Vanja Matković, 26-godišnja Varaždinka je nedavno pokrenula humanitarnu akciju prikupljanja pomoći za afričku djecu. Najbolje zna tamošnju situaciju s obzirom da je lagodan način života zamijenila volonterskim radom u Ugandi, zemlji koja visoko kotira na ljestvici siromaštva piše Varazdinski.hr

Tri sam godine živjela u Chicagu, gdje sam se susretala i družila s mnogo Afrikanaca, koji tamo žive u zajednicama. Oduvijek me interesirala Afrika kao kontinent, a po povratku u Varaždin, gdje nisam dugo boravila, odlučila sam otići u Afriku. Godinama čitam knjige o afričkoj povijesti, kulturi, a privlačile su me zemlje u kojima se vodilo najviše ratova i da je, po mogućnosti, englesko govorno područje, pa je dvojba bila između Ruande i Ugande – pojasnila je Vanja.

Otišla volontirati u Ugandu

Na kraju je izabrala Ugandu, zemlju koja nema blistavu prošlost. Kroz povijest su tamo vladale diktature, djeca-vojnici nisu neuobičajena pojava, a nažalost ni genocid, masakri i još podosta toga ružnog.

– Bilo je dosta teško naći organizaciju kojom bi putovala, ali sam pronašla Whisper, nevladinu organizaciju koja je jedino željela da sakupim donacije, što sam i učinila. Tako sam trenutno u Africi, točnije u selu Mutai, distrikt Jinja. Volonterka sam, dakle, nisam turistički ovdje već doslovno živim afričkim načinom života, a to je ono što sam htjela – nastavila je Vanja, koja je tamo puna dva mjeseca, ali izuzetno sretna i kako kaže, ne nedostaje joj ‘naš način života’.

Ne zna još do kada će ostati u Ugandi, ali početni plan bio je barem šest mjeseci.

Pomaže ljudima u nevolji

Život joj je u mnogočemu razlikuje od onoga na američkom ili hrvatskom tlu.

– Ovdje se budim u šest sati, zatim jedem brašno pomiješno s vodom, dok za ručak, svakog dana jedem rižu s grahom. U početku je bilo nepodnošljivo, ali već sam se priviknula, čak mi je postalo fino i ukusno. Baš mi se nekako za ručak jedu riža i grah – rekla je kroz smijeh te dodala kako spava u sirotištu te se svakog dana brine o tome da djeca, njih dvadeset i petero, različite dobi, obave jutarnju higijenu.

– Kupamo ih u kantama, pobrinemo se da operu zube, da se umiju, potom im serviramo doručak. Oko 8, pola 9 kreću aktivnosti, dolazi im učiteljica, a ja idem u okolna sela taksijem ili motorićem. Prijevozno sredstvo iznajmim za smiješnu cifru, a pravac vožnje određuje se otprilike po desnoj bukvi, lijevoj palmi, to je njihov GPS. Sa mnom ide kolega, koji priča lokalni jezik pa je on prevodioc.

Njezin se posao sastoji od pružanja prve pomoći i odstranjivanja tunge penetransa, parazita koji se još popularno naziva jigger.

– U izuzetno siromašnim selima, tražimo izgladnjelu, bolesnu djecu, podučavamo ih i socijaliziramo u Whisperovom sirotištu u Mutaiu. Obilazimo bolnice u potrazi za djecom kojoj je pomoć izuzetno potrebna, a roditelji nisu financijski sposobni da im priušte liječničku skrb -objasnila je te dodala kako su tamošnje bolnice uistinu jezive.

– Djeca u selima umiru zato što su njihovi roditelji ili skrbnici presiromašni da bi platili transport do bolnice, troškove liječenja i bolničku hranu. Čak i ako ta djeca uspiju nekako doći u bolnicu, pred njima je novi problem – državne bolnice su neopisivo siromašne, prenatrpane očajnim ljudima i nedostaje im najosnovnija oprema. Nemaju stvari poput setova za infuziju, ostali su bez pribora za vađenje krvi, tableta za liječenje malarije, lijekovi za tuberkulozu nisu dostavljeni i jošmnogo drugih problema. Stoga ukoliko dovedete dijete u državnu bolnicu, koja je inače dužna pružiti besplatnu skrb siromašnim stanovnicima Ugande, morat ćete sami platiti za praktički sve, no ljudi koji žive duboko u primitivnim selima nisu u mogućnosti podnijeti te troškove i zato u pravilu niti ne pokušaju dovesti djecu u bolnicu.

Vanja i njezin tim traže izuzetno siromašne obitelji u selima, odvode bolesnu ili izgladnjelu djecu u bolnicu o vlastitom trošku, ostaju tamo s njima i spavaju na podu, ako treba.

– S terena se vratimo oko 22 sata, večeramo pa u čajniku na logorskoj vatri ugrijemo vodu, okupamo se i odemo spavati jer idući dan opet rano ustajemo. Pijem vodu iz bunara, lice, kosa i odjeća su mi puni prašine, razni kukci su me izboli nebrojeno puta, hrane u selima ima i nema. Uistinu uživam i to sam htjela, stvarno ne preuveličavam, iako trenutno imam malariju i povišenu temperaturu, 40 stupnjeva, ali to dolazi ‘u paketu’. Činiti nešto što u svakodnevnom životu nemam prilike.

Pokrenula kampanju s ciljem prikupljanja pomoći

Ovih je dana pokrenula internetsku kampanju, putem koje sakuplja novac kako bi se pomoglo djeci.

– Bez novaca stvarno nisi u mogućnosti spasiti djecu ovdje, a da bi se pomoglo tim ljudima, započela sam projekt sakupljanja financijskih sredstava koja bi se iskoristila za kupnju lijekova i plaćanje bolničkih troškova. Pomoć prikupljam u vidu donacija, putem Interneta, jer je uistinu potrebna. Alarmirala sam sve svoje kontakte u Hrvatskoj, ali i Americi. U 15 sati sakupljeno je 430 dolara, pa bih zahvalila i Varaždincima koji su donirali.

Vanja smatra kako svako dijete zaslužuje hranu, vodu, sklonište i barem osnovnu zdravstvenu skrb te obrazovanje, a tako je malo potrebno da se djeci u Ugandi to i omogući.

– Recimo, 200 kuna godišnje pokriva troškove školarine za jedno dijete u lokalnoj školi gdje će dnevno dobiti i doručak, 6 do 7 kuna osigurava dva obroka dnevno za dijete u razvoju. Uistinu je malo potrebno da bi se pospješila kvaliteta života djece u Ugandi. Prosječna plaća u glavnome gradu Kampali iznosi 300 kuna mjesečno, standard je veoma nizak i ljudi se masovno ne uspjevaju zaposliti. Kao što sam već spomenula, ovo je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu i ljudima nedostaju one najosnovnije stvari, stvari o kojima mi uopće ne razmišljamo, recimo pitka voda. Ljudi u selima spavaju na podu u blatnim kućama, zajedno sa životinjama, a djeca još uvijek umiru od malarije, side i drugih bolesti.

‘Osjećam se ispunjeno iako sam svjesna rizika’

Ipak kaže kako su ljudi tamo izuzetni, dragi, topli, skromni i pristupačni te uistinu uživa pomagati.

– Osjećaj je nevjerovatan, iako znam da zvuči patetično. Spomenut ću samo jedan od brojnih slučajeva. Djevojčica Jessica ima godinu dana i samo četiri i pol kile, težinu koju ima novorođenčad. Prestrašno, ali nakon što sam dva tjedna, svaki dan bila s njom u bolnici, stanje se poboljšalo, a osmijeh na njezinu licu rekao mi je sve. To su uistinu posebni trenuci.

Nije upitno kako se tamošnja kultura i društvo uvelike razlikuju od primjerice hrvatske, pa smo upitali Vanju kakvo je stanje ‘na terenu’.

– Uganda je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu i dosta primitivna. Još uvijek vjeruju u žrtvovanje djece za bogatstvo, kad je dijete mentalno bolesno misle da je demon u njima i kako im vještice mogu pomoći. Žene su jako potlačene, građani nižeg reda, pa su često, nažalost, silovane.

Iako je na afričkom tlu svega dva mjeseca, kaže kako se mnogo se priča i anegdota dogodilo u tom kratkom razdoblju.

– Joj, mnogo se već doga dogodilo, treba mi vremena da se sjetim – rekla je te nakon minute razmišljala ispričala anegdotu.

– Bila sam u nedjelju u jednom dalekom selu i rekli su mi kako tamo nikad nije došao bijelac, ‘muzungu’ te da sam ja prva, a još k tome imam plavu boju kose. Morala sam ulaziti u domove jer bijelci (muzungu) donose blagoslov u kuću. A jednom sam bila na ručku kod prijatelja, koji je izgledao tako da je njegova majka kleknula pred mene, pomolila se, a naposlijetku me nahranila s kuhanim bananama -prepričala je Vanja te dodala kako joj se dosta toga u početku činilo neobičnim, ali da lagano uči tamošnje običaje.

Ipak, bilo je i neugodnih iskustava.

– Jednom mi je jedan muškarac iz sela prijetio pa smo morali otići. Kad sam upitala zašto, objasnili su mi da nisu ljubazni prema bijelcima jer često dolaze u sela i prodaju djecu u roblje, trguju s njima, pa su i prema meni bili sumnjičavi. Oni su uvjereni da svi bijelci imaju mnogo novaca, pa postoji i cjenik za bijelce (muzungu prices). Bilo kako bilo, osjećam se ispunjeno, činim ono što želim na pravom mjestu, iako sam svjesna rizika – zaključila je Vanja s osmijehom na licu.