Vernesa nas vodi u raj. Idemo na Maldive – pravi mali raj na zemlji. Ali nećemo se samo izležavati na prekrasnim plažama, upoznat ćemo kulturu, ljude i način života na tim prekrasnim otocima.

Maldivi. Raj na zemlji.

Otoci gdje sunce sja cijele godine, gdje lagani povjetarac donosi mirise mora, gdje toplina grije kosti, gdje palme rastu visoko do neba, gdje se bijeli, puderasti pijesak stapa s tirkiznim morem, mjesto netaknute prirode i čudesne flore i faune, mjesto iz snova.

Izlazeći iz aviona na otoku Hulhumale zapuhne me smrdljivi i zagušljivi Maldivski zrak. Mješavina mirisa mačaka i nekakve nedefinirane hrane, paljevine plastike i ispušnih plinova, sve otežano vlagom koja bi se mogla rezati nožem.

Pomalo razočarana onime što vidim pitam se pa gdje su oni Maldivi s prekrasnih fotografija. Vrlo brzo shvaćam da tamo ja neću niti doći. Ta mjesta, otočići s resortima su rezervirani samo za elitu dubokog džepa. Hidroavionima ili gliserima se dolazi do njih, a noćenja se plaćaju po više stotina, pa ček i tisuća, dolara. Pa dobro, vrlo brzo se oraspoložim nakon što samoj sebi kažem kako na Maldive ionako nisam došla samo uživati na plaži, već upoznati ljude, njihove običaje, jela i kulturu i to onakvima kakvi oni i jesu, a ne zašminkane kulise udaljenih otočića koje su iskonstruirani samo za one koje ionako ništa od ovoga niti ne zanima.

Pa krenimo s pravim Maldivima. Ono što se meni učinilo izuzeto interesantno i nepoznato do sada bila je glavna i jedina religija na Maldivima, Islam. Narod koji se svoje religije izuzetno strogo i čvrsto pridržava pa tako su sve žene pokrivene maramama, grupiraju se međusobno, šeću po otocima, vode djecu na kupanje, dok se muškarci zasebno grupiraju, te odlaze na molitve u džamije i u lokalne restorančiće u kojima niti turisti niti žene nisu dobrodošli. Po zakonu je nemoguće biti stanovnik Maldiva ako niste musliman. Iako su izuzetno konzervativni, ne spriječava ih da ugoščuju stotine tisuća turista koji se na izoliranim otocima kupaju polugoli, piju alkohol i jedu svinjetinu. Naravno, na Maldivima je alkohol i svinjetina zabranjena. Na svim javnim plažama je zabranjeno kupanje u badićima. Tri programa nacionalne televizije ispunjena su pozivima za molitvu, molitvama, čitanjima iz Kurana, vjerskim temama.

Moje putovanje započinje na aerodroskom otoku, Hulhumale. Došla sam kasno poslijepodne. Sunce se primicalo zapadu, a voda se oko otoka učinila muljavom. Po izlasku iz aerodromske zgrade par muškaraca mi je ponudilo taxi i gliser. Lokalnim busom, u kojemu sam bila zaista prava atrakcija, što zato što sam žena koja putuje sama, što zato što sam turist koji koristi usluge javnog prijevoza, došla sam do mjesta. Mjesto Hulhumale ima par stambenih blokova i par uličića u kojima su smještene obiteljske kuće. Glavna ulica proteže se dužinom otoka. Tu se mogu naći malene trgovine sa živežnim namjernicama i mnogo hotelčića. Moj hotel se nalazi u blizini plaže u sporednoj uličici. Od umora nakon točno 40 sati putovanja jedina želja mi je pojesti juhu i spavati dugo, dugo. Tako sam i učinila.

Hotel mi se učinio kao prijevara. Cijena noćenja s doručkom 50 dolara. Zagušljive, male sobice, adaptacija u tijeku, naručena juha dolazi nakon 50 minuta, doručak sastavljen od sasušene hrenovke, dva hladna tosta i mini putrića koji to uopće nije, već nekakva biljna pasta koja ti se zalijepi za nepce. No, hej! Na Maldivima si! Smještaj je skup i s time se pomiri.

Ujutro se dižem preporođena. Nakon par litara ispijene vode tokom noći i fantastične juhe, jutro mi se činila nova priča. Sunce obasjava otok, visoki valovi razbijaju se o pješćanu plažu, toplina je gotovo neizdrživa, pogotovo za nekoga tko je došao iz Hrvatske zimi. No, uzbuđenje onime što ću sve po otocima otkrivati i koga ću sve upoznavati, tjerao me dalje. S ruksakom na leđima prvo sam se uputila razgledati glavni grad, Male. Brodom je trebalo desetak minuta do glavnog grada Male. A Male? Hm…najbolji opis toga grada je: građevinska zona. Obzirom da su Maldivi tek 2008. dozvolili kretanje turista po većem teritoriju same zemlje, stanovništvo se bacilo na zaradu turizmom. Treba sad preko noći sagraditi mnogo turističkih objekata kako bi se zadovoljile sve potrebe turista koje u zemlju naviru u sve većem broju. Najbolji biznis je imati trgovinu građevinskim materijalom ili namještajem. Tako je Male, grad visokih zgrada na malom otočiću prava građevinska zona. Drugih opasnosti ni nema, osim da ti kakva cigla ili kanta ne padne na glavu. Vrijedno je razgledati par džamija i uličice s šarenim kućicama. Sve se to može u roku par sati.

Oko dva popodne, vrućina je postala nesnosna. Ni trunke povjetarca, a sunce prži kroz oblake. Zrak je i dalje zagušljiv, težak, prepun smrada i vlage. Brod za moj otok kreće u 3 sata iz jedne od luka. Pokraj samog mjesta ukraja nalazi se klimatizirani restorančić za turiste koji zaista može doći kao pravi spas prilikom višesatnih čekanja. U brod se ukrcava lokalno stanovništvo koje je obavljalo razne poslove u glavnome gradu te kupovalo. Oni sjedaju u prednji dio broda. Mirno čekaju da brod krene. U stražnji dio broda se ukrcavaju turisti. Tegle svoje velike ruksake, s oduševljenjem, smijehom i glasnim razgovorima fotkaju jedni druge. Selfiji se odmah šalju na Facebook. Slamnati šeširi i sunčane naočale neizostavni su dodaci. Nedugo nakon što brod krene, turisti utonu u san. Vrućina, umor i ljuljuškanje broda smiriti će preglasnu masu na stražnjem dijelu broda.

Lokalci neće spavati. Oni potiho razgovaraju, kupuju grickalice i gazirane sokove što ih striček prodaje, grickaju koštice. Nitko ne gleda u mobitel ili tablet, nitko nema fotić. Kakav kontrast. Žene sjede sa ženama, muškarci uglavnom s djecom. Njihova tijela su u potpunosti prekrivena odjećom, ali njima nije vruće.

Brod potom uđe u nekakvu monotoniju svoje plovidbe, ljuljanje sve pomalo uspavljuje. Potom odjednom netko od turista skoči na noge, glasno uzvikne nešto na francuskom i tada se počnu buditi ostali turisti. Skaču, uzimaju fotiće i okreću se ka istoku. Pogledam prema otoku koji se vidi, ali ništa ne vidim. Običan otok. Tada malo bolje promotrim i ugledam ono što budi turiste, ono što unosi u svakog turista uzbuđenje, pa to je resort! Turisti su oduševljeni, slamnate kućice što na drvenim stupovima stoje nad tirkiznim morem. Pogled na resort valjda budi čežnju za novcem, za materijalnim, za onim što će malo tko od nas imati. Biti u resortu san je mnogih. Odsjesti tamo pa makar koji dan ostvarenje je snova. Rajski otok.

Nakon što smo prošli resort, pristižemo na jedan od naseljenih otoka na kojemu je dozvoljeno kretanje turista, no obzirom da nema nikakvih smještajnih kapaciteta, turisti ga ne posjećuju. Tu se iskrcao gotovo cijeli prednji dio broda. Nedugo nakon, dolazimo na otok Maafushi! Plovidba je skoro dva sata, a koštala je kojih par dolara. Nakon iskrcaja uputim se prema hotelu.

Hotel nije najpovoljniji, nije ni najskuplji, ali se za dobru cijenu zaista dobije dašak luksuza. Doček u luci, mokri ručnik za pranje ruku, smoothie za osvježenje, video prezentacija samog hotela i aktivnosti koje nude, ljubazno, nasmijano osoblje, a zatim soba: na samoj obali, s velikim staklenim zidom koji gleda na more, klimatizirana s hladnjakom, televizorom, toplom vodom i udobnim, kraljevskim krevetom.

Sve je tu! Neka odmor započne…

Vrlo brzo sam se raspremila i krenula bosa u razgledavanje sela. Odlučila sam svo vrijeme biti bosa na otoku. Nema ništa divnijega od hoda po pijesku.

Kakav je taj Maafushi? Pa neobičan. Ceste su pješčane, a kako kiša pada svaki dan (u suhoj sezoni) velikve lokve su po cesti. No kroz njih se može bos. Na otoku se nalazi zatvor koji je naravno ograđen visokim ogradama. Lokalno stanovništo zauzima središnji dio otoka sa svojim malim, šarenim kućama. Visoke, betonske ograde spriječavaju poglede. Na Maldivima nema kućnih brojeva nego svaka kuća ima svoje ime.

U selu se nalaze tri džamije iz kojih se pet puta dnevno može čuti poziv na molitvu. U središnjem dijelu otoka se može pronaći par trgovina s hranom, jedan restorančić za lokalne muškarce, velika škola i još jedan veliki centar za obrazovanje čija funkcija mi ni danas nije jasna. Na sjevernom dijelu otoka su koncentrirani hotelčići, pripadajući im restorani (drugih nema osim onih u sklopu hotela), par trgovina sa suvenirima i sitnicama koje bi jednom turistu mogle zatrebati. Na tom dijelu se nalazi i plaža za turiste. Plaža je ograđena s visokom ogradom od palminog lišća. Na nju ne smiju stanovnici otoka, pogotovo ne oni muški. Tamo iza ograde kupaju se polugoli turisti. Ponekad se mogu vidjeti i žene kako se s djecom, s maramama na glavi kupaju. No, to je rijetko.Tamo iza ograde iza malenoga štanda sjedi jedan dječak. Oko šesnaest mu je godina. Ni dijete, ni muškarac. On smije biti tamo i prodavati turistima kokos, ananas i papaju.

A more? More je čarobno. Bijeli, puderasti pijesak i tirkizan plićak do kuda ti oko seže. Visoke palme koje prave hlad, lagani povjetarac…čarobno. U pličaku se može naći puno raznobojnih školjkica i koralja. Naravno, njih se ne smije izvoziti s Maldiva. Čovjek zaista satima može roniti, plivati i brčakati se u takvom moru. No, sunce je izuzetno jako. Zato kupanje u maijci mi se učinilo kao idealan potez već drugog dana provedenog na plaži. Ujutro se mogu vidjeti turisti s velikim crvenim flekovima po tijelu. Jedini spas od sunca je zasta krema s visokim faktorom i lagana majica dugačkih rukava. U pličaku se mogu vidjeti prekrasne ribe i kornjače, te iako postoji popis opasnih morskih životinjica, mislim da se u pličaku nitko ne treba bojati. E da, to je ona slika s razglednice!

Hrana na Maldivima se bazira na riži i curryju, rezancima i juhama. U svakom jelu se može pronaći komadić mesa, pa tako i vegeterijanska povrtna juha sadrži meso. Ali nema problema. Svi su nasmijani i dragi, pomalo suzdržani. Vrijeme na Maldivima ide drugačije. Hrana se čeka jedno sat vremena. Bez pretjerivanja. I najjednostavnije jelo poput juhe se čeka dovoljno dugo da trčeći napravite krug po otoku. Bila sam pomalo razočarana klopom. Očekivala sam puno više egzotičnog voća i povrća. Izgleda da oskudjevaju sa svježim, jer ionako se malo toga proizvodi na Maldivima, pa se sve skupo plaća kako bi se uvezlo sa Šri Lanke ili Indije.

Na otoku gotovo pa nema automobila, tu i tamo koji. No, zato motore ima svaka kuća. Omiljeni su dečkima u popodnevnim i ranovečernjim satima. Danima sam se bavila razmišljanjem kuda oni u tolikom broju idu na motorima. Nakon par dana sam shvatila: nigdje. Vrte se okolo po otoku, prave važni, pokazuju svoje vještine i odmjeravaju snage. Ukoliko ste pokraj ceste ta buka zaista pomalo može biti nesnosna.

Sunce zalazi oko 18.00 sati. A kada zađe, vrlo brzo nastupa mrki mrak, ništa se pred nosom ne vidi. Izlazak sunca je u 6 ujutro. Meni se to učinilo idealno za dobar odmor i puno sna.

Maldivi…otočići u Indijskom ocenu…daleko, daleko od svega. Idealno mjesto za odmor, relaksaciju, dolazak k sebi. Lako se čovjek izgubi u njihovom vremenu i prostoru, nerazmišljajući o ničemu.