Helena Novosel nas vodi na drugi dio putopisa iz Vijetnama, prvi dio možete pročitati –> OVDJE
Leteći iznad Ho Chi Minha oblila me nekakva ekstaza kakvu dugo nisam osjetila s obzirom na to da je većina mojih dotadašnjih emocija o Vijetnamu bila vezana (uzrokovana) tobože dobronamjernim savjetima samoprozvanih putnih stručnjaka. U strahu od gubljenja bubrega, nisam očekivala vidjeti grad toliko prijateljskog tlocrta. Boje, arhitektura, vode koje se kreću zajedno sa zemljom, naselja koja se prilagođavaju prirodi rastući uz nju.
Ho Chi Minh je velik, visoki grad zanimljive arhitekture i običaja ugrađenih u svaki kutak. Naizgled kao bilo koji drugi veliki grad, a opet prožet nečim novim što nikada do sad nisam vidjela.
Nakon što smo se smjestili u hotel, krenuli smo u istraživanje. Prva destinacija bila nam je živopisna gradska tržnica. Ništa nije toliko ekstra poput placa u Dubravi, ali rekoh dat’ ću ovome priliku. Zanimljivo mi je bilo vidjeti kako je sve na jedan način isto kao kod nas, a na drugi različito. Prodavala se odjeća, suveniri, kuhana ili svježa hrana, grickalice baš kao i kod nas, no vrste dobara su bile drugačije. Nama egzotično voće poput manga, kokosa, zmajskog voća, papaje je bilo posvuda, sušene ribe, govedina i piletina začinjeni chillijem, mali metalni motorići u raznim bojama, slatki tradicionalni kompletići za bebače i brda noodlesa ili proljetnih rolica te ostale ulične hrane pripremljene na razne načine. Najljepše su mi bile tradicionalne Vijetnamske haljine i malo mi je sad žao što ni jednu nisam kupila. Jednostavno se nisam mogla odlučiti koja mi je ljepša. Haljine su dugačke s prorezima do struka sa svake strane te visokim ovratnicima i pripadajućim svilenim hlačama. Prekrivene motivima cvijeća, prirode ili rijeke i brodova te ljudi koji rade na rijekama. Mislim da mi je problem bio to što sam imala osjećaj kako će svi turisti kupiti bar jednu od njih i nisam si mogla dopustiti biti taj klišej turist. Volim biti posebna. Tako da sam kupila samo magnet za frižider.
Sljedeći na redu bio je parkić. Savjet 2: Kad putujete s malim djetetom, njega ne zanimaju kulturno uzdizanje, muzeji ili hramovi koje ste posjetili. Možete otići na kraj svijeta i imati more sadržaja, no ako ga niste odveli u parkić, osjećat će se kao da se uopće taj dan nije igralo ni radilo ništa fora.
Otkrili smo ogroman park usred grada prepun sprava za vježbanje i igru. Bio je savršen, osim jedne male sitnice. Bio je preko puta ceste. Na svakom su se koraku čule trube automobila, kamiona i motora, a ja sam se jedino pitala – zašto me sva ova vozila šalju u pičku materinu? Kasnije sam saznala da oni zapravo trube kako bi ostalima u prometu dali do znanja da su tamo i tako izbjegli moguće sudare s obzirom na to da semafori služe samo kao ukras. Prelazeći preko ceste, život mi je preletio pred očima. To je sistem – pređi cestu bilogdje i bilokad jer ti nitko ionako neće stati. Hijerarhija u prometu je uglavnom: autobusi – kamioni – auti – motori – bicikli – krave – majmuni – štakori – pješaci. Sretno!
Parkić mi je bio zanimljiva prezentacija života u Vijetnamu jer sam i ostatak puta nailazila na iste scene. Na jednom dijelu usred parka bila je kućica, poput one na Zrinjevcu, i u njoj zvučnik te grupa ljudi koja je vježbala koreografiju. Malo dalje nasred putića u šumi, žene su se skupile na grupnom aerobnom treningu uz trešteći EDM iz velikog zvučnika pored trenerice. Zadivilo me to. Samo se skupe usred parka i vježbaju, aktivni su. Bila sam toliko fascinirana i najviše sam im se htjela pridružiti, no dijete je imalo druge planove. Morali smo do tobogana. Naime, niste vidjeli V od Vijetnama ako niste isprobali tobogane. Serem, isti su kao i ovdje, ali kao što rekoh, dijete treba imati playtime. Kad smo došli do mjesta za igru, također sam ugledala grupicu školaraca koja je jednostavno plesala, vježbala neku koreografiju; možda za školsku predstavu. Izgledala mi je dosta tradicionalno. Taj mi je običaj bio toliko primamljiv da ću ga zasigurno isprobati u Hrvatskoj. Ima i ovdje vježbanja u parkovima, no ne na isti način i ne toliko rasprostranjeno i raznoliko. Ljudi svih dobnih skupina samo su se skupili i bavili se nekom aktivnošću zajedno. Predivno!
Kasnije smo nazvali Čučerje na skype. Poslali su baku na krov da pridrži malo antenu pod kutem za bolji prijem pa su se javili. Mojima nikako nije bilo jasno kako to da nećemo cijeli put provesti u istome gradu i plašili su se aviona kao crnoga vraga. “Da je Bog htio da letimo, dao bi nam krila”, rekao bi otac, a da mi baka ovo sazna, prolila bi svetu vodicu od šoka, no trebali smo se naspavati jer smo imali rani let do naše sljedeće Vijetnamske destinacije.
Nastavak slijedi…
Napisala: Helena Novosel – Flash.hr
