Čitatelj Marin Stipanić donosi nam svoju priču iz Vilniusa.
Vjerovatno ovaj grad još duuugo vremena neće imati značaj kao za vrijeme unije sa svojim susjedima Poljacima, ali ipak je glavni grad jedne baltičke zemlje, i predstavlja nešto u Europi, barem ako je o košarci riječ.
Jedne od one dvije na Baltiku za koju uvijek mnogi kažu, jel Litva ili je Latvija. Riječ je o zemlji iz koje dolazi Arvydas Sabonis kojeg sam kao klinac smatrao vanzemaljcem u zelenom dresu, a kada sam bio nešto stariji sam ga psovao jer zbog njega je Hrvatska gubila od Litve. Iz te zemlje dolazi i Šarunas Marčulionis bilder medju košarkašima iz 90ih jedan od idola kao i Rimas Kurtinaitis, izuzetan snajper, a danas trener samo takav kao i mnogo drugih odličnih košarkaša, znači riječ je o Litvi odnosno Vilniusu.
Ne pretjerano velik grad, manji od Zagreba, otprilike 500 tisuća stanovnika, koliko ih broji Vilnius. Skromno za jedan glavni grad, ali ne treba čuditi uzme li se u obzir kako u Litvi obitava manje od tri i pol miljuna stanovnika na teritoriju većem od Hrvatske. Bez obzira koliko Litva izgledala majušno na karti Europe ipak je i takva veća od Hrvatske.
Vozeći se kroz ovu zemlju vidi se upravo to, nenaseljenost. Kilometri i kilometri uz cestu samo jezera i livade, tu i tamo koja crkva, a još rijeđe pokoji dom. Priča je drukčija oko urbanih središta.
Kada smo kod crkvi, Litvanci su katolici, tek od srednjeg vijeka. Zahvaljujući Poljacima primili su katoličanstvo za vrijeme dinastije Jagelovića. Jedan tip se odlučio oženiti jednom Poljakinjom, kako i ne bi to je slavenska ljepota, ali ova navodno je bila plave krvi, a ime joj je bilo Jadviga. Inače ona je kćer Ludovika Anžuinca koji je bio u rodu s poljskim kraljem Kazimirom Velikim… ma duža je to priča, uglavnom brakom Litvanca i Poljakinje nastala je jedna od najjačih sila srednjovjekovne Europe, a time su Litvanci postali zagriženi katolici. Što i nije toliko loše jer njihov glavni grad dosta dobiva na izgledu baš zbog tih nekoliko crkvi, npr. Sv. Ane. Crkva Sv. Ane je gotičko zdanje koje se je toliko svidilo samome Napoleonu da je imao namjeru taj šašavac iz Francuske prenijeti cijelu crkvu u Pariz. Ipak, Vilnjanci i Vilnjuasanke su vrlo sretni i ponosni zbog te legende.
Jedan dan u ovom gradu bio mi je dovoljan, jednostavno nije mi sjeo. Stari grad koliko toliko zanimljiv s ukrašenim baroknim fasadam, lijepim balkonima i sređenim hotelima. Litvanke mogu proći, itekako, svjetlokose djevojke koje šeću gradom na +25 je uvijek zanimljivo viditi ali uglavnom što se tiče adrenalina više manje to je to. Kafići, restorani poluprazni, nekome polupuni. Šećem gradom, pokušavam osjetiti nešto, fotkam oko sebe ali ništa se ne događa.
U svakoj trgovini se prodaju dresovi košarkaškog kluba Lietuvos Rytas, mjestnog božanstva ali i onog nešto poznatijeg kluba Žalgiris što u prijevodu znači zelena šuma, sve je to povezano s jednom srednjovjekovnom bitkom kod Grunwalda ali neću o tome. Sport i politika ne idu ruku pod ruku kao ni ja i Vilnius.
Dio grada tzv. republika Užupius je već nešto sasvim drugo. Tu se osjeti neka pozitivna vibra, jel to zbog rijeke Vilnie koja protječe tik do nje ili zbog zanimljiv ideja koje nose osnivači ove republike ne znam ali je interesantnije od starog grada. Može se popiti pivo ili tri kao što sam ja učinio i odmoriti od sunca kao Vilnius posjećujete ljeti, a možda i upoznate nekog litvanskog umjetnika ili umjetnicu jer Užupius je umjetnička republika osnovana od umjetnika u kojoj se održavaju festivali, priredbe, razni projekti… Užupius je pun galerija, muzeja, a kao i svaka republika koja drži do sebe ima svoju konstituciju, zastavu, vladu, a bogme ima i svoj dan neovisnosti. Ni više ni manje Užupius slavi dan neovisnosti prvog aprila te svaka asocijacija s tim datumom je namjerna i opravdana. Uvečer u gradu ima nekog muvinga, ali kako sam bio sam i u glavi sam već odlučio otići dalje nisam ga posebno istraživao. Mnogo zanimljivije bi bilo doći u vrijeme neke košarkaške utamice ili u društvu i uživati u jeftinom pivu ili možda prve subote u svibnju kada se ovdje održava dan ulične glazbe ili ne, ipak to nije moje.
Cijene smještaja po hotelima su više-manje kao svugdje u Europi, ovisno o kategorizaciji, hosteli se mogu naći za 7 eura na više. Cijena normalnog ručka dođe oko 10-15 eura. Sat vremena s Litvankom 100 eura, bar mi je tako govorio student na križanju didžioji i bokšto ulice dok je iz susjednog kafića dopirala jazz muzika koja možda i najbolje opisuje ovaj lagano usporeni grad. Lagano usporenim korakom krenuo sam prema autobusnom kolodvoru i čekao bus za Varšavu. Do Minska nije daleko ali komplicirano je s vizom jer Bjelorusija nema veleposlanstvo u Hrvatskoj. Možda slijedeći put.
Marin Stipanić
