Za mene je prizor Iguazu vodopada – velika ljepota. La Grande Bellezza, ono što je Jep Gambardella glavni junak istoimenog cijelog života tražio. Te tropske šume i bujna vegetacija u kombinaciji sa gigantskim vodopadima stvarno su nešto najgrandioznije što su moje oči, vječito željne ljepote, a posebno one velike, gledale.

Piše: Leka Dedivanović – Crna Gora

Od malena sam imao sreću da u kući slušam priče o dalekim prekomorskim zemljama. Ta kuća mi je kasnije postala polazna luka za brojna lutanja svijetom. A kad lutanju nađete svrhu, onda ono postane putovanje.

Dvo tjedno putovanje po Južnoj Americi je upravo bilo jedno od onih koja su imala svoju svrhu. Da upoznam nove zemlje i narode i neku bolju verziju sebe. Priču o Iguazu vodopadima ili prevedeno sa jezika Guarana Indijanaca “Velikoj vodi” počinjemo savjetom. Do tamo putujte gradskim prijevozom i uštedjet ćete dosta novaca. Karta je jeftina, a autobusi kreću sa glavne autobuske stanice svakih pola sata. Autobus vozi nekih pola sata do ulaza u nacionalni park.

Ulaznicu za nacionalni park Iguazu smo platili oko 16 eura. Par stotina metara nakon ulaska u nacionalni park dočekao nas je prvi vidikovac. Bila je to ljubav na prvi pogled.

A pogled na Iguazu vodopade je nešto što se ne zaboravlja.

Sve drugo u jednom momentu postane nebitno. Čak i gomile turista koji se guraju da bi imali što bolju poziciju za fotografiranje. Svi žure da snime što više. Jako malo njih zastane da promatra ovu ljepotu.

Za mene je prizor Iguazu vodopada – velika ljepota. La Grande Bellezza, ono što je Đep Gambardela iz istoimenog filma cijelog života tražio.

U momentu dok sam svim čulima upijao ljepotu ovog čuda prirode u glavi sam vidio reprotažu u časopisu Caffe montenegru. Duplericu sa velikom fotografijom vodopada, ovim naslovom i željom da kroz slike i riječi ispričam priču o Iguazu vodopadima.

A onda mi je zafalilo riječi.

Nije ni čudo, jer Iguazu vodopadi su i rječitije od mene ostavili bez teksta. Tako i treba jer u velikoj ljepoti samo treba uživati.

Te tropske šume i bujna vegetacija u kombinaciji sa gigantskim vodopadima stvarno su nešto najgrandioznije što su moje oči, vječito željne ljepote, a posbeno one velike, gledale.

A treba uživati u nestvarnom prizoru od oblaka vodene pare koji se izdižu iz korita rijeke, prekrasnim gustim oblacima koji šaraju nebo plavije od našeg i sunčevim zracima koje probijaju kroz njih. Grmljavina vodopada čuje se nadaleko i daje nevjerovatnu zvučnu podlogu ovom nezaboravnom prizoru. Imali smo sreće pa smo prvog dana obilaska vodopada imali smjenu svih godišnjih doba.

Prvo je sunce pržilo, onda su se gusti tamnosivi oblaci nadvili nad nama i počela je prava monsunska kiša. No, nije nam smetalo da stojimo na kiši i promatramo čudesnu igru prirode. Sijevale su munje, čula se grmljavina, ali ljepotu prirode ništa nije moglo da sakrije. Pokisli smo do gole kože, jer ni kabanice nisu bile od koristi, ali sreći našoj nije bilo kraja. Duše su nam grijali prekrasni prizori i ta toplina mi grije dušu i u momentu dok pišem ove redove.

Pogled s druge strane

Dilema da li su ljepši vodopadi sa brazilske ili argentinske strane muči ljude koji dolaze da posjete Iguazu.

Mi smo odlučili da obiđemo obje i da onda sudimo. Vožnja do Puerto Iguazu, gradica u Argentini traje manje od 40 minuta.

Dok smo se vozili autobusom u turističkim prospektima sam pročitao da su vodopadi 1984. godine uvršteni na UNESCO-v popis Svjetske kulturne baštine (i to zasebno kao Nacionalni park Iguazú u Argentini i Nacionalni park Iguaçu u Brazilu), a 2011. godine odabrani su među novih sedam čuda prirode. Vodopadi, koji su locirani u nacionalnim parkovima Iguazu u Argentini i Iguasu u Brazilu, sastoje se od 275 slapova visine do 80 metara, a prostiru se duž nekih 2,7 kilometara.

Tokom puta prolazimo granicu i olako završavmo carinske formalnosti. Novi pečat u pasošu i nastavljamo putovanje. Autobus nas vodi pravac do ulaza u nacionalni park. Ulaznica za nacionalni park košta oko 16 eura.

Nakon ulaza ukrcavamo se u vozić kojim prolazimo kroz džunglu i stižemo do početka staze koja nas iznad rijeke vodi do najvećeg i najjačeg vodopada – Garganta del diablo iliti Đavoljeg grotla.

Subjektivni utisak objektivnog promatrača je da ste zbilja u đavoljem grotlu. Buka i ogromni oblaci kapljica vode ne remete utisak. Samo smetaju turisti koji se gurkaju za bolju poziciju i kvare užitak onima koji pokušavaju da na miru uživaju u svim čulima u ovom nevjerovatnom prizoru.

Obilazimo još nekoliko vidikovaca sa koji se pružaju prekrasni pogledi na vodopade i brazilsku obalu. Tokom šetnje kroz šumu, nailazimo na čudnovate biljne i životinjske vrste, kojih kažu ima preko dvije tisuće.

Jedna od životinja koja je karakteristična za ovaj prizor je Coati, simpatični sisavac koji naseljava šume. No, naviknuti su na ljude pa ih možete vidjeti svugdje. Usprkos upozorenjima da se ne igraju s njim, turisti im često daju hranu, a mali kradljivci nerijetko to iskoriste kako bi odžeparili ljude. Budite oprezni i sa distance ih promatrajte kako vješto vrebaju pravi momenat da nekog “opljačkaju”. Ako imate sreće vidjet ćete i tukane, raznovrsne leptire i velike guštere, a ako nemate sreće možete da naletite na pume ili jaguare.

Toliko smo se zanijeli ljepotama krajolika da nam nije ostalo vremena za vožnju čamcima koji ulaze ispod samih vodopada. Kažu da je doživljaj nevjerovatan, ali eto zbog loše organizacije vremena tu priču ne mogu da potvrdim. Ono što znam je da ako me putevi ponovo odvedu u ove krajeve da će obavezno uzeti vožnju brodom.

Ni tokom boravka u nacionalnom parku, ni danas ne znam da li je ljepša argentinska ili brazilska strana vodpada. Zato preporučujem da ostanete dva dana i obiđete obje. Vjerujte da vrijedi i da ćete svaki trenutak pamtiti dok ste živi.

Ukoliko imate vremena posjetite i obližnji Paragvaj. Za crnogorske državljane viza je obavezna, ali se lako dobija na granici.