Jeste li ikad probali “ljudetinu”? Znate li što rade rendžeri ili kakav je život u brazilskim favelama? Vedran sigurno zna odgovore na ova pitanja, jer osim što putuje svijetom gdje živi sa ljudožderima ili pak posjećuje opasne brazilske favele, on je rendžer, a bavi se još i borilačkim sportovima, raftingom, capoeirom, slika, piše, crta stripove, svira, pjeva…ma on je hrvatski Chuck Norris, upoznajmo ga!

 

Tko je Vedran? 

Vedran: Vedran Bađun rođen u Splitu, odrastao  u Omišu. Završio srednju školu, upisao fakultet kojeg napušta zbog vojnih obuka na koje ide poslije. Posao rangera u zaštićenim krajobrazima Splitsko dalmatinske županije, hobiji: slikarstvo, fotografija, pisanje……

Kako si ušao u svijet putovanja?

Vedran: Čini mi se da sam zagazio prvi korak u Životu da je bio pustolovan, dok su se moji vršnjaci igrali oko kuća ja sam lutao šumama. U biti vjerujem da strast za putovanjima vučem iz prijašnjih života. Prvo putovanje je bilo daleko daleko u Aziju, zašto, hmmmm, pa išlo mi se, sve se poklopilo i ja odo 🙂

Koje zemlje si do sada prošao?

Vedran: To je isto kao da mi netko postavi pitanje koliko imam borbi i tuča u životu, nemam pojma. Uglavnom masu i u neke po nekoliko puta, recimo Tajland za primjer do sada sam posjetio 14 puta.

Što ti najviše fali kad si na putu?

Vedran: U tome i je stvar, dok sam na putu ne fali mi apsolutno ništa.

Što obično nosiš sa sobom na put?

Vedran: Dobru energiju, hamock da mogu spavat iznad tla u slučaju (skoro uvijek je tako) da se nađem negdje u prirodi kad padne mrak.

Koliko često si izvan Hrvatske?

Vedran: Zavisno od obvezama u Hrvatskoj, što sam više van nje ja sritniji. Budem dosta van zemlje, nesmijem niti reć koliko.

Najdraže mjesto na kugli zemaljskoj koje si posjetio? Gdje su najbolji/najsimpatičniji ljudi?

Vedran: Uh teško pitanje, u biti nemam odgovor, možda za koju godinu budem imao. Recimo ovako malko opširnije, volim trope. Najbolji ljudi su u plemenima, nije ih još civilizacija iskvarila, sve je jednostavno sa njima.

Hrana, što si sve probao, što je bilo fino, a što fuj?

Vedran: Nebi baš smio govoriti o svom jedenju jer tu ima svega. Skoro sve šta gmiže, hoda, puzi, hoda, trči, leti, pliva sam pojeo. Biljke nećemo naglašavati, iako je tu bilo i čudnih biljaka. Fino za jesti je pasetina Chau Chau kineski pas sa ljubičastim jezikom, fuj je Thai čokolada (usmrđeni, truli prešani rakovi sa začinskim biljem).

Neugodnosti na putovanju? Najgora situacija u kojoj si se našao i kako si se izvukao?

Vedran: Neugodnosti uvik postoje, od banalnih stvari gubljenja prtljage na zračnoj luci do repetiranog pištolja na glavi. Jedna od najgorih stvari je bio susret sa nakrakiranim banditima u faveli Rija te poslije neugodan susret sa B.O.P.E specijalcima. Izvukao sam se na mudrost i strpljenje.

Boravio si u raznim plemenima čak i onim ljudožderima, priča se da si i probao „ljudetinu“? Kakav je bio život među tim plemenima? Koliko oni često jedu ljudsko meso? Na koji način biraju koga će pojest?

Vedran: Plemena su zakon. U njihovoj kulturi je ljudetina najnormalnija stvar. Nije česta jer sada sve manje i manje ratuju između sebe, a stara ljudetina nije baš najukusnija. Nema odabira, pali prijatelj ide u topli trbuh, a ne u hladnu zemlju.

Bio si jedno vrijeme i u brazilskim favelama, ispričaj nam nešto o tome?

Vedran: Brazilske favele nisu sve opasne kako ljudi zamišljaju, ima ih normalnih ako izuzmete strašno siromaštvo koje tu vlada, međutim ja sam želio živjeti u opasnoj faveli da mogu iz prve ruke pisati u knjizi o tom životu. Kad je favela opasna onda je toliko opasna da ne možete ni zamislit, doslovno ratna zona. Postoje pravila ponašanja koja čuvaju glavu, treba ih se držati i smanjuje se rizik od pogibelji. Dobra stvar favele u kojoj san bio je šta se iz nje pruža prekrasan pogled na ocean, sa takvim pogledom fijuci metaka se lakše podnose.

Pomozi budućim putnicima i otkrij tajnu gdje pronalaziš vrijeme i novac za putovanja?

Vedran: Obožavam nagovarati ljude na putovanja. Stoga posložite prioritete, jer čovjek koji hoće nađe naćina, a oni koji neće traži razloge.

Veliki si zaljubljenik u rafting i skiper na opasnim rijekama svijeta. Kako si se počeo baviti raftingom? Koje su najdivlje rijeke svijeta, a koje u Hrvatskoj? Koliko puta si doveo vlastiti život u pitanje ili spasio tuđi?

Vedran: Raftingom sam se dugo bavio međutim nikad nisam bio zaljubljen u taj oblik rekreacije. Volim vodu, divlje rijeke i vodopade, u njih sam zaljubljen. Rafting je jedan od najboljih načina da se doživi takva forma vode i zbog toga sam se bavio tim. Međutim kad se nečim odlučim bavit onda radim na tome da postanem jako dobar u tome, rijeke u Hrvatskoj nisu zahtijevne pa sam ih odlučio potražiti po svijetu.

Na tom putu sam dosta puta stavio glavu u torbu, dosta puta i spasio ”plivače”. To je sastavni dio posla ako radite na visoko klasificiranim težinama brzaca. Jednom sam imao skupinu izraelaca na jako zajebanoj rijeci, nisu govorili ništa osim hibrua i bili su jako smotani i nesposobni. Kompanija je inzistirala da ih spustim niz brzace iako realno nisu mogli veslati ni po bonaci Jadranskog mora. Tu sam ugrozio i sebe i njih, međutim sve je ispalo dobro jer se niko nije utopio. Ljudi su bili odvratnog karaktera, teški i bahati. Nezahvalni i kukavice ogromnog ega. To mi je bio definitivno najgori izlet u životu.Sa druge strana na istoj rijeci i skoro po identičnim uvjetima sam vozi skupinu japanaca koji su govorili samo japanski i lude kamikaze nisu svjesni opasnosti. Bilo je čupavo sa nekoliko ”plivača” ali je isto sve bilo na kraju dobro. To bi mogao nazvati najboljim rafting izletom u životu.

Bavio si se borilačkim vještinama, kako je došlo do te ljubavi i zašto si prestao?

Vedran: U početku kao mlad sam učio vještinu borenja da bi se branio i druge udarao, međutim šta san više znao postajao sam tolerantniji i smireniji. Opasniji, a bolji, manje opasan, a luđi, valjda to tako ide. Sastavni dio mene je borba, volim je i nisam prestao. Još uvik se držim u formi, treniram i obucajem druge. Držim da je to dar za pametnog čovjeka a medvjeđa usluga za budale. Ja biram samo dobre i pametne ljude i njih obucajem. Budale se ne zadržavaju u mom klubu.

Što je Capoeira i zašto te privukla?

Vedran: Capoeira angola da budem precizniji, je afrobrazilska borilačka forma. Privukla me svojom energijom i duhovnošću koju ima. Mogu slobodno reć da je ta vještina ”likarija” za moj organizam. Borba koja nije borba, ples koji nije ples, capoeira angola je igra, veselje, gušt. Nešto sa čime ću se baviti do kraja ovoga tijela, a poslije ko zna.

Čuli smo da si rendžer? Tko su rendžeri i čime se oni točno bave?

Vedran: Rangera postoje samo dvojica, Chuck Norris i ja. Šalim se naravno, rangeri su ljudi koji čuvaju prirodu, floru i faunu. Da skratim nešto kao policija za nacionalne parkove. To mi je trenutna profesija i volim taj posao.

Putovanja, borilačke vještine, rafting, capoeira, rendžer… baviš se svime i svačime, jel ima još nešto?

Vedran: Strastveni sam slikar, pišem knjige, crtam stripove, u zadnje vrijeme sviram i pjevam nyambinghi. Profesionalno sudim borilačke mečeve…….

Izdao si knjigu: O judima, o beštijama, o guštima, o spizi – o čemu u njoj možemo čitati?

Vedran: Kao što sam naslov govori, o ljudima i njihovim običajima te moja iskustva sa njima, o životinjama i bliskim susretima sa njima, o zadovoljstvima na putovanjima, o jelima koja sam jeo, živim, sirovim, skuhanim i pečenim delicijama.

Što je Trilogija urahan?

Vedran: To je moje remek djelo, fanatasy romani, sve skupa nešto više od 600 stranica. Zovu se Zemlja hrabrih, Lažni bogovi te Gurski ratovi. Nažalost nije izašla i mislim da neće jer smo jako malo tržište iako su je čitali neki književnici i oduševili se. Osobno mi je lako napisat knjigu, al ono poslije je tlaka i tu sam slab.

Kad će slijedeća knjiga?

Vedran: Sljedeća knjiga je gotova, lektura i sve. Sad je treba samo dati u tisak i izbaciti van. Putopisna tematika sa mrvu poezije. Zove se U POTRAZI ZA ZION-om, nadam se kako uskoro stiže. Gadno je objaviti knjigu bez sponzora, to jako košta.

Planovi za dalje? Slijedeće putovanje? Gdje se vidiš kroz 10-20 godina?

Vedran: Planova nemam, živim po načelu Relax filozofije. Na svom sam putu di me nitko ne može prestizati niti gurati. Stranice moje životne knjige se okreću kako svevišnja energija to želi. Za sljedeće putovanje, ko to zna, možda zavrtim globus i di ubodem prstom. Namibija mi se mota po glavi ali ko zna….. 10, 20 godina hahahahaha biti cu sijedi rastafarijanac sa dredovima do poda koji ne puši ganju. Živit ću daleko od Hrvatske, u nekoj prašumi tropskog pojasa. Nadam se da ću pronaći svoj Zion. Naravno ako prije toga ne odlučim nenaoružan jurnuti na grizlija.

Savjet za sve one koji bi putovali, a nikako da krenu?

Vedran: Živite onako kako sanjate da bi željeli! Boj se vuka, boj se lisice i nikako vidjeti ljepotu šume nećete. Zakoračite, lako je, kad mogu ja možete i vi.