Kako dobro iskoristiti vikend i otputovati negdje, možda u neku nam susjednu zemlju. Ne tako daleko od nas nalazi se prekrasna Budimpešta, a što sve možete tamo vidjeti ispričat će vam Ivan kroz njegovo kratko putovanje.

Čuo sam mnogo priča o Budimpešti, da je lijep grad, da ima mnogo toga zanimljivoga tamo za vidjeti i raditi, te da ga svakako treba posjetiti. S obzirom na to da mi je jednom prilikom već bio propao izlet u Budimpeštu, a prijatelj s fakulteta me zvao pošto je vidio povoljan izlet preko agencije, odlučio sam ne propustiti priliku. Na kraju nas se skupilo trojica te smo zajedno s još dvadesetak radoznalih ljudi iz Zagreba krenuli 26. kolovoza na tri dana u Budimpeštu. Bilo je ljeto, ali nije bilo prevruće (20 do 27, 28 stupnjeva) – dakle taman za putovanje (koje ne traje dugo, 5-6 sati) i dobar izlet.

Petak, 26. kolovoz 2016.

Nismo se ni smjestili u hostel, a već smo posjetili prvu gradsku atrakciju – tvrđavu u Budimpešti (Cittadellu). Spomenuta tvrđava svakako je imala važno mjesto u vojnoj povijesti Budimpešte, a izgrađena je 1851. godine, samo 3 godine nakon ugarske revolucije. Kao da Cittadella sama po sebi nije dovoljna atrakcija, u sklopu nje se nalazi i masivan Spomenik slobodi (Szabadság-szobor), koji je visok ukupno čak oko 40 metara (26 metara postolje i 14 metara sam kip). Spomenik je podignut u sjećanje na one koji su dali živote za neovisnost Mađarske. Valja istaknuti da je spomenik podignut 1947. godine, te da se u to vrijeme i na Crvenu armiju gledalo kao na osloboditelje. Takav pogled na odnose sa SSSR-om kasnije se zacijelo nije održao u tolikoj mjeri kao 1940-ih, posebice kada se u obzir uzme revolucija iz 1956. godine. S Cittadelle se pruža lijep pogled na Budimpeštu, rijeku Dunav i brojne mostove na toj rijeci.

Sljedeće odredište bio je Trg heroja, koji se nalazi na kraju Andraševe ulice (koja je pod zaštitom UNESCO-a), te pored samog ulaza u gradski park (Varosliget). Na Trgu heroja nalazi se Milenijski spomenik, u sklopu kojeg najznačajnije mjesto zauzima 36 metara visoki korintski stup na čijem se vrhu nalazi kip arkanđela Gabrijela. Može se primijetiti kako arkanđeo Gabrijel u jednoj ruci drži krunu, a u drugoj križ, što bi trebalo biti simbol jedinstva države i Crkve. Izgradnja trga počela je 1896. godine, na tisućitu obljetnicu osnivanja mađarske države. U sklopu velikih građevinskih projekata te godine mogu se izdvojiti i obnavljanje i proširivanje spomenute Andraševe avenije te uvođenje prve metro linije u Budimpešti. U pozadini kipa arkanđela Gabrijela nalaze se kolonade s istaknutim ličnostima iz mađarske povijesti.

S obzirom na to da je u vrijeme izgradnje Mađarska bila dio Austro-Ugarske, prvih pet kipova s lijeve strane kolonade bili su rezervirani za članove vladajuće dinastije Habsburgovaca (Ferdinand I., Leopold I., Karlo III., Marija Terezija i Franjo Josip). Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, kada su kolonade pretrpjele velika oštećenja, tih pet kipova bivaju zamijenjeni, a danas se u sklopu kolonada, među ostalima, nalaze kipovi Stjepana I., Ladislava I., Kolomana, Bele IV. (koji se pred Mongolima 1240-ih sklonio u Hrvatsku te je Zagrebu Zlatnom bulom 1242. priznao status slobodnog kraljevskog grada) te Matijaša Korvina. Jedan od značajnijih događaja na tome trgu dogodio se 1989. godine, kada dolazi do ponovnog pokapanja Imrea Nagyja, vođe mađarske revolucije iz 1956. godine.

U neposrednoj blizini Trga heroja nalazi se gradski park (Varosliget). Park ima površinu oko 1.2 kvadratnih kilometara, a ono što je neobično (s obzirom na to da se radi o užem centru grada) jest to što se u sklopu njega nalaze botanički, ali i zoološki vrt. Još jedna znamenitost u sklopu parka jest Vaydahunyad dvorac, pored kojeg se nalazi i kapelica.

Sljedeća postaja bila je Ribarska utvrda (Halászbástya), koja je građena od 1895. do 1902., a obnovljena je nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je pretrpjela znatna oštećenja. Ime je dobila po ribarskom cehu koji ju je štitio tijekom srednjeg vijeka. Utvrda sadrži sedam tornjeva, koji predstavljaju sedam plemena koja su se krajem 9. stoljeća naselila na području Panonske nizine i od kojih je nastao mađarski narod. S utvrde se, kao i s Cittadelle, također pruža veoma lijep pogled na Dunav, na kojem leži i mađarski parlament.

Između Ribarske utvrde te obližnje crkve Matijaša Korvina (izvorno nazvana crkva djevice Marije, mijenja ime u 19. stoljeću po Matijašu koji je u 15. stoljeću naredio da se izvrši preobrazba južnog tornja crkve) nalazi se i kip Stjepana I. Arpadovića, prvog ugarskog kralja, kojeg Mađari slave kao svog zaštitnika. Spomenuto područje zasigurno je jedna od povijesnih jezgri Budimpešte, kada se uzme u obzir da se na ne tako velikom području u blizini nalaze i utvrda, i kip prvog ugarskog kralja, i spomenuta crkva, koja je bila mjesto krunjenja nekoliko kraljeva, uključujući i Karla IV., posljednjeg vladara Habsburške monarhije.

To je bilo sve od predviđenih znamenitosti za prvi dan, u kojem sam odmah shvatio, a vjerujem i mnogi drugi iz moje grupe, da u Budimpešti zasigurno ima mnogo zanimljivih i lijepih lokacija za posjetiti. Navečer smo imali mogućnost fakultativne vožnje brodom po Dunavu, što bih svakako preporučio (cijena je bila 15 ili 20 €), posebice kada je vrijeme toplo i ugodno kao što je nama bilo. Uz klasičnu glazbu i lijepi, opušteni ugođaj, sat vremena vozili smo se po Dunavu i imali priliku vidjeti Budimpeštu i po noći, zbog čega se može steći dojam da neke znamenitosti, poput mađarskog parlamenta, imaju još veći sjaj i raskoš negoli tijekom dana.

Subota, 27. kolovoz 2016.

Pošto smo prvi dan obišli već dobar dio znamenitosti u Budimpešti, idući dan bio je nešto lakšeg ritma. Glavna znamenitost koju smo taj dan obišli bila je bazilika Svetog Stjepana (Szent István-bazilika).

Spomenuta bazilika danas je po veličini treća, ali po značaju prva crkvena građevina u Mađarskoj, po čemu se svakako može vidjeti njezina važnost, posebice za religiozni dio populacije. Zajedno s parlamentom u Budimpešti, bazilika, koja je dovršena 1905. godine, najviša je građevina u gradu (96 metara). Unatoč tome što su se već unutrašnjost prizemnog dijela bazilike te njezin eksterijer činili dovoljno impresivni, odlučili smo, uz malu nadoplatu, popeti se na gornji dio bazilike, što, doduše nije bila ni pretjerano lagana misija (300-injak stepenica od kojih je dobar dio bio u kružnom redoslijedu). Iako smo se morali malo pomučiti (na što se, moram priznati, dobar dio naše grupe ipak nije odlučio) to se isplatilo jer se s gornjeg dijela bazilike svakako pruža lijep pogled na okolni dio Budimpešte.

Nakon razgledavanja bazilike, sljedeća na redu bila je državna opera u Budimpešti. Nalazi se na Andraševoj aveniji, a druga je najveća opera u Budimpešti i Mađarskoj. Otvorena za javnost 1884., s kapacitetom od oko 1300 ljudi, svakako predstavlja impresivno zdanje.

Ostatak subote, te nedjelja do otprilike 15, 16 sati bili su predviđeni za vlastite programe. Tako smo odlučili podzemnom željeznicom (kojom smo se neki od nas tom prilikom vozili po prvi puta u životu) doći do „kuće terora“. Inače, kod podzemne željeznice valja biti veoma oprezan, jer kontrolori znaju čekati ispred vlakova, ako ne prije nego što ulazite u vagon, znaju vas dočekati nakon što izađete iz njega. Tako su kontrolori jednog čovjeka iz naše grupe uhvatili s neponištenom kartom, što ga je na kraju koštalo 8000 forinti (oko 200 kuna). Zanimljivo je istaknuti da njihova podzemna željeznica funkcionira još od 1896. godine, što bi značilo da je Budimpešta bila drugi grad u svijetu koji je uveo korištenje podzemne željeznice (odmah nakon Londona koji je isto uveo 1890.). Što se tiče „kuće terora“, ondje su na jednom mjestu sakupljena sva negativna sjećanja na totalitarne režime koji su postojali u Mađarskoj – točnije na „strelaste križeve“ (radikalnu frakciju mađarskih nacionalista koji su uz pomoć njemačkih nacista preuzeli vlast u Mađarskoj 1944.) te na komunističku vlast koja je u Mađarskoj postojala od 1945. sve do pada komunizma krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća. Iako se „kuća terora“ činila općenito zanimljivom, te je na ulazu u svaku prostoriju postojao papir na kojem je ukratko na mađarskom i engleskom bilo objašnjeno o čemu se radi u svakoj prostoriji, čini mi se da bi kuća mogla biti zanimljivija Mađarima, ili pak onima koji znaju mađarski relativno dobro, budući da su audio i videozapisi bili velikom većinom na mađarskom, te bez prijevoda.

Kada smo završili s razgledavanjem spomenute kuće, odlučili smo predahnuti, te navečer prije izlaska pojesti nešto od mađarske hrane, a s obzirom na to da smo htjeli nešto „brzinski“ – odluka je pala na langos – tradicionalnu mađarsku hranu, što je u stvari neka vrsta pogače koju napunite ili na koju stavite priloge po izboru. Uobičajena je kombinacija vrhnje i sir, a mi smo uz ta dva sastojka odlučili dodati kobasicu i špek. Po prihvatljivoj cijeni (oko 800-900 forinti, dakle 20-23 kune) svatko od nas je dobio porciju od koje se mogao solidno najesti, dovoljno da do idućeg prijepodneva nismo morali ništa jesti.

Nakon večere, odlučili smo (kao i u petak navečer) otići u neki noćni klub. U obje večeri izašli smo u klubove Instant i Szimpla kert. Ostat će mi u sjećanju od petka navečer kako su nas redari na ulazu u Instant pitali „Where are you from“? Kada smo odgovorili da smo iz Zagreba redari su kao iz topa ispalili „Aha, Dinamo Zagreb, mamiću cigane“, na što smo, naravno, puknuli od smijeha.

Ono što treba istaknuti jest: pazite se taksista! Kada smo u Szimpli kert pitali kako doći do Instanta, redari, ni pet ni šest, zovu taxi, čija cijena ide normalno kada taksi vozi ravno, međutim u zavojima cijena luđački podivlja, uz, naravno, vozikanje nekim apsolutnim okolnim ulicama umjesto da se ide direktno. Dakle, ako je vam je nešto dovoljno blizu da biste prošetali – mobitel u ruke i pokušajte se snaći. Ulaze u ove klubove nismo morali plaćati (doduše, valjalo je pričekati da se dođe na red za upad u Instant), glazba je bila dobra, a cijene pića pristupačne. Nakon što smo se zabavili i proveli i tu večer, bilo je vrijeme za poći natrag k hostelu te se lagano pripremit za pokret, budući da je u nedjelju bio predviđen povratak za Zagreb.

Nedjelja, 28. kolovoz 2016.

Nakon što smo se naspavali i razbudili, odlučili smo obići još neke dijelove grada koje nismo prije. Tako smo se prošetali Vacy ulicom. Ulica je jedna od glavnih pješačkih ulica u gradu, gdje, iako ulica nije predugačka (500-injak metara, dakle jedno 10 minuta laganog hoda) možete vidjeti velik broj domaćih ljudi i turista, da li u hodu, da li u jednoj od mnogobrojnih kavana, restorana ali i povoljnih prodavaonica suvenira (razglednice već od 100 forinti, dakle dvije i pol kune). Ne tako daleko od spomenute ulice nalazi se Zrinyi ulica, gdje nismo propustili priliku slikati se pored kipa mađarskog vojnika.

Budući da je za ručak valjalo ponovno nešto i pojesti, odlučili smo se na csikerpaprikas u sendviču. Za sličnu cijenu kao i za langoš, mogli smo se dobro najesti, te mogu reći da je hrana bila ukusna. Doduše, prilikom naručivanja sam shvatio da Mađari ne barataju najbolje engleskim jezikom, pa čak ni u ugostiteljskom sektoru. Okvirno sam procijenio na temelju našeg trodnevnog boravka u tom gradu (a kasnije sam na internetu vidio da sam i pogodio) da oko 20 posto Mađara zna pričati engleski. Stoga, ponekad u ugostiteljskim objektima, ako imate neke zahtjeve oko hrane i sastojaka, ne bi bilo loše na internetu istražiti koji su mađarski izrazi za ono što želite naručiti. Iako nismo jeli tradicionalnu domaću hranu u nekome od restorana, kušavši navedeni sendvič i langoš, dobili smo neki uvid u njihov gastronomski kutak. Također smo odlučili probati i neko od mađarskih piva, pa smo tako nekim nasumičnim odabirom uzeli Soproni.

Tako smo, usput hodajući, naišli i na jedan od grbova iz vremena Austro-Ugarske monarhije, u sklopu kojeg se može vidjeti grb trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a nakon toga smo naišli i na spomenik onima koji su poginuli u Prvome svjetskom ratu.

Nakon svega toga i lijepih 3 dana u Budimpešti uslijedilo je vrijeme za oproštaj od glavnog grada Mađarske (ali samo privremeno, sigurno se vraćamo nekom prilikom J) te za polazak natrag u Hrvatsku, s time da smo usput stali na jezero Balaton kako bismo imali priliku i tamo se prošetati. Moram priznati, Balatonom nisam bio posebno impresioniran, barem ne tim dijelom Balatona koji smo mi obišli. Doduše, sve skupa se čini opuštajuće, te ima mnogo restorana, kafića i pečenjara gdje ljudi mogu predahnuti, ali samo jezero mi nema toliku ljepotu kao jezera Hrvatske. Valja istaknuti da smo tom prilikom vidjeli i mnogo čamaca, jedrilica, brodova, ali i kanuista, kajakaša i veslača, pa i kupača.

Sveukupno gledajući, Budimpešta je grad koji je ostavio dobar dojam na mene, jednako kao i na ostale u mojoj grupi. Sa svojom raznolikom ponudom, lijepim i impresivnim znamenitostima i atrakcijama (povijesnim, kulturnim i prirodnim), te kvalitetnom kuhinjom, svakako predstavlja grad koji je nezaobilazan na turističkoj listi želja, posebice kada se uzme u obzir relativna blizina Budimpešte Hrvatskoj. Također, zbog ne tako brojne, ali dobre ekipe na putovanju, gdje je bilo ljudi različitih dobnih grupacija, putovanje mi je ostalo u posebno dobrom sjećanju. Zbog svega toga, Budimpešta je svakako jedan od gradova koji bih u budućnosti volio ponovno posjetiti, iako sam sretan da sam imao priliku uopće barem jednom otići u glavni grad Mađarske, posebice kada je bilo onako lijepo, sunčano vrijeme.

Ivan Arapović