Kako putovati s trogodišnjim djetetom: Phu Qouck

Vijetnam – Kako putovati s trogodišnjim djetetom – 1.dio – Priprema

Vijetnam – Kako putovati s trogodišnjim djetetom 2.dio – Ho Chi Minh City

Letjeli smo do Phu Quocka Viet airom. Vidljiva je razlika između Qatar usluge i budget kompanija, odmah da kažem. No, isto kao što biste pretrpjeli zetov bus do oaze u Dubravi znane kao Čučerje, tako biste i ovo izdržali. Samo 40 min leta i već smo bili u Phu Quocku – otoku u zaljevu. Dočekao nas je postariji gospodin s natpisom Mr. Shannon Davis i Ford kombijem te smo krenuli do prilično udaljenog resorta. Slušali smo Meghan Trainor i Charlieja Putha te njihovu stvar “Marvin Gaye”. U prolazu smo vidjeli ljude u japankama kako rade nešto oko sitnih, naherenih kućica, dočekujući goste ispred svojih “tradicionalnih” pizzerija, ali prije svega voze motore. Čak su i krave usmjeravali na pašu na motorima. Motori su u Vijetnamu život.

Deset “Marvin Gaye” repeticija kasnije (ili je čovjek tako veliki fan ili je opazio da smo prvi put bili zadovoljni pjesmom pa je igrao na sigurno), dospjeli smo do resorta koji ne da je odudarao od ostatka otoka, nego je bio poput Žaka Houdeka i stroge dijete. Ne ide jedno s drugim.

Resort je smješten na samoj obali i sastoji se od brojnih bungalova koji su jednostavni, a ipak odišu nekim prašumskim glamurom. Veranda s ležaljkama, zvukovi mora, zrikavaca i guštera. Ogromni krevet, tv, wifi…, a najcool stvar je kupaona na otvorenom u kojoj je cijeli mali vrt visokog raslinja pa odaje dojam kao da se tuširate negdje u prirodi. I komarci vas pikaju baš kao da ste negdje u prirodi.

Brzo se spustio mrak pa smo krenuli na večeru i rano spavanje. Rekoh, neću naručivati nasumičnu hranu. U Vijetnamu smo i želim jesti lokalno, no na kraju sam izabrala pola – pola. Na meniju sam opazila jelo koje se zove protresena govedina u slatko ljutom umaku s pomfrijem. Pomislih na kravu koju netko jako jak obrne za kopita pa ju trese dok se ne preda i rekoh: “To mi zvuči dovoljno egzotično. Uzimam!” Zaokružila sam obrok savršenom pina coladom te pizzom za bebača koji je bio skeptičan prema mojim nekonvencionalnim izborima. Jeli smo na terasi smještenoj u plićaku tako da je more udaralo svuda oko nas i bilo je jako romantično. Dijete se nije složilo. Morala sam natrgati komadiće salvete kako bih mu napravila improvizirane čepiće za uši jer mu je bilo pre glasno slušati more dok vozi svoje igračke aute po stolu.

Planirali smo brzo buđenje, ali sam ja također planirala i jedan test. Veliki sam snoozer što znači da imam svakodnevno 5-6 alarma namještena u razmaku od 8 minuta kako bih se probudila na vrijeme. Htjela sam pokušati ustati uz samo jedan alarm u sedam ujutro. Dečko me probudio u devet, a ja se ne sjećam da je alarm ikada zvonio.

Dan je prošao u brćkanju u toplom moru, građenju piješčanog dvorca i istraživanju. Kad putujete s tako malenim djetetom, važno je imati neku rutinu bez obzira na to koliko se putuje. Svaki dan smo imali neku aktivnost ujutro i pazili da se do sobe vratimo oko 12h. Stavila sam dijete na spavanje, a ja sam mogla nadoknaditi pisanje kolumne, teretanu ili netflix and chill s dečkom. Zapravo krivi redoslijed. Dijete na spavanje, netflix and chill s dečkom, onda i dečko zaspi pa ja mogu u teretanu na malo zasluženog vremena za sebe. Kasnije nam je ostalo dovoljno vremena za neku šetnju ili još kupanja te večeru, a ni dijete ni dečko nisu bili razdražljivi.

Ima jedan mali dučančić točno ispred prve rampe na izlazu iz resorta. Tamo smo kupili svježi kokos za piće. Rasjekli su nam ga mačetom na licu mjesta i stavili slamku, a najbolje je što košta 17000 donga što je oko 5 kn. Sljedeći dan sam kupila dva. Ima se, može se.

Oko 1,5 km niz cestu ima još pokoja trgovina. Svi prodaju isto – zapadnjačke grickalice (oreo se isplati kupiti, paket košta oko 6kn), vode, sokove i vina tipa Ribar, instant noodlese te svježe kokose. Također obiluju suhim voćem ili voćnim čipsom (ne, nije samo od jabuke kao u konzumu) te prilično pristupačnim orašastim plodovima što me je privuklo jer se čak i na odmoru volim zdravo hraniti. Također smo naišli na dosta restorana čija je ponuda stvarno raznolika. Uvijek nude svježu ribu, račiće i imaju vijetnamski te zapadnjački dio menija. Pho mi je trenutno najdraže jelo. Jako zasitna juha u zdjeli veličine kopanje s mesom, noodlesima, povrćem, ribom i raznim toppingsima kao što su chilli, klice, menta, korijandar, limeta i neka mješavina ljutog umaka od rajčice.

Phu Quock je otok daleko od metropole, iako ima zračnu luku, a mi smo bili smješteni na resortima prekrivenom dijelu otoka tako da smo od stvarnog života te zajednice bili prilično odvojeni. Zato me je iznenadilo kad sam vidjela galeriju suvremene umjetnosti u moru ugostiteljskih obrta. Upoznali smo umjetnika koji je rekao kako ljudi ne očekuju galeriju u ovako malenom mjestu pa ni ne dolaze, ali tkogod ih je posjetio, bio je oduševljen. Galerija je ujedno i lounge bar te nude sladolede i razne koktele. Jako ugodna atmosfera za druženje.

Završili smo večer savjetima koje je moje dijete dalo umjetniku o imenovanju njegovih djela. “Ovo nije tako dobjo. Ti nje znas bas.” Složio se sa savjetima i priznao kako je Ryuki u pravu. Ako i vi trebate savjete bebe zmaja, javite se na mail njegove manager mame. Cijena sitnica. Dogovorimo se.

Phu Quock nam je bio savršena destinacija za punjenje baterija. Osjećali smo se poput onih zgodnih ljudi s puno followera na Instagramu i zavidnim fotkama. Ostali smo nekoliko dana i bilo nam je žao otići dalje, no Vijetnam je zvao da ga istražimo i morali smo se odazvati. Napustili smo otok praćeni osjećajem nostalgije pomiješanim s iščekivanjem…

Nastavak slijedi…

Napisala: Helena Novosel – Flash.hr