Ako vam samo putovanje nije dovoljno avanturističko, začinite ga sa ronjenjem sa morskim psima, penjanjem na najviše vrhove svijeta, bicikliranjem ili možda pedaliranjem do udaljenih otoka. U novom intervjuu upoznajemo vas sa Vitomirom i ekspedicijom.net.

Tko ili što je ekspedicija.net i kako je nastala?

Vitomir: Ekspedicija, ili nekad TLI team, je inicijativa nekolicine entuzijasta da se organizira oko odlaska na utrke, putovanja, uspone i razne akcije sportskog, humanitarnog, volonterskog i istraživačkog karaktera. Originalno je TLI stvoren pred 7-8 godina da se popuni rubrika “klub” u prijavama za utrke, kasnije je stranica ekspedicija.net stvorena za promociju prve studentske ekspedicije Kilimanjaro Africa 2010. i tako je nekako ostalo to ime. I dalje su slične aktivnosti, uključilo se puno novih ljudi, novih ideja… Ponekad se u suradnji s Kockom (Udruga za djecu i mlade Kocka) ili nekim drugim partnerom pokrene neka priča u koju se uključi više ljudi, npr. preko 100 novih penjača kroz Kockine radionice, a ponekad se radi o individualnim putovanjima i istraživanju svijeta oko sebe. Svoje projekte shvaćamo vrlo ozbiljno i provodimo vrlo zabavno.

Da li vam se ljudi mogu priključiti i putovati zajedno sa vama?

Vitomir: Naravno, svako toliko nam se netko novi javi i uključimo ga u tim, najčešće se radi o usponima i putovanjima, ali često se ljudi javljaju jer bi sami putovali pa ih malo ohrabrimo, damo neke sugestije, podijelimo iskustva. Ekspedicija.net i istoimeni FB račun su dobar početak za kontakt svima koji imaju nedoumice oko putovanja. Mi smo tu da guramo ljude preko te litice hehehe.

A tko je Vitomir?

Vitomir: Teško mi se definirati, imam 29 godina, prilagodim se brzo novim situacijama, pa tako često mijenjam i poslove, uglavnom se sve svodi na neki freelance u svemu i svačemu. Oduvjek sam rastrgan između previše aktivnosti, sportova i hobija. Volim putovati i istraživati nove stvari, uživam u sportu, boravak na otvorenom biram radije nego zatvoreni prostor, iako sam često indoor pred monitorom nažalost. Srećom ti trenutci su najčešće posredno ili neposredno u službi projektiranja novih putovanja, pa se to nekako istrpi. Kad sjednem u avion ili neko drugo sredstvo zaboravim na sve.

Kako dugo putuješ i kako si krenuo u svijet putovanja?

Vitomir: Pa nekako mi se čini da oduvijek putujem, samo što širim radijus kretanja sve više. Donekle postajem i razmaženiji pa sam redovito razočaran nekom razvikanom destinacijom i pronalazim oduševljenje u nekim skrivenijim kutevima svijeta. Penjanje i ekspedicije su mi otvorile prozor u jedan novi način putovanja i zapravo mi omogućile da s manje novaca više putujem. Ali, koliko god uživam u tome, staromodni roadtrip mi je najveća strast. U bunkeru uvijek ima mjesta za osnovnu opremu, naravno, hehe.

Koliko zemalja si do sada prošao?

Vitomir: Nemam pojma. Oko 50 vjerojatno. Imam još dosta želja, ali još više bi se htio vratiti na neka mjesta i dati im više vremena. Putovanja su kao neki začarani krug, sve više otkrivaš, sve više želiš, sve više ideja…

Kako biraš zemlje koje ćeš posjetiti?

Vitomir: Nema pravila, ponekad to diktira budžet, ponekad sponzori, ponekad nešto što želim raditi na putu. Recimo nadam se uskoro na jedan grčki otok koji je krcat kvalitetnim smjerovima, želim ići tamo penjati. Ponekad je neka destinacija samo usput i praktična. Ponekad napravimo random search za karte i gledamo što je najjeftinije. Ponekad tražimo tople krajeve. Stvarno nema pravila, dobrim dijelom sami možemo utjecati na to koliko ćemo se dobro provesti, pa se ne brinemo gdje god išli.

Koje zemlje/gradovi bi izdvojio kao najzanimljivije/najdraže/kamo bi se volio vratiti, a koji su baš suprotno tome?

Vitomir: Teška pitanja. Ovako bez razmišljanja, u grubo, sjeverna i južna Amerika, Kirgistan, Skandinavija, Nepal, Alpe, Tajland, Australija, Kina – vjerujem da ću se tamo vratiti više od jednom. Dok recimo ne znam zašto bi se vratio u Singapur, Emirate, Tursku, Izrael, Belgiju… što nikako ne znači da se neću tamo vratiti. Gradovi koje bi preporučio, hm. Opet, toliko je tog zanimljivog na svijetu… Port Lincoln, Kathmandu, Varanasi, Ao Nang, Siam Reap, Korčula, Edinburgh, Komiža, Copiapo, La Paz, Mendosa, Portland, Seattle, NYC, Oslo, Stone Town, Boston… nema mjesta gdje nije moguće pronaći nešto zanimljivo, samo treba biti otvoren novim iskustvima. Samo treba krenuti na put, sve ostalo će se posložiti.

Jesi li imao neke neugodne situacije na putu?

Vitomir: Naravno. Iako s obzirom na količinu mogućih loših scenarija, to je zanemarivo. Bilo je pljački, prevara, prijetnji, napornih brodova, vlakova, autobusa, graničnih problema, prometnih nesreća, upadanja u vodu, meduze, mamurluci, pijavice, pljuskovi, bolesti, trovanja, smrzavanja. Ovako na hrpi zvuči loše, ali stvarno djeluje zanemarivo i uvijek kažem da mi se načelno dešavaju samo dobre stvari. Ali i lošije postanu vrijedno iskustvo i često su neke lude priče vezane upravo uz njih. Neugodne situacije se događaju i kući uostalom.

Što se obavezno nalazi u ruksaku? Bez čega ne ideš na put?

Vitomir: Oakley naočale, “radne”, “civilne” i jedne rezervne. Da ostanem bez očala za sunce, poludio bi, a ne trpim loše naočale. Marama za glavu. To dvoje obavezno. Penjačice i vrećica za magnezij. Kupaći. Fotić i najlon vrećica. Par metara špaga, nožić, par sponkica i duct tape. Većina ovog je uvijek pri ruci.

Hrana? Što si najneobičnije probao? Što više nikad ne bi stavio u usta, a što ti se posebno svidjelo?

Vitomir: Opet teško pitanje koje traži dosta razmišljanja da bi se konkretno odgovorilo. Hm, ajmo ovako, obožavam meso i burgere, u SAD-u sam pojeo nekih strašno dobrih stejkova i burgera. Onda, jugoistočna Azija ima strašan street food. Pad Thai je fantastičan. Mango sticky rice je isto nešto što bi mogao svaki dan jesti. Odresci od tune na Siciliji, mljac. Norveški losos. Vafli s medom u Belgiji. Varijante humusa na bliskom istoku. Sushi. Grčki fast food. Argentinski sendviči od mesa i njihove sorte vina. Fish and chips, ali u Australiji. Uh skoro sam zaboravio brazilske okruglice nekakve od tijesta i sira, fantastično nešto. Vegetarijacima preporučam Indiju i Kinu, ljubiteljima mesa Kirgistan, SAD, Argentinu. Kvragu ogladnio sam.

S druge strane, recimo konjsko mlijeko, popularno u centralnoj Aziji nemam potrebe više probati, neke divlje ljute kombinacije iz Indije me ne oduševljavaju, Turska me nije oduševila kuhinjom, barem one jeftine stvari dostupne na ulici. Inače mi se sviđa paella, ali jedna posebno odvratna u Valenciji mi se utisnula u pamćenje. U načelu, opet je tu bilo više pozitivnih nego negativnih iskustava.

A što se tiče nečeg neobičnog, hm, danas je sve prilično dostupno i postaje “obično”. U Hrvatskoj se mogu probati neka luda jela. Doduše, skloni isprobavanju će po putu imati priliku jesti zmije, štakore, pauke, žohare, skakavce, krokodile, klokane… nije nikad toliko egzotično jelo, koliko može biti lokacija. Skakavac u čokoladi u prirodoslovnom muzeju u New Yorku je ultra sigurna opcija, dok je krvaviji teleći odrezak na Amazoni ili neka kombinacija s rižom u Indiji, pa čak i čaša vode u Indoneziji ponekad lutrija. Najveću havariju sustava sam doživio u Africi, gdje me desetak dana pratio opaki proljev koji se nastavio mjesec dana nakon dolaska kući i nikakve pretrage nisu ništa pronašle. Ali čak i u takvim okolnostima, u tim danima sam se najbolje zabavljao…

Suputnici? Kako putuješ, koliko vas? Tko su zapravo dobri suputnici?

Vitomir: Ponekad sami, ponekad u paru, ponekad cijela grupa. Sve ovisi o tonu faktora i sve nosi neke prednosti i mane. Sam sebi treba biti dobar suputnik, onda si vjerojatno i ostalima. Nije lako pronaći dobre suputnike i velika putovanja koja su intenzivna i iscrpljujuća znaju poremetiti svaki odnos, pa je uputno dobro razmisliti o ekipi. Dugo i intenzivno putovanje vam pokaže najbolje i najgore u čovjeku. Svakako imati i opciju solo putovanja – ono je definitivno najbogatije impresijama, vremena ima za sve, najviše ljudi se upozna i ludih situacija proživi. Grupa, pa makar i dvoje, je uvijek više zatvorena nego sam putnik. Bar jednom bi svima preporučio da putuju sami i dozvole si istraživati svijet na taj način.

Da li se fizički pripremaš za ekspedicije? Kako izgledaju te pripreme?

Vitomir: Ovisno o projektu i cilju projekta potrebne su i  neke pripreme. Uvijek je poželjna dobra forma, međutim ona nikako nije garancija uspjeha na visinama. Kao voditelj, puno više inzistiram na zdravom pristupu i nekoj mentalnoj zrelosti za uspon nego na samoj fizičkoj formi. Do sada se to pokazalo kao najvažniji i odlučujući faktor. Dao sam priliku mnogim “autsajderima” i snašli su se sasvim solidno. Što se tiče samih fizičkih priprema, što mi je i struka, ili jedna od njih, sastavim jedan program opće fizičke pripreme svakom članu i oni koji to uspiju ispratiti uglavnom nemaju problema s formom, ali najveći problem prije polaska je obično previše obveza i premalo slobodnog vremena za kvalitetnu pripremu, tako da je najsigurnije i najzdravije općenito imati neku konstantu i održavati formu. Mi se najčešće jedva prisilimo jednom skupa vidjeti i nešto odraditi, ako i to od silne gužve, pa opet preživimo. Volja je najvažnija.

Osvojio si već nekoliko vrhova svijeta, koji su to? Koji je bio najteži, a sa kojeg puca najljepši pogled?

Vitomir: Pa da ne ulazim u neko hvalisanje i nabrajanje, recimo ovako, tehnički najteži vrhovi su svakako bili u Alpama, ali neke okolnosti obično naprave vrh težim nego što je na papiru. Tako je Ojos del Salado u Chileu, najviši vulkan, ispao pretežak na račun hladnoće, Uturuncu u Boliviji je imao strašna sumporna isparavanja pod vrhom i zbog te aktivnosti je disanje i kretanje bilo super teško i ovisno o refulima vjetra koji bi počistili na kratko fumarole. Adams peak na Sri Lanci, inače vrlo lagan vrh na koji se hodočasti krenuli smo penjati noću i konstantno bili u monsunskim pljuskovima, mokri do kože i krcati pijavica jer uspon počinje u džungli. Indonezija isto ima dosta aktivne vulkane i na vrhu zna biti zeznuto.

U Kirgistanu smo se pošteno iscrpili pri dolasku u jedan bazni logor  jer smo dobili krivu informaciju o tome koliko traje pristup. Ako idete na dugi uspon i torba vam teži preko 40 kg, svaka šetnja postaje naporna. Naravno, nekom isti vrh padne lakše nekom teže. Najljepši pogled… Pa alpski vrhovi imaju stvarno impresivan pogled na more vrhova. Slično je i na Kavkazu, Tian Shenu i takvim gorjima s puno atraktivnih vrhova. U najljepše poglede svakako ulaze i Učka, Velebit, Biokovo i svi naši vrhovi koji gledaju more i otoke s taman dovoljne visine da se sve vidi i da je boravak tamo uživancija.

Što ti prolazi glavom kada se penješ? Kako česta su odustajanja? 

Vitomir: Razne pjesme, razmišljanja, matematika, maštanje, vizualizacije, trening, sve to mi se vrti u glavi. Dosta razmišljam i o ekipi, kako su i slično. Najviše neka glazba vjerojatno. Odustajanja su sastavni dio uspona i treba ih prihvatiti kao takva, u suprotnom riskiramo da se dovedemo u situaciju da se ne borimo samo sa sobom već i s planinom, tj. vremenom i ostalim prirodnim faktorima, a u tom meču ljudi rijetko izlaze kao pobjednici. Uvijek treba prepoznati svoje granice i okolnosti u planini i ponašati se u skladu s tim. Vrh nikad nije imperativ.

Osim penjanja vaše ekspedicije su bile i bicikliranje, pedaliranje… što još? Koji pothvat vam je bio najluđi, koji najteži, najopasniji, koji najzabavniji?

Vitomir: Bilo je tu svašta, a u planu nam je nastaviti istim tempom. Skakali smo najviši bungee, vozili svašta po svuda, ronili s Velikim bijelim morskim psima, pedalirali na Jabuku, igrali najviši picigin, dovukli kufer na vrh Europe, u odijelima se popeli na 6000… sad svrstati to u kategorije najluđeg ili najtežeg nemam pojma kako bi. Trudimo se da je zabavno, što god da radimo, zabava i znatiželja pokreću sve. Uglavnom se na našim ekspedicija.net kanalima može pratiti većinu aktivnosti pa zainteresirani mogu sami zaključiti da je tome tako i odlučiti kojem projektu dodati koji atribut.

Vječito pitanje za sve putnike, vrijeme i novac? Kako se snalaziš sa time?

Vitomir: Nikako spojiti to dvoje! Vrijeme doduše ima svatko više ili manje, a putovati se može s malo novaca, samo treba biti spreman na to. Ekspedicije iziskuju daleko veće troškove od samih putovanja, a tu nam često uskoče sponzori i uglavnom znamo za ekspedicije dovoljno unaprijed da možemo uštediti nešto novaca. Putovanje stvarno može biti preludo i zabavno s minimalnim budžetom, stopirati po svijetu, spavati u vreći ili surfati kaučima, usput možda nešto raditi… za tako nešto treba samo odlučiti i krenuti, a zabava i luda iskustva su zagarantirana. Od te nule pa na gore, opcije su ograničene samo maštom putnika. Većina ljudi koje poznajem, a koji često pričaju o tome kako ne mogu putovati imaju daleko veće resurse nego ja sam, samo ih nisu ili ne žele biti svjesni, jer bi onda morali sami preuzeti odgovornost za to što ne putuju. Stvar je prioriteta, želje i volje. Tko stvarno želi putovati, on već putuje. Tko ne želi, uvijek će pronaći isprike i zapreke. Ako netko misli da ima baš veliku želju, a tvrdi da ne zna kako i što, nek nam se javi. Već ćemo ga negdje poslati hehe.

Koja vam je bila posljednja, a koja je slijedeća ekspedicija?

Vitomir: Nedavno smo imali dva projekta, prvo manji u kojem smo pedalinom uspjeli doći do Jabuke, nakon što smo do Splita došli Giant biciklama. Vedran Vukić i ja smo se tu dobro namučili okrečući pedale, a i Petra Mrša i Tamara Dugandžija s nama u pokušaju da to snime. Unutar tog projekta napravili smo i nekoliko prvenstvenih uspona i uredili par sportskih smjerova na obali, testirali smo DiveIn odijela, hodali po špagu, jedrili na trkaćem trimaranu (www.trisailinginternational.com), posjetili neke špilje i na kraju se popeli na vrh Jabuke, što je bio šlag na kraju putovanja.

Brzo nakon toga, Kristina Ribarić, Vladimir Šoić, Marino Petretić i ja krećemo put Kirgistana gdje nas čeka suočavanje s preko 7000 m visokim Pik Leninom u Pamiru, Ala Archa nacionalnim parkom u Tien Shanu bogatim vrhovima, stijenama, snijegom i ledom te još nekoliko granitnih smjerova u blizini Bishkeka. Nakon što smo dali sve od sebe u tom sportskom dijelu projekta(gdje ovaj put nismo imali previše sreće), ostalo je proputovati Kirgistanom i upoznati tu zanimljivu zemlju i kulturu. Da nam put ne bude monoton, usput smo posjetili i Kazahstan, UAE, Nepal, Indiju i zavirili u Tursku. Dijelom puta nam se pridružuje i Zoran Nebić iz našeg tima, ali i nekoliko slučajnih putnika koje susrećemo. Sad treba sve te materijale spremiti i pripremiti za razne objave i izvještaje, a čim to privedem kraju okrećem se Austriji, Švicarskoj, Dalmaciji, Norveškoj da ulovim toplo vrijeme u Europi.

Za zimu i ljeto, naravno imamo raznih ideja, ali nikad ne istrčavamo s najavama, pa tako nećemo ni sad, jer je uvijek moguće da se sve u zadnji čas okrene za 180 stupnjeva pa umjesto u Japanu završimo u Meksiku. Naš glaciolog često konstatira da je jedina konstanta u životu promjena, pa pozdravljamo sve promjene koje naiđu, a oni koji žele biti u toku s njima to uvijek mogu kroz naše stranice, ekspedicija.net i FB stranica.