¨Znaš što? Nitko ti ne ide u Maroko tijekom ljeta, svi iz njega bježe koliko je vruće, to jedino turisti tad idu¨, rekao mi je prijatelj kad sam mu rekla da se spremamo u osmom u Maroko. ¨Baš me zanima kako će ti bit´¨, rekao je on, ali isto sam pomislila i ja. Znam da će mi biti dobro jer čim se putuje, istražuje nešto novo, pomiču vlastite granice i izlazi van komfor zone – dobro je.
Napisala: Katarina Širanović
Kad je nakon dugih mjeseci pandemije Maroko nedavno konačno otvorio svoja vrata turistima, odluka je bila brza – idemo na zapad Afrike, idemo Maroko. Pronašle smo let, odredile kakva će nam biti tura na putovanju, odlučile koje gradove želimo posjetiti, pronašle i bukirale smještaje i sve je bilo spremno… Odbrojavamo mi dane, kad ono, pošalje prijateljica link gdje je članak koji nosi naslov ¨Ovo je ono što trebate znati ako ste dovoljno hrabri da idete na zapad Afrike¨. Usput, označi me i u komentaru nekog videa u kojem netko govori kako je Maroko jedna od najgorih zemalja gdje je bio/bila i da se tamo ne bi vratio/la… I tako je to trajalo dobrih mjesec dana prije puta. Kao da nije bilo ni jednog pozitivnog članka o Maroku, već kao da su ga svi uredno svrstavali na listu top 5 najgorih zemalja gdje su bili. Bez obzira na to koliko negativnih videa i članaka nam je iskočilo uoči putovanja, i dalje nam to nije bilo dovoljno da promijenimo sliku o Maroku koju smo imale. U Facebook grupama situacija nije bila ništa bolja. Većina ljudi razočarana, Maroko ne vrijedi, opljačkali ih, odveli u uske, slijepe ulice, žicali novac, itd. Priča na pretek. Sve više-manje slične.
Ovo nije jedna takva priča.
S obzirom na to da na raspolaganju imamo ljetni godišnji odmor za veća putovanja, u Marakeš smo sletjele 1. kolovoza. Nitko ne preporučuje Marakeš u kolovozu jer se temperatura penje i do 50 stupnjeva. Imale smo priliku jedan dan osjetiti kako je to, dok nas je ostalih dana grijalo na ugodnih 43° do 46°. Netko će reći ajme pa tko tad putuje, ali iskreno, nije uopće tako strašno kako se čini. Vlage skoro da i nema pa se puno lakše podnosi. Prvi susret s visokim temperaturama bio nam je kada su otvorili vrata aviona. Izlazimo mi van na marokansko tlo, kad ono osjećaj kao da netko za vrijeme jednog vrućeg i sunčanog dana još dodatno upali fen s vrućim zrakom. Šta ćemo, nasmijale smo se i u sebi jedva čekale svaki dan narednih tjedan dana koji je ispred nas. I takva temperatura dio je doživljaja. Mi to doma nemamo.
Naš smještaj u Marakešu bio je u samom centru, blizu najpoznatije tržnice Jemaa el-Fnaa. Odabrale smo riad, tradicionalnu marokansku kuću koju karakterizira bazen ili vrt koji se nalazi u središtu, iza visokih tradicionalnih vanjskih zidova. Ukoliko se netko odluči za isti pothvat, ogromne preporuke za Riad Zahri. Domaćini su fantastični, lokacija je idealna i tamo smo se zaista osjećale ugodno, kao da smo kod kuće.
prekrasan iznutra
neprepoznatljiv i tajanstven izvana
Marakeš je najpoznatiji grad i u njemu je svakako i najviše turista. Samim time, najskuplji je od svih gradova jer i oni isto tako znaju da će turisti platiti za ono što oni nude. Što znači najskuplji? Prosječno glavno jelo u restoranu je oko 6 eura, a ulaznice za glavne znamenitosti su po 5 eura. Što se znamenitosti tiče, posjetile smo Bahia palaču i Badi palaču. Cijena je 50 dirhama (1 euro je 10 dirhama) za Badi i 70 za Bahiu. Također, obišle smo i Jardin Secret u srcu medine te Jardin Majorelle koji je izvan samog starog grada iliti medine. On je bio nama osobno najljepši, čist, zanimljiv, naprosto prekrasan. Fun fact je taj da je upravo taj vrt bio u vlasništvu Yvesa Saint Laurenta te da je njegov pepeo prosut upravo po tom vrtu. Cijena je bila nešto skuplja od svih drugih turističkih atrakcija i koštala je 120 dirhama. Vrijedi svakog dirhama. Preporučujemo da odete ujutro jer popodne znaju biti velike gužve. Spomenuti je vrt postao omiljeno Instagram mjesto pa i to doprinosi njegovoj popularnosti.
Jardin Majorelle
Navečer, ludilo grada prebacuje se na Jemuu el-Fnu, glavni trg koji noću postaje središte trgovaca, zabavljača i jednostavno nema čega nema – od svirača koji sviraju frulice zmijama, majmunčića na uzdama za fotkanje, crtačica hanne, prodavača apsolutno svega i svačega, prodavača ulične hrane i neizostavnog soka od naranči. Najbolji pogled na to noćno ludilo pruža se s Glacier terase koja je na samom trgu.
Jemma el-Fnaa prije gužve
Koliko god Marakeš bio zanimljiv, dovoljno je izdvojiti dva dana za njega. Prvi dan obišle smo više-manje sve turističke atrakcije, a drugi dan zaputile smo se u obližnju pustinju, udaljenu 45 kilometara od Marakeša – Agafay desert. S obzirom da volimo osjetiti dozu adrenalina, odabrale smo dvosatnu vožnju quadovima po pustinji. U vozilu koje nas je pokupilo bilo četvero, plus vozač. Tu smo turu dogovorile s našim domaćinima u riadu koji su nam ponudili istu cijenu kao i one što su bile preko airbnb-ija. Kad smo došle na odredište, kaže on: „Cure, quadovi su vam tamo i tamo vas čeka vodič, a dečki, vi koji ste za jahanje, deve su na drugoj strani, morate pričekati.“ Zgodno, pomislih. Nama nije bilo do jahanja deva, bez obzira što se puno turista za to odlučuje. Nama je žao životinja i nismo za iskorištavanje na takav način pa smo se odlučile za vožnju quadovima po pustinji. Uz to, nakon jednosatne vožnje, čekao nas je čaj od mente u šatoru na vrhu dine. Zalazak sunca u pustinji je nešto prekrasno. Slika govori više od tisuću riječi pa ostavljam onda jednu.
zalazak sunca u pustinji Afagay
Dva dana Marakeša bila su dovoljna da isprobamo sve što smo željele, a isto tako da ništa ne ponovimo dva puta pa smo se dalje uputile prema 20-ak stupnjeva hladnijem gradu na obali Atlanskog oceana – Rabatu. Vožnja vlakom do Rabata trajala je 3 i pol sata. Kad nakon 45 stupnjeva dođeš na ugodnih 27, jedino što ti se vidi na licu je osmijeh. Promjena i više nego ugodna. Inače, željeznice su im odlične. Dobro organizirane i točne pa preporuke svakome tko bude išao.
Rabat nas je oborio s nogu. Moderan, urbaniziran, po svemu drugačiji od ludog, užurbanog i gužvovitog Marakeša. Grad savršeno čist, uredan i uređen. Obišle smo glavne znamenitosti koje Rabat nudi, a drugi dan provele smo uživajući na najljepšoj plaži, Playi de Nations. Kilometarska pješčana plaža koja se proteže i dalje nego što pogledom možeš obuhvatiti. Valovi oceana ne dopuštaju odlazak u duboko jer su struje tamo jake. Time je i kupanje u oceanu skinuto s bucket liste. Osjećaj savršen. Zalazak sunca, prekrasan.
Playa de Nations, Rabat
Teška srca rastale smo se od Rabata, ali put nas je vodio dalje prema Fesu. Fes je drugi po veličini grad u Maroku, grad koji je isto tako na najgorem glasu. Stari grad iliti medina broji više od 9600 ulica i nikako se ne preporučuje da turisti samostalno tamo istražuju. Ulice su uske, ponekad se doimaju poput labirinta pa GPS ne funkcionira najbolje. Također, ne preporučuje se turistima, a pogotovo ženama da budu vani iza 20 sati. Čisto sigurnosti radi. U prvih 24 sata uvjerile smo se u to i same. Za đir po medini uzele smo lokalnog vodiča kojeg smo bukirale preko Tripadvisora (preporuke za @sgmoroccotours). On nas je kroz četiri sata proveo po medini i pokazao nam ono najzanimljivije što medina nudi. Tu smo se i same uvjerile da bi samostalno snalaženje po medini bilo nemoguće. Sve ulice djeluju isto, a na svakom ćošku lokalni muškarci dobacuju bračne ponude. Ponekad je nepoznavanje jezika plus, barem ne čuješ sve što se okolo priča. Kaže vodič da za nas ispod 1000 deva ne prihvaća. S obzirom na to da jedna deva stoji 3 tisuće eura, nije to ni loša ponuda. Matematika je jasna.
Malo crnog humora ne škodi, zar ne?
deva, pustinja Agafay
Fez je jedino mjesto gdje se nismo osjećale 100% ugodno i sigurno. Možda je to zbog toga što smo imale osjećaj da kao dvije cure turistkinje privlačimo previše pažnje, možda je to zbog lokalnih hustlera koje smo sretale putem i na koje nam je vodič obratio pažnju te koje su policajci u civilu vodili prema obližnjim stanicama, možda zbog glasne, dugotrajne i bučne svađe lokalaca koja se cijelu noć odvijala ispod našeg prozora… Sve u svemu, jedan dan bio nam je čisto dovoljan. Vidjele smo najzanimljivije što Fez nudi, a to su kožare, najstarije sveučilište na svijetu, poznata plava vrata i još ponešto…
uska ulica medine, GPS who?
kožara
Još je pred nama bila jedna destinacija prije povratka, a to je Chefchouen. Slatko malo plavo naselje udaljeno četiri sata vožnje autobusom u jednom smjeru. Pri tome, cesta je prepuna zavoja i baš traje. Bez obzira na put, Chefchouen vrijedi posjeta. Fasade kuća obojane su u plavo. Neki vuku povijesne priče zašto je to tako, neki kažu da je zbog zaštite od komaraca, a neki jednostavnu kažu da je to planski kako bi privukli turiste. Bilo kako bilo, u trećem su naumu uspjeli. Bogati štandovi su u svakoj ulici, mnoštvo turista kreće se gore-dolje, svi se žele fotkati na nekim životopisnim stubama ili kraj ulaznih vrata neke plave kućice. Vibra koja vlada mjestom je jako ugodna i pozitivna. Ako se ikad nađete u Chefchouenu, posjetite Cafe Clock – mjesto s odličnom hranom i lokalnim glazbenicima u večernjim satima. Jedan dan za posjet Chefchouenu čisto je dovoljan. U slučaju da idete iz Feza, preporučujemo CTM bus čija povratna karta stoji 210 dirhama ili 21 euro.
Chefchouen
Sve u svemu, Maroko nudi još puno više nego što smo mi uspjele vidjeti i obuhvatiti u tjedan dana. Zemlja je bogata ljepotama, nudi od pustinje, gorja prekrivenog snijegom, do oceana i različitih gradova. Sve predrasude o Maroku koje smo čitale uoči putovanja bile su razbijene u prvim danima. Nitko vas neće opljačkati ako pazite na svoje stvari, nitko vas neće odvesti u zabačene ulice kako bi vam izvukao novce ako kažete ne i ostanete ustrajni u tome, ako ne slijedite strance i ne date se navući na njihove priče. Isto tako, nitko vas neće povlačiti za ruke i tjerati na koje što ako kažete ne i ne sudjelujete u nikakvim pričama. Naravno da će vas gnjaviti jer su i oni ljudi koji žele nešto prodati i zaraditi, ali ne prelaze granicu tolerancije. Nama je Maroko bio iznad očekivanja. Prekrasna zemlja s toplim i susretljivim ljudima, koji su jedva dočekali vidjeti koje strano lice u svojoj zemlji nakon duge dvije godine pandemije. Mi bismo se svakako vratile, samo što bismo ovaj put željele imati više dana na raspolaganju.
Još na kraju, evo nekoliko kratkih savjeta:
- Vožnje taksijima jako su jeftine i početna je cijena definirana diljem zemlje, samo što neki od njih gase taksimetre kako bi pregovarali za cijenu koja uglavnom bude barem 5 puta veća od realne. Tražite da uključe taksimetar čim uđete. Početna cijena je 1.40 dirhama (1 kunu).
- Nije moguće cjenkati se baš svugdje. Neke su cijene unaprijed definirane kao takve. Tamo gdje je to moguće, pokušat će izvući iz vas barem 5 puta više od realne cijene. Ako kupujete neke velike stvari (odjeću, torbe), cijenu možete drastično spustiti, bez ustručavanja.
- Ne isplati se unajmiti rentacar za vožnju unutar grada, pogotovo u Marakešu i Fezu. Jako su nervozni u prometu, guraju se, trube bez obzira na to tko ima prednost. Općenito, poštivanje prometnih pravila je na klimavim nogama.
- Ponesite aktivni ugljen. Njihova hrana ima svakakve začine u sebi pa nikad ne znate kako će vam tijelo reagirati.
- SIM karticu praktično je kupiti odmah na aerodromu (ako slijećete u Marakeš, za druge ne znam prodaju li). 10 GB dođe 10 eura, što je nama bilo i više nego li dovoljno.
Za sada, toliko. Ako ste došli do kraja ovog članka, pretpostavljam da vam je bio zanimljiv ili da se spremate na vlastitu turu po Maroku pa su vam ove informacije bile korisne. U svakom slučaju, nadam se da je i jedno i drugo.
Za više informacija javite mi se na instagramu –> @katesiranovic
