Vedran je na putovanje krenuo sam, a onda upoznao ekipu s kojom je istražio Tenerife. Kako su se proveli pročitajte u nastavku.

Koji gubitak vremena ili još gore, koji gubitak novaca! Bile su to misli koje su me zaokupljale već drugi dan po dolasku na Tenerife. Toliki otok, toliko toga za vidjeti, sve je raštrkano, a busevi voze samo do 8:15 navečer. Bio je to jedan od najgorih trenutaka u mojim dosadašnjim putovanjima. Činilo mi se da je sve tako blizu, a opet tako daleko, a sve zbog nepoloženog vozačkog. E, pa eto, iako sam u početku mislio da sam došao uzalud, stvari su se počele mijenjati  te iste večeri…

Španjolska, Kanarski otoci, točnije Tenerife, smješteni u Atlantskom oceanu pokraj afričke obale. Mnogi ga nazivaju otokom vječnoga proljeća ili mladosti, no ja kažem da su to uistinu europski Karibi. Već po samoj egzotici imena, čovjek bi pomislio (ili barem poželio) da se radi o nekom tropskom otočju. Osjećao sam to već po izlasku iz zrakoplova. Posebno to doživite kada stignete iz ledenih 10C i sletite na ugodnih 24C. Isprva ne možete vjerovati da se samo nakon 4 sata leta iz Londona, možete naći na sasvim drugačijem mjestu. Iako je bilo već poprilično kasno, osjećao sam se nevjerojatno uzbuđenim s obzirom da me već po izlasku iz aerodroma, kod izlaza čekao čovjek s mojim imenom na papiru. Bila je to naručena pick up usluga za prijevoz do hostela. Osjećao sam se kao putnik koji je letio s jednog kraja svijeta na drugi, znate, kao ono što gledate u filmovima. Kada bih vam sada rekao da sam po kasnom dolasku, jedva čekao leći, vjerojatno bih vam rekao jednu veliku laž. Istina, nisam imao što drugo radit nego smjestit se u hostelu i isplanirat sljedeći dan. Naposljetku što li drugo možete raditi kada putujete solo? Stoga sam ipak, nakon kratkog švrljanja po hostelu, odlučio otpočinut, ipak sam putovao cijeli dan.

Najpopularnija mjesta na južnoj strani otoka su famozna Playa de las Americas i Los Cristianos. Oko toga nema rasprave. Tamo je najveća koncentracija turista, hotela i smještajnih kapaciteta. Stoga nije ni čudo da sam se drugog dana zaputio upravo tamo. Za potrebe ove priče, reći ću vam da sam bio smješten u hostelu odmah ispod južnog aerodroma. Na prvi pogled kada pogledate kartu reklo bi se, super, sve je blizu. No, prevarili bi ste se. Od južnog aerodroma, pa do plaže Los Cristianos, treba vam kojih 20 minuta vožnje automobilom. No, ako koristite javni prijevoz, buseve kojim upravlja Titsa, putovanje će vam trajati sat i pol. Možete li zamisliti voziti se busom sat i pol, a pri tome da autobus stane svakih 3-5 minuta? Nezamislivo, barem do tog trenutka. Ništa, kada prvi put sjednete u bus mislit ćete si pa ovo je baš super, barem ću razgledati sve na otoku. Da, bit će vam to draga misao prvih 2 puta, no nakon toga počet ćete si čupat kosu. Zamislite da provodite 3 sata vozeći se po istoj cesti. Tako da vam već sada mogu reći, da ako nemate auto, nemojte niti dolaziti na Tenerife, ako želite nešto vidjeti. Naime na otoku je sve raštrkano. Prva stvar koju ćete htjet vidjet je vulkan El Teide, no prisjela bi vam ideja odlaska do vulkana, kada bi saznali da do vulkana dnevno voze samo dva busa. Jedan ujutro, a drugi tek navečer. No, o tome malo kasnije.

I tako, da skratim priču, toga prvog dana nisam vidio mnogo, osim što sam se gubio po autobusnim stanicama i okupao na plaži El Duque. Moram vam priznati da je za mene to bio doživljaj s obzirom da sam ležao na plaži od crnog pjeska na 24C. Temperatura vode bila je iznimno dobra za to doba godine (sredina listopada). Stoga kada vam kažu da je Atlantik hladan, lažu. Nakon ponovne vožnje od sat i pol, usitinu sam pomislio: kako ću vidjeti sve što želim, kada toliko vremena provodim sjedeći u busu? Kako ću doći do vulkana, do one najljepše plaže koja je svojevrsni znak Tenerifa, a nalazi se na drugoj strani otoka… No sve su se te misli raspršile kada sam te iste večeri u hostelu upoznao jednu Slovenku Dajanu i dva Australca, Sama i Elliota. Naime, kada je Dajana spomenula da je živjela na Tenerifama 6 mjeseci, te je sada došla pokupiti svoje stvari, a još k tome da ima rent a car i ostaje tu još 5 dana ne znajući što bi sa sobom, život mi je odmah postao ljepši. Naravno, Piranski zaljev nismo spominjali te vam ne trebam ni spominjat da smo se brzo skompali, te smo se već nakon pola sata našli dogovarat gdje ćemo ići sutra. Naposljetku, Dajana je živjela na otoku 6 mjeseci te nas odlučila provesti po otoku i pokazati nam mjesta za koja nismo ni znali da postoje.

Trećega dana eto nas četvero u automobilu, krenuli smo prema malom gradiću na sjevernoj strani otoka, La Laguna.  Nakon višeminutnog traženja mjesta za parking, Dajana nas je provela gradom, koji je inače najstariji dio otoka. Kada šećete La Lagunom, imate doživljaj kao da se nalazite u nekom gradiću iz telenovele, sve su kuće niske, smeđe i uredne. Obišli smo crkvu Iglesia de Nuestra Senora de la Concepcion, malo prošvrljali gradom, te na kraju stigli obići i povjesni muzej otoka – Museo de la Historia de Tenerife. Moram priznati da nismo bili previše oduševljeni muzejom. Dakako, muzej je bogat, no postaje iritantno kada su svi opisi na španjolskom, te se morati spojiti na muzejski wifi kako bi u svakoj sobi, putem svog mobitela mogli čuti nešto o onome u što gledate. No, svakako vrijedi posjetiti muzej za 5 eura.

Nakon što nam je postalo pomalo dosadno, u društvu s ona dva Australca s početka priče, krenuli smo prema autobusnom kolodvoru. Kao što znate, Dajana je otišla pokupiti stvari, te smo se dogovorili da će nas pokupiti u sljedećem gradiću, Santa Cruz de Tenerife. Vožnja autobusom je trajala kojih tridesetak minuta, te vam odmah moram kazati ako se mislite kretati busom po otoku, svakako kupite Bono karticu, te su vam tako vožnje 50% jeftinije na uobičajenu cijenu. Pa tako ćete vožnju od La Lagune to Santa Cruz platiti malo više od jednog eura, što je vrlo povoljno. Ono što je super kod Bono kartice jest to što je može koristiti više osoba, a dolaze u poenima od 10, 20 i 30 eura. Neiskorišteni novac ne možete dobiti natrag, ali vam kartica vrijedi godinu dana, pa nikad ne znate, ako vam se svidi možete se vratiti na Tenerife i sljedeće godine.

Stigli mi u Santa Cruz de Tenerife, koji je svojevrsni glavni grad Tenerifa. Najveći je to grad na otoku, te administrativno sjedište jednog dijela Kanarskih otoka. Prvo što smo učinili, zaputili smo se prema tržnici Mercado de Nuestra Senora de Africa po svježe povrće, kojega ima u izobilju. Daleko najpopularnije su kanarske banane, poznate kao platanos. Kada okusite bananu s Kanara, doći ćete do spoznaje da one koje jedemo u dućanu iz dalekih zemalja nisu ni upola toliko sočne kao ove. Prilikom kupnje banana pazite da ne kupite banane koje se kuhaju, jer i to postoji. Drugo najpopularnije voće je mango i manga, te smeđe i zmajsko voće, kako smo ih nazvali. Opremljeni voćem, nakon što smo ručali, krenuli smo u obilazak Santa Cruz gradića. Prošetali smo tržnicom – inače najvećom na otoku, katedralom, te došli do remek djela kanarske arhitekture, Auditorijuma. Okinuli smo nekoliko slikica, malo prošetali okolo same zgrade, te zapazili kamene blokove na kojima su oslikane najveće svjetske glazbene ličnosti. Na brzinu smo okinuli nekoliko fotki, sreli se s Dajanom i zaputili se prema meni najljepšoj plaži Tenerifa – Las Teresitas.

Plaža na slikama uistinu izgleda kao neka s Havaja, čisti zlatni pjesak, okružena planinama i palmama. No, možda će vas iznenaditi, da je ovo jedina plaža na otoku koja je umjetna. Zlatni pjesak je dovezen iz afričke Sahare, naposljetku sjetimo se da je cijeli otok vulkanskog podrijetla, te su za otok uobičajene plaže s crnim pijeskom. Las Teresitas je meni najljepša plaža na otoku, te sam jedva dočekao da se bacim u vodu, no bilo  je pomalo razočaravajuće s obzirom da nije bilo valova zbog brane koja je malo dalje napravljena. Još svi u pijesku, zaputili smo se prema planinama te najpoznatijem vidikovcu s kojeg se pluža spektukularan pogled na plažu. U pogledu ne biste mogli uživati ukoliko biste putovali autobusom, jer voze uistinu rijetko i ne staju tamo da biste vi okinuli fotku. Dajani taj pogled vjerojatno nije značio ništa s obzirom da je bilo već nekoliko puta, no za nas je to bio doživljaj. I dok smo se mi naslikavali iz svih mogućih kuteva, iskusna Dajana jest sjedila blizu automobila, te pratila dvojicu lopova koji su čekali da se turisti odmaknu od svojih automobila, kako bi ušli u aute i ukrali dragocjenosti. Za sada, vam moram reći da na to morate jako paziti kada se nalazite na Tenerifama, štoviše što se lopovi često prikazuju kao turisti koji okidaju selfije. Auto vam nitko neće ukrast (na otoku ste), no ukrast će vam ono što ostavite. Nakon tridesetak slika koje smo svaki od nas uslikali, krenuli smo prema unutrašnjosti otoka, preko planinskog lanca Anaga mountains, do druge strane otoka. Spustili smo se do plaže Taganana baš za vrijeme zalaska sunca te se zadržali tamo kojih sat vremena, okidajući siluete. Ta crna plaža bila je uistinu veličanstvena, te smo tamo uspjeli okinut neke od najljepših slika s prirodnim svjetlom.  Već pomalo umorni, polako smo se zaputili ponovo prema La Laguni na večeru, usput stajući svako malo kako bismo ovjekovječili božanstven krajolik. Nešto prije ponoći, konačno smo stigli do hostela, te smo se za kojih pola sata, našli opuštajući uz bazen i čašom ruma. Još uvijek pod dojmovima, isplanirali smo sljedeći dan koji je trebao započeti u 8 sati ujutro. Barem smo tako zamislili…

Dan je započeo umjesto u isplaniranih 8, zapravo u 10 sati. Naposljetku, ipak smo na odmoru. Ovoga puta krenuli smo u ispunjavanje moje želje, a to je plivanje s kornjačama. To je jedna od tura za koju sam znao da želim napraviti još prije dolaska ovdje, no kako je Dajana znala gdje se nalazi mjesto s kornjačama, otišli smo do plaže El puertito, bez plaćanja za turu. Danas nam se na putovanju pridružio i Njemac koga smo pred nekoliko dana upoznali u hostelu. Stigavši onamo, kornjače očito nisu bile raspoložene za druženje, te nas je Dajana odvela do jedne skrivene plaže, do koje se pješaći kojih 1200 metara. Plaža nije označena na mapi, a zove se Playa Diego Hernandez. Stigavši onamo, shvatio sam da je to najljepša plaža koju sam ikad vidio. Daleko od ljudi, nenakrcana, s barakama oko nje, osjećat ćete se kao da ste negdje u Africi u nekom plemenu.

Ono što je interesantno su barake po brijegovima u kojima ljudi žive bez struje, robinsonskim životom. Neke od baraka su i nenaseljene, vjerojatno se vlasnici dolaze ovdje odmarati tokom vikenda, daleko od civilizacije i turista. Na plaži smo se zadržali veći dio dana, da bi se predvečer uputili prema mjestu duhova. Naime, na otoku postoji jedan čitav nedovršen kompleks zgrada s crkvom, koji su iz nekog nama nepoznatog razloga ostali nedovršeni i zapostavljeni. Šetajući kompleksom, činit će vam se kao da se nalazite u nekom postapokaliptičkom dobu ili Černobilu. Uslikavši nekoliko slika, uputili smo se prema hostelu i na večeru, s obzirom da je počela padati lagana kiša. Ono što morate znati o vremenu na otoku, jest da vremenska prognoza ne vrijedi za čitav otok. I tako dok iznad nas pada kišta, dva kilometara dalje sije pravo sunce. Tako, moj savjet je da ne vjerujete vremenskoj prognozi.

Sljedećega dana, plan je bio sjeverozapadna strana otoka. Dakle, uputili smo se prema malom mjesu Masca, smještenim među strmim planinama. Mjesto je to koje uvelike podsjeća na peruanski Machu Picchu. Imali smo mnogo sreće, te smo uspjeli naći mjesto za parking s obzirom da je mjesto iznimno popularno s ograničenim brojem parking mjesta. Spuštajući se do sela, naletit ćete na mnogobrojne gmizavce, među kojima su najbrojniji gušteri, a osmjeh na lice svakako će vam izmamit ljubazni domaćini nudeći vam svježe ubrano voće iz svojih vrtova. Pa tako na licu mjesta možete probati svježe ubrane kanarske banane, mango i mange.

Oduševljeni nevjerojatnim pejsažom i puni dojmova uputili smo se prema još jednog prirodnoj atrakciji otoka – prirodnim bazenima u mjestu Garachico. Bazeni su to koje je načinila priroda, uz malu pomoć čovjeka. Plivati u ugodnoj toploj, bistroj vodi okruženi valovima oceana i stijenama svakako je iskustvo koje se pamti, te zasigurno jedan od highlighta otoka. U jednom trenutku osjećat ćete se kao na nekom mirnom jezeru, dok ćete se za nekoliko trenutaka kasnije naći nošeni ogromnim ocenskim valovima. Doživljaj je to koji se pamti, no kažem vam kod prirodnih bazena, tanka je granica između života i smrti, između užitka i boli.  

Još dokraja ne osušeni i ljepljivi od soli, uputili smo se vidjeti najpoznatiju biljku otoka, veličanstveno drvo El Drago. Do drva ne možete doći, no možete ga promatrati s obližnje terase. Drvo je to za koje se vjeruje da je staro nekoliko tisuća godina i to zaista želite vjerovati kada se nalazite ispred njega. No, istina je, da je drvo staro kojih  200-300 godina, te je najstarije drvo na otoku.  Posljednja postaja današnjeg dana bila je plaža Playa de Los Patos.  Do plaže se dolazi strmim i zapuštenim puteljkom. Posebnost ove plaže jest kristalni crni pjesak, koji se sjaji pod sunčevim zrakama. Hodajući od plaže do plaže, jedna je ljepša od druge, te je nemoguće izdvojiti najljepšu. Ono što morate znati o plažama na Tenerifama jest činjenica da nema posebno označenih nudističkih plaža. Svatko se kupa kako želi, bio gol ili obučen. Pa tako da gotovo na svakoj plaži postoje nudisti.

Pretposljednji dan na Tenerifama, bio je rezerviran za najveću atrakciju Tenerifa, za Njegovo Veličanstvo El Teide. Krenuli smo rano ujutro u pola 8 da izbjegnemo horde turista koji odlaze prema vulkanu. Usput smo stali do drva koje ne izgara, najviše drvo Tenerifa – Pino Gordo. Okinuli nekoliko fotki, malo se izglupirali, te se nastavili penjati prema El Teide. El Teide se nalazi na nadmorskoj visini od 3700 metara. Tako, kako ćete se sve više približavati vulkanu, sve teže ćete disati, pošto ćete se nalaziti na nadmorskoj visini od 2000 metara, iako niste ni kročili nogom na vulkan. Preporuka je da ako imate problema s krvnim tlakom i disanjem, da se ne penjete na vulkan, pošto bi to moglo biti pogubno za život. Došavši u dolinu vulkana, bili smo jednostavno očarani. Osjećat ćete se kao da se nalazite negdje u Americi u nekoj pustinji ili kanjonu. Vulkan je u daljini stajao pred nama, a mi smo već bili pomalo umorni od fotografiranja svega i svačega. Vjerojatno, nema kuta iz kojeg nismo fotkali vulkan i okolicu. Stigavši do podnožja vulkana, bili smo iznenađeni da se kod žičare koja vas vodi do vrha, već nalazilo na stotine ljudi. Odlučili smo kupiti ulaznice po cijeni od 27 eura, koje vas vode na visinu do cca 3500 metara. Do samoga kratera ne možete doći, osim ako najmanje mjesec dana unaprijed, besplatno ne rezervirate svoje mjesto. Naime, broj ljudi koji mogu do vrha jest ograničen do 150 na dan kako bi se zaštitila priroda. I tako smo čekali svoj timeslot koji je bio za 2 i pol sata od našeg dolaska.

Konačno, došao je i naš red, no kako je jednom prijatelju bilo loše (zbog nadmorske visine), samo Dajana i ja smo se odlučili popeti do vrha. Penjanje žičarom traje kojih 5 minuta i poseban je to doživljaj. Na vrhu je vjetar puhao oko 73km/h, a temperatura je bila -3. Možete li zamisliti kako su se osjećali ljudi s kratkim hlačama i majicama kada su stigli na vrh. U podnožju 25C, a na vrhu -3. Na vrhu vulkana, postoji dobro utaban put kojim možete prošetati kojih 400 metara. Ne moram ni spominjati da je pogled veličanstven. Visina je to do koje ćete teško doći bilo kakvim planinarenjem. Šetajući, uočit ćete kako iz pojedinih stijena suklja dim, što posebno pridonosi doživljaju. Ubrzo su se navukli oblaci, te ništa nismo mogli vidjeti. Tako da, ako vidite da ide oblačno vrijeme, odnosno ako postoji i najmanji oblak nad vulkanom, moj savjet vam je da ne idete do vrha, jer neće vidjeti apsolutno ništa.  Spustivši se natrag, istražili smo okolicu vulkana, te stajući svako malo fotografirali smo sve i svašta. Okolica vulkana je proglašena nacionalnim parkom, te ćete se na pojedinim mjestima osjećati kao da se nalazite na mjesecu. Na trenutak smo čak i pomislili da je ova lokacija na kojoj se snimao Marsovac. Nastavili smo svoj put prema našem odmorištu te uživali u posljednoj zajedničkoj večeri pred sutrašnji odlazak.

Posljednje jutro, proveli smo u društvu novih ljudi koje smo bili upoznali. Zaputili se prema obližnjoj plaži La Tejita, igrajući se u pijesku kao mala djeca u nekom gradskom parku. Iako je puhao jak vjetar, kupajući se po posljenji puta u vrlo toplom Atlantiku, misli su me pomalo vodile prema hladnoj Europi. Kako sam imao još nekoliko sati do leta u London, popodne smo proveli kupajući se u hostelskom bazenu, te iskoristili vrijeme za okidanje posljednjih fotki. Uskoro je došlo vrijeme za odlazak, te s teškim srcem oprostili smo se jedni od drugih. Za kraj moram vam reći, da je to bilo uistinu jedno od najljepših putovanja ikad. Iako mnogi misle kako nikad ne bi mogli putovati sami, istina je da ćete na taj način upoznati divne ljude s doslovno drugog kraja svijeta. Steći ćete doživotne prijatelje. No, isto tako shvatit ćete, da ne treba ići ne znam kako daleko kako biste uživali u tropskom ozračju. Za kraj, dragi ljudi, ako mislite da nemate dovoljno novaca da odete na Maldive, Karibe ili Havaje, toplo vam savjetujem da su Tenerife uistinu odlična alternativa.

Napisao: Vedran Ovčar – croatiansolotraveller.com