koliko želite”. Pogledavam se s Lucy , i odmjeravamo se očima. “Ok, može. Prihvaćamo vašu plemenitu ponudu.”

Sjedamo na motore i slijedimo župnikov auto. Ubrzo dolazimo do hostela ispred čijeg nas ulaza dočekuje veselo osoblje. Mora da ih je župnik nazvao da dolazimo. Sjeli smo za stol i opet lupili po čaju. I tada se župnik otvorio. Desetak minuta držao je monolog. “Vi ste gosti u našem selu, u našoj crkvi, i želim vam pomoći. Svi smo mi isti. Svi smo mi braća. Hvala vam što ste prihvatili poziv crkve.”

Možda mi ovaj razgovor malo promjeni mišljenje o svemu tome. Ali samo možda.

Neki treći župnik. Glavni župnik regije. Nije ovdje došao zbog nas. Došao je poslom. 

Vlasnici hostela ugostili su nas predivno. Tih par dana bili smo članovi njihove obitelji.

‘U rukama’ crkve ostali smo par dana, sve do trenutka kada je kiša konačno prestala padati. Nebom se razllo sunce, a mi smo sjeli na motore i krenuli prema najsjevernijoj točki zemlje.