Nemam osjetljivu probavu. Bez ikakvih problema preživjela sam zemlje poput Tunisa, Kube, Egipta, Tajlanda… Možeš zamisliti koliko me onda iznenadio proljev/sraćka/dijareja/zovi ga kako hoćeš, ni više ni manje nego u Valenciji. 

Napisala: Adriana Karuza – Kruzovi

No, da krenem od početka.

 Bio je to kratki boravak u trećem po veličini Španjolskom gradu. Bilo je to prvo Larino putovanje avionom. Svijetla grada iz zraka komentirala je onako kako to samo djeca znaju: mama, vidi, grad izgleda kao Božić. U svakom slučaju, zanimljiva perspektiva. I ja želim takvu.

 Stigli smo u pet do ponoć. U to vrijeme, taksi je jedina opcija za odlazak u grad. Osam kilometara koliko otprilike treba do centra, u noćnoj tarifi platili smo 25 eura, i to nakon što smo napokon pronašli taksi s autosjedalicom, jer nas nitko nije htio primiti s djetetom bez tog dodatka.

 Dolazimo pred apartman, recepcije nema. Večer prije dobili smo mailom upute o preuzimanju ključeva. On utipkava šifru na vanjskim vratima. Ulazimo unutra, od ključa nas dijeli još samo jedna šifra. Govorim mu: vidiš, sve je po planu. I bilo je. Do trenutka kada smo otvorili mini sef u kojem su trebali biti ključevi. Pogađaš. Nisu bili tamo.  U ponoć i pol.

 Lara sjeda na pod, on uznemireno hoda lijevo desno, a možda mu je i izbio osip od muke. #truestory  Ja zovem broj koji je pisao u mailu i smijem se, jer, ovo je avantura. Srećom, stvar je riješena vrlo brzo i ključ nam stiže taksijem za deset minuta. Smještamo se u stančić u centru grada. San jedva dolazi na oči. Jedva čekamo sutra.

Prvo buđenje u nepoznatom gradu. Taj osjećaj. Znaš već koji. Neprocjenjivo. Izlazimo i krećemo do povijesnog dijela grada, od našeg smještaja udaljenog parsto metara. Prvi dojam – divno je. Arhitektura prelijepa. Kamo god pogledaš, imaš što vidjeti. Ciutat vella, kako zovu stari dio grada je šarmantan upravo onoliko koliko sam se nadala da će biti. Prolazimo kroz trg Plaza de la Reina i idemo ravno do centralne tržnice, jedne od najstarijih europskih. Ne čudi zato da su od nje napravili pravi turistički brand. Kupujemo banane, jagode u čašici, par mandarina i prirodni sok od naranče. Cijene pristojne, ništa više nego kod nas. Primjerice, cijena čašice jagoda slatkih kao med (tako uvijek piše na riječkoj placi, s tim da su ove zaista slatke kao med) je desetak kuna, a dva dcl cijeđene naranče sa slamkom dobiješ za 1 euro. Šopam nas vitaminima, jedemo, uživamo, sretni smo. Proljev još nije prisutan.

Nastavljamo istraživanje. Put nas vodi kroz divne uličice, ulazimo u nekadašnje carstvo trgovine svilom Llotja de la seda. Ulaznica 2 eura. Šetamo kroz Barrio Carmen, dio grada koji posebno živne u večernjim satima. Obilazimo Plazu de la Virgen, Plazu de la Reina, fotkamo se ispredkatedrale, ali ne ulazimo unutra. Šest eura po osobi, plus još dva ako se želiš popeti na zvonik nam se učinilo previše za posjet crkvi. Iako se u njoj čuva Sveti gral himself. Ili barem misle da je kalež koji imaju unutra upravo THE kalež. Svidjela mi se ta misao, pa  sam odlučila vjerovati da je baš u ovoj katedrali odsjeo Sveti gral. On se samo nasmijao, onako, u “bitch please” maniri. Lara nema pojma što je Sveti gral. Objasnim jednom.

Jutro provedeno u lutanju ulicama i trgovima završavamo u preslatkom malom restoranu. Naručujemo “menu del dia” koji se obično sastoji od predjela, glavnog jela, deserta i kave, a često uključuje i piće,  po cijeni koja se kreće od nekih 8 do 15 eura., najčešće 10. Uglavnom ovisi o tome u kojem si dijelu grada. E, tu dolazimo do onog problema s proljevom. Naručujem paellu. Morsku. Jer je paella tradicionalno valencijansko jelo. Potječe od tamo i naravno da ću to jest. On naravno neće. On će komad mesa. Pojela sam škampa i bacila se na dagnju. Nije mi izgledala sjajno i dok sam ju jela prošlo mi je kroz glavu da to možda ipak nije najbolja ideja. I nije bila. Ne mogu tvrdit sa sigurnošću, ali to je jedino što sam tog dana ja jela, a ostatak moje ekipe nije. Drugi dan opet naručujem paellu, ovaj put s komadom pileta, za svaki slučaj.  Bila je solidna, no hrana nas se nije dojmila nešto posebno. Sigurna sam da smo jeli na krivim mjestima – dnevni meniji i inače nisu oličenje vrhunske gastronomije, tako da opis ovog dijela prepuštam nekim većim gurmanima. Ali to koliko imaju smisla za estetiku i uređenje restorana je divno. Baš po mom guštu. Jedan je imao crveni zid na točke. Znala sam da sam trebala uzeti onu crvenu haljinu na točke, a ne plavu. Koja budala u Španjolsku nosi plavu haljinu, ha? Ha?

Popodne provodimo u modernom Ciudad de los arets y las ciencias. Nakon šetnje po zaista impresivnom kompleksu, odlazimo u Oceanografic. Fantastično mjesto, posebno ako dolaziš s djetetom. Cijena je nemalih 28,50 eura za odrasle i 21,50 eura za djecu. Osamdesetak eura ode dok kažeš keks.  Mislila sam da će dragi opet dobiti osip, ali dobro se držao dok je plaćao. Uostalom, morski psi su nam plivali iznad glava. Isplatilo se. Proljeva još nema.

Drugo jutro budim se u mukama. A u apartmanu imamo samo jednu rolu papira. Panika u mojim redovima. Problem je riješio “posuđujući” papir iz obližnje kafane.  Ako to nije ljubav, ne znam što je. Odlazimo u Bioparc i uživamo promatrajući životinje. Oni doduše uživaju malo više jer mene i dalje muči probava. Proljev u ovoj fazi  – postojan. Hvala ti živote što sam ono jednom bila sama u javnom wc-u. Bioparc je malo drugačiji koncept zoološkog vrta, otvorenijeg je tipa i svakako ga je lijepo posjetiti. Vidi:

Popodne provodimo u parku. I to je ono što je zaista posebno. Valencija ima park usred grada koji je zapravo napravljen u isušenom koritu rijeke Turie. Preusmjerili su joj tok zbog čestih poplava i napravili park dugačak 9 kilometara. Nešto predivno. Nema čega nema. Od nogometnog i bejsbol igrališta, preko skate parka, do sprava za vježbanje koje su postavljene svako malo. Ljudi vježbaju, bicikliraju, trče. Lijepo ih je vidjeti u dobroj formi.Kažem do jedem sendvič na travi.

 Nas iz cipela posebno izbacuje Guliver. Veliki div pored kojeg i djeca i odrasli izgledaju baš poput Liliputanaca. Ovaj je dječji park teško opisati riječima, a i slikom, jer za okinuti dobru fotografiju trebaš biti na visini. Imamo par bočnih fotkica i par toboganskih. Ovdje smo stvarno uživali. Doduše, prilično je veliko pa me čak malo stisnulo kad sam se popela na jedan od tobogana. Lara se samo sjurila, pa sam i ja za njom. Nemreš pokazati djetetu da se bojiš tobogana. To nije nimalo fora.

A ovo real thing:

Zadnji dan iznajmljujemo bicikle – jer to je najbolji način za istražiti Valenciju. Proljeva Bogu hvala, više nema. Vozimo kroz gotovo cijelu dužinu parka, sve do plaže Malvarrosa. Arhitektura ovdje postaje drugačija. Niske kućice u boji, bez velebnih očaravajućih zgrada, ali opet lijepe i posebne. Plaža je duga i pješčana, more lagano do umjereno valovito. 😀 Lara sikće od veselja. Radi anđele u pijesku. Samo što ne jede pijesak. Ja vrtim hula hop. On se baca po valovima. Nije to moj tip plaže, ali vrijedno je posjeta. Obiteljska zabava na najjače.  Sada smo doma. Hladno je. A prokleti pijesak i dalje ispada od svuda.

U povratku s plaže, još jednom stajemo u parku. Ležimo na travi. Igramo skrivača među stablima. Vozimo se do tornjeva – Torres de Serranos i Torres de Quart. Popeli smo se na ovaj drugi, nekada glavni ulaz u grad na kojem se i danas vide rupe od projektila zadobivene u raznoraznim opsadama i bitkama. S tornjeva se pruža zaista lijep pogled na krovove Valencije koja nas je osvojila u svega tri i pol dana.

 Atmosfera je ležerna, opuštena. Zgrade su predivne. Ljudi su pristupačni, posebno stariji, ali im engleski nije jača strana. Drže do svog jezika i ne daju se. Srećom pa sam nekad davno prije gledala Marisol, Esmeraldu, Rosu salvaje i ostale princeze pa sad “hablam espanjol” k`o velika. Dobro, možda ne k`o velika, ali k`o mala svakako. Gracias Marisol. Te quiero mucho. Los ricos lloran tambien.

Valencijo hvala što si nas tako lijepo ugostila. Bilo je kratko i slatko. Pravi si odabir za jedan city break. Voljela bih doći i u vrijeme kada su ti naranče u punom sjaju, a ne ovako nevidljive i zelene. Rana jesen ti je topla, polagano šušti, šulja se među granama stabala. Kažu da si ugodna za posjet u svako doba godine. Vjerujem da je tako. Možda se vidimo opet. Moram priznati da me muči taj tvoj Sveti gral koji nisam vidjela. Kvragu i osam eura. 😀

PS.

Možda će te zanimati ako ideš… a mislim da trebaš ići 😉

 – metro je možda brži puta za stići do aerodroma, ali autobus je jeftinija opcija. Za euro i pol voziš se nekih 35-40 minuta, a imaš priliku još malo uživati u ljepotama grada

– djeca do šest godina ne plaćaju javni prijevoz

– ručak poslužuju od 12 ili13 sati do 16 sati, a večeru od 19. I neće te poslužiti u 17. Tempiraj ako ne voliš biti gladan, a ciljaš na dnevne menije

– ne iznajmljuj prve bicikle na koje naiđeš. Te su obično 5 eura/sat i 15 eura/dan. Samo malo skreni u neku uličicu i naći ćeš jeftinije. 1 i pol euro sat i 8 do 10 eura dan

– kad se igraš u na toboganima u Guliveru, ako se ozlijediš, nema problema. Tamo ti je cijelo vrijeme mini ambulanta. Sestra će ti za džabe dati i tabletu za glavu jer te boli. To znamo jer je njega bolilo naravno. Ja sam samo imala proljev. Lara je prošla bez tegoba.

– Valencija je grad s najviše fešti u Španjolskoj. Jedna je bila u subotu, mi smo naravno otišli u petak #žaomi

 Lara, kako ti je bilo?

Ovako:

A ništa. Morat ćemo opet u Španjolsku. Šteta bi bilo stati sada kad znam da tako dobro pričam španjoski.

Adios amigos.