Intenzivni toplotni udar doživjeli smo izlaskom s aerodroma i prvim korakom po pravom vijetnamskom tlu. Bilo je toliko vruće, a vlaga u zraku gotovo 100-postotna. Ta nas je paklena kombinacija pratila tijekom cijelog putovanja. Nismo ni slutili da se tek zagrijavamo, jer, tko bi pomislio da može paklenije od najpaklenijeg?
Napisala: Lea Bijač
Film Lovac na jelene moj je najdraži na tematiku Vijetnamskog rata (od pogledanih, parirati mu može samo Kubrickov Full Metal Jacket). Gledajući ga iznova i iznova, maštala sam o Vijetnamu, toj dalekoj zemlji smještenoj na jugoistoku Azije, njezinoj povijesti i svim događanjima koja su je učinile time što danas jest. Zbog nedostatka vremena za samostalnu organizaciju putovanja, inače vrlo mukotrpan i zahtjevan proces koji ponekad iziskuje i višemjesečni angažman, odlučili smo putovati u organizaciji turističke agencije. U već uigranom sastavu, tata i ja. Iako je i Tajland dolazio u obzir, zbog kvalitetnijeg programa odabrali smo 13-dnevno putovanje u Vijetnam i Kambodžu. Bilo je to početkom svibnja 2016. godine.
S našim turističkim pratiteljem upoznali smo se u zagrebačkoj zračnoj luci. Na mene nije ostavio pozitivan prvi dojam. Djelovao mi je istovremeno bahato i nedovoljno iskusno. Ostatak grupe, suputnika, tad nismo vidjeli. Znali smo samo da nas ima 15 Hrvata. Odletjeli smo za Dohu, glavni grad Katara, gdje smo proveli osam sati čekajući let za Ho Chi Minh. Prošli smo svaki kutak aerodroma. Od područja za spavanje, preko butika s tradicionalnom arapskom odjećom, do improviziranih džamija. Te puste sate stajanja na mjestu jedva smo izdržali. Potkraj više nismo znali što bismo i gdje bismo sa sobom. Ni wi-fi nije funkcionirao. Izdeprimirala nas je činjenica da ćemo let za Zagreb u povratku morati čekati još i duže.
U ranim popodnevnim satima stigli smo u Vijetnam, u više od 11 tisuća kilometara udaljeni Ho Chi Minh, smješten na jugu te, službeno, socijalističke republike. U zračnoj luci oformili smo grupu i saznali s kime ćemo dijeliti svoju azijsku avanturu. Roditelji s dvojicom sinova, tata i ja, i ostali svi odreda umirovljenici, ali iznenađujuće agilni i dobro držeći. Na licu mjesta popunili smo formulare za vizu, uz koje je obavezno priložiti i vlastitu fotografiju, te ne tako zanemarivu svotu novca.
Intenzivni toplotni udar doživjeli smo izlaskom s aerodroma i prvim korakom po pravom vijetnamskom tlu. Bilo je toliko vruće, a vlaga u zraku gotovo 100-postotna. Ta nas je paklena kombinacija pratila tijekom cijelog putovanja. Nismo ni slutili da se tek zagrijavamo, jer, tko bi pomislio da može paklenije od najpaklenijeg? Znoj nas je luđački probijao, baš svaki djelić tijela bio je mokar. „Nisam cvilidreta, ali na ovo ću se teško priviknuti“, zaključila sam. Vremena za predah nije bilo. Raymond, naš dragi lokalni vodič, izrazito mršav i sitan Vijetnamac, lica punog akni i nepravilnih zuba, po hitrom je postupku svu prtljagu ubacio u mini-autobus, a potom i nas. Klima je radila svom svojom jačinom, no, pomoći nije bilo. I dalje smo bili mokri, mokri, mokri.
Kako se Vijetnam pruža od sjevera prema jugu, s planinama i smjenom monsuna, klimatske razlike u zemlji su značajne, iako se klima definira jednostavno kao tropska kišna. Sjeverni dio prolazi kroz četiri godišnja doba; zimi je pod utjecajem vlažnog sjeveroistočnog, a ljeti jugozapadnog monsuna. Najviše kiše na području cijelog Vijetnama pada upravo za vrijeme jugozapadnog monsuna, koji svu svoju moć pokazuje od svibnja do listopada. Južnim Vijetnamom zbog slabijeg utjecaja monsuna izmjenjuju se suho i kišno razdoblje, a temperature variraju od srednje do ekstremno visokih. Idealno vrijeme za putovanje u Vijetnam je siječanj ili veljača, a naša kasnotravanjsko-svibanjska tura bila je posljednja do kraja godine, jer je spoj visokih temperatura i velike vlage u zraku teško izdrživ za ljude rođene i odrasle u područjima umjerenih klima. U punom sjaju osjetili smo to na svojoj mokroj koži.
