Hoi An – Stari antički gradić na sredini Vijetnama daleko je najljepši ove južnoazijske zemlje. Neki ga čak zovu najljepšim gradom Indokine! Zaštitno lice grada definitivno su lampioni koji vise iznad svake ulice, u različitim bojama. 

Njihova najveća koncentracija je u centru grada gdje krase stropove dućana, shopoova, restorana i kafića. Veliki gušt bio mi je hodati sporednim uskim ulicama, ali još veći izgubiti se u njima te tražiti izlaz na glavnu cestu. Ne znam zašto, ali uživao sam u tome. Iako je ovdje previše turista, grad svejedno rezonira ne nekoj neizrecivoj noti.

Uske uličice grada. Savršeno mjesto za điranje naokolo

Kada dođe vrijeme da se mrdnem iz nekog hostela i lupim po cesti, uvijek mi je nekako teško krenuti. Nakon 800 km u nogama ovo mi je tek drugi hostel gdje sam prespavao, ali krenuti je opet nekako teško. Pogotovo danas. Zanimljivo je kada se samo malo opustim odmah me taj lagani komfor kojim sam okružen počinje uvlačiti u sebe. Lagano prizivati! Ali, nedam se! Kad god mi se to počinje događati, samo bacim pogled prema svom motorčiću, on mi namigne, i sekundu kasnije već smo na glavnoj cesti!!

Samo par kilometara od Hoi An-a nalazi se Da Nang, treći najveći grad Vijetnama, kojeg i vidimo u pozadini

Ljudska mržnja

Poprilično sam visoko ako gledate kartu Vijetnama. Lagano sam ušao u njegovu gornju polovicu koja je nekada davno, zapravo ne tako davno, bila država za sebe, Sjeverni Vijetnam. Nakon Vijetnamskog rata koji je harao punih 19 godina, Sjeverni i Južni Vijetnam konačno su se ujedinili. Ali, još uvijek su tu lagane tenzije između te dvije strane. Vrlo često postavljao sam Saigoncima pitanje što misle o ljudima iz Ha Noi-a, nazovimo ih Hanojci. Nikada nisu imali riječi hvale za njih. “Hmmm, nisu ti tako dobri ljudi kao mi. Puno su hladniji i mrzovoljniji”. Nema veze, za dva tjedna bit ću okružen Hanojcima i postavit ću im isto pitanje za Saigonce. Ah, ta ljudska mržnja. Glavno zlo svijeta! Najsmješnije, ili najžalosnije je to što čovjek uvijek najviše mrzi svog susjeda. Na ovom putovanju prošao sam kroz 17 zemalja, i svaka zemlja kroz koju sam prolazio imala je neki konflikt sa susjednom zemljom. Ili susjednim mjestom, Ili samo susjedom. Ljudi više ne znaju kuda sa sobom, što da rade, te se jednostavno odluče mrziti međusobno!

Lagano se penjem prema sjeveru zemlje i svakih 100 km kojih prevozim sve je hladnije. Ovdje je trenutno 21 stupanj i totalno mi je hladno. Smrzavam se! Umirem! Zanimljivo je to kako se ljudsko tijelo brzo privikne ili odvikne od temperature. Petnaest mjeseci moje saigonizacije gdje se temperatura nikada ne spušta ispod 24 po noći, te 28 preko dana, a diže i do 37 stupnjeva, tijelo mi se totalno odviknulo od hladnoće i priviknulo na toplinu. Al’ ljudi, zato stavite me u peć, i preživjet ću!

Uvukao sam se u jaknu i spreman sam da osvojim Ha Noi. Još samo malo i Ha Noi je u mojim rukama

Pičim po obali i primjećujem nekoliko restorana poredanih jedan do drugoga. Usporavam brzinu na 3 km/h i skeniram svakoga da procjenim koji od njih ima najbolje dvorište za podići šator. Zaustavljam se ispred onog gdje nasmijana žena drži dijete u svojim rukama. Osmjeha od uha do uha što me vidi, poziva me unutra da sjednem. “To je to! Ovdje je dobra energija. Ovdje ću kampirati!” Odmah mi prilazi pola obitelji i počnu po vijetnamskom. “Hmmm, valjda su sretni što vide stranca.” Čiča odmah vadi pivu i stavlja mi je u ruke. “Ok, vrijeme je da ih pitam za šator!”. Još nisam niti izvadio šator, čiča mi je već pokazao gdje ga mogu staviti. Zakon!

Zatim se okreće i odlazi iza kuće svojim poslom. Počeo sam ga pratiti da vidim što on to tamo radi i vidio da polako gradi bambusovu kućicu, odnosno terasu. Nisam izdržao a da mu ne uskočim u pomoć. Ja sam pridržavao bambusove ‘grane’ a on ih je s plastičnom špagom povezivao i spajao. Za dvadesetak minuta, bili smo gotovi!! Ja sam se vratio za stol i u mah dva maznuo večeru, a čiča se uvukao u hlače, košulju i ‘reklec’, i otišao se kartati k susedu! Za kartanje mora biti ‘sređeni’!

Mjesto gdje sam podigao šator bio je ‘na’ budućoj bambusovoj terasi

Pogled iz šatora nije bio loš 

Budim se u 6 sati. Nisam se nešto naspavao zato što je svako malo netko prolazio s motorom te me trznuo iz sna, tek toliko da ne zaspim. Nakon buđenja slijedi jutarnja rutina. Ako kampiram pored nekog restorana, odlazim u restoranski wc i bacam se pod tuš, umivaonik, ili samo na školjku. Perem zube, umijem se te iz zahoda izlazim kao novi. Ako u kojem slučaju ne kampiram pored restorana ili već nečeg sličnog, odmah skačem u more koje me momentalno baca u petu brzinu. U njemu se čak i otuširam. Ono drugo ipak ne radim u moru. Nakon što obavim tu brzu jutarnju rutinu, vraćam se do šatora i počinjem se pakirati. Kada to obavim odlazim do restorana i naručujem kavu i doručak te se tako zahvaljujem obitelji koja mi je i dopustila da kampiram na njihovom dvorištu. Nekada mi zaračunaju samo što popijem i pojedem, a nekada mi zaračunaju plus dolar-dva više što sam prespavao na njihovom posjedu. Prije dvije godine kada sam vrludao po Indiji pokušao bih izbjeći da platim i taj dolar-dva. Danas je malo drugačija priča. Danas sam ipak malo pametniji, i skromniji. Na kraju krajeve, sve se bazira na energiji. Sve je u razmjeni pozitivne energije.

Ribari koje sam ulovio pored šatora

Spajanje s putem

Danas mi sve nekako ide lagano. Bez žurbe. Bez problema. Bez misli. Jednostavno lepršam na motoru. Osmjeh mi se ne skida s lica. Sreća samo takva. Mislim da je danas velika prekretnica, dan kada se konačno spajam s ovim putem. Prije dvije godine i osam mjeseci kada sam i krenuo na ovo putovanje, to isto spajanje osjetio sam tek nakon 3 mjeseca u Iranu. Sada sam taj isti osjećaj, tu istu harmoniju počeo osjećati već nakon 2-3 tjedna. Nema šta, vidi se napredak! Velim vam, pametniji sam 

Hue – stari gradić koji je nekada davno bio glavni grad. Grad kraljeva.Glavna atrakcija grada je ogroman vrt ograđen s ogromnim zidinama u kojima se nalaze nekoliko tvrđava. Želio sam ga posjetiti ali već su me na ulazu zaustavili i tražili 8 dolara za ulaz. Razlog zato što sam stranac! Sjeo sam ispred na klupicu, gledao sve te turiste i kalkulirao da li platiti ulaz i ući unutra, ili jednostavno nestati odavde. Odjednom je došlo nekoliko organiziranih turističkih autobusa iz kojih je izašla masa ljudi te nahrlili prema tvrđavi. “Ok, to je znak. Nije to za mene. Ne idem više unutra. E pa ne idem unutra i da raste zlatna trava!”

Moja nesuđena tvrđava!

Navečer sam stigao na obalu i podigao šator u šumici odmah do jedne obiteljske kuće, odnosno restorana. Vrludao sam oko šatora za vrijeme njihove večere, spazili su me i odmah pozvali da im se pridružim. Ispred mene su stavili hranu, pive, zasipali me s tisuću pitanjima, pozvali susjede, oni mi postavili neka nova pitanja, razmjenili osmjehe i u 10 navečer svaki otišao svojim putem. Neki otišli u kuću, neki sjeli na motore i nestali, a ja sam napravio samo par koraka i legao u šator.

Dan za zaboraviti!

Koliko mi je jučer sve išlo glatko, toliko mi je danas sve išlo teško. Dan mi je krenuo super! Probudio sam se u šumici u šatoru, 50 metara od mora. Prvi puta da sam spavao u šumici. Napravio jutarnju polu-yogu, čak sam nešto i meditirao, okupao se u moru, pojeo doručak i krenuo. Nedjelja je i želio sam što više odmarati i nikamo ne žuriti. Plan mi je bio voziti se maksimalno dva sata, te sjesti u neki birc na plaži i pisati blog. Ali, jednom kad sam krenuo, nisam se mogao više zaustaviti. Opet mi se vratila loša navika o kojoj sam pisao u prošlom blogu. Svakih pola sata govorio sam si “Ajde još samo 10 km i to je to za danas” Ali nikako nisam mogao pronaći savršeno mjesto gdje bih proveo ostatak dana i pozabaviti se pisanje, te sam na kraju dana napravio 170 km, što je definitivno moj osobni rekord! Da, umjesto 60-70 km planiranih napravio sam i više nego dvostruko! Totalno sam se iznervirao! Šlag na tortu bio je kada sam u zadnji tren promjenio plan i odlučio se za jednu drugu cestu, uporno je pratio te nakon 20 km cesta je jednostavno nestala. Presjekla ju je rijeka. Prvi puta da me google map iznevjerio. Čak sam i na njega bio ljut! “Ništa, vračaj se Tomica natrag”. Okrenuo sam se, napravio tih 20 km natrag, i udario po onoj prvoj cesti.

Jaooo. To je jedan od onih dana koji bih najradije zaboravio. Kada sam planirao da ću imati jedan opuštajući, smireni dan, ispalo je totalno drugačije! Hmmm, mogao bih takve dane jednostavno preskočiti i uopće ih ne spominjati ovdje u blogu. Ali, neću! Želim vam sve prenijeti. I dobre i loše stvari koje mi se dogode putem. Neki dani su totalno fenomenalni i za pamtiti ih zauvijek, a neki su totalna koma i najbolje ih momentalno zaboraviti. Na kraju krajeva, to i jest samo putovanje! Sam put! Usponi i padovi.

Evo, upravo imam pad i ljut sam!! 

Putovati je samo pola posla!

Sljedeće jutro dolazim u Hong Moi, gradić koji po ničemu ne odskače od svih ostalih koje sam vidio na obali Vijetnama. Svi ti maleni gradići kroz koje sam projurio totalno su isti. U svakome se nalazi jedna velika tržnica gdje je ujedno i najveća koncentracija ljudi, trg ili dva, škola, te 1000 restorana, 100 kafića i 50 mehaničara! Tu i tamo možda neka bolnica, policijska postaja. Više od toga teško da se nađe!

U ovih tri tjedna toliko toga mi se već nakupilo, bilo toga od slika, neispričanih priča ili pak’ nenapisanih tekstova da sam odlučio da ću cijeli dan provesti u nekom kafiću, gledati u zid i tipkati po laptopu.

Ima jedno poznata rečenica u vezi putopisaca. Ako želiš jednog dana postati putopisac, otići na put i putovati naokolo, putovanje je samo polovica posla. I to ona lakša. Druga polovica je napisati neki tekst, putopis, ili možda knjigu, izraziti se i prenijeti svoje doživljaje i impresije drugim ljudima, čitateljima. Eee, to je ponekad vrlo teško. Vrlo često mi se nakupi toliko toga, toliko priča, slika, toliko neispričanih događaja i situacija da ne znam od kuda uopće krenuti. Ako se vratim na sam početak puta i uzmem sve događaje koji su mi se izdogađali, mislim da sam vam prenio samo oko 30-ak posto istih. Ako ne i manje. Pogotovo moje dogodovštine po Indiji kojih ste bili itekako lišeni. Ali dobro, možda će sve te male zanimljive sitnice jednog dana završiti u nekoj knjizi, ili predavanju.

Cijeli taj proces između putovanja i putopisa uvijek ima dva vremena. Jedno vrijeme je sadašnje vrijeme, sadašnjost, vrijeme u kojemu putnik uistinu i putuje, a drugo je ovo putopisno vrijeme, vrijeme kada vi kao čitatelj dobivate sve te informacije s puta. To drugo vrijeme, putopisno vrijeme kako ga ja volim nazivati, uvijek zaostaje nekoliko dana za realnim, sadašnjim vremenom putnika! Ok, da to objasnim malo jednostavnije. Sve ovo što čitate o meni, bilo ovdje u blogu ili na mojoj facebook stranici, sve to se dogodilo prije nekoliko dana. Kada je facebook u pitanju govorim o 3-5 dana, nekad i tjedan dana. a kada je ovaj blog u pitanju čije retke upravo i čitate, nekad se oduži i više od tjedan dana. Zaključak: putovati je samo pola posla. Druga polovica je izražavanje i pisanje!

‘Go with the flow’

Jučerašnji razgovor s jednim putnikom i ovo jutarnje sjedenje na fotelji usred plaže razbistrilo mi je um. Razmišljao sam da li otići 40 km u neki nacionalni park o kojem svi bruje, kojega mi je na kraju i ovaj lik preporučio, ili se samo držati svog starog plana i krenuti prema Ninh Binu, mjestu gdje će završiti moja, sada već treća etapa.

“Hmmm…what is going to be??”

Ne volim previša planirati! Nikada nisam niti volio! Nikada nisam previše planirao koji ću dio države u kojoj se nalazim posjetiti, i koliko se dugo tamo zadržati. Imam samo neki okvirni plan, i to je sve! Hrvatska – Novi Zeland, i nekoliko država između. Ali, koji dio pojedine države, pojima nemam. Samo idem i što će biti, biti će!

Za turističke savjete iščupane iz turističkih priručnika uopže nemarim, a savjete turističkih agencija na debelo izbjegavam. Najbolji savjet koji mogu dobiti o nekom mjestu su riječi impresija drugih putnika. Jedino žive rečenice i žive emocije mogu me uvjeriti ili razuvjeriti o nekom mjestu, gradu, prirodi, ili već o nečemu.

Tako je!! Fučkaš sve to! Fučkaš planove!! Danas idem kamo vjetar zapuhne! Sjeo sam na motor i umjesto da pratim glavnu cestu koja vodi prema sjeveru, skrenuo sam s iste i počeo sljediti neku brdsku koja vodi prema zapada, prema Phong Nha, selu kojeg su mi preporučili!

Dolazak u Phong Nha, nacionalni park za koji nikada prije nisam čuo. Za razliku od planiranog, ovdje je završila moja treća etapa.

Hoi An Galerija