Marko Feirov već nam je pisao o svojem putovanju kroz ulice New Yorka i Djevičanske otoke. I dalje se nalazimo na dalekom zapadom, a ovaj put nas zajedno sa svojim prijateljem Claudiom vodi u Las Vegas i grad duhova Calico.

Krenuli smo sa aerodroma u Zurichu gdje je započela naša američka avantura. Nakon leta od devet sati i kašnjenja od sat i pol stižemo na naš prvi stopover u Philadalphiu. U prvotnom planu, četiri sata čekanja trebali smo iskoristiti za razgledavanje grada. Trebali smo vidjeti poznate stepenice gdje je trenirao Rocky Balboa ili pak Liberty Bell, ali zbog kašnjenja aviona družimo se na aerodromu i čekamo slijedeći let. Još jedan let, još šest sati u zraku i evo nas u Las Vegasu. Samim ulaskom u zgradu aerodroma shvatili smo kamo smo došli, automati za igranje nalaze se na svakom uglu.

Taksi nas je prebacio u hotel i odmah krećemo u našu avanturu, ali prvo sa malo smijeha. Idemo u Mirage hotel na stand up komediju gdje će nas zabavljati Kevin James poznatiji kao Doug Heffernan iz serije ”Kralj Queensa”. Za zagrijavanje su nam poslali mladića koji nam je pričao viceve koji i nisu bili baš smiješni, ne znam da li je to zbog toga što sam jedva čekao vidjeti Kevina, ili sam jednostavno umoran nakon putovanja od 20 sati, a možda mi samo nisu sjeli vicevi. I evo nam Kevina, dovoljan je samo pogled na njegove grimase dok priča i jednostavno se morate smijati i jednostavno morate zaboraviti na umor i jet lag.

Prvo jutro budimo se rano pošto jedva čekamo vidjeti taj Las Vegas, a i spremni smo na avantrue pa i na one koje će morati ostati u Vegasu. Iza rečenice: ”what happens in Vegas, stays in Vegas”, sigurno postoji nešto istine, provjeriti ćemo.

Slučajno se sjetim da još nisam bacio pogled kroz prozor da vidim kakav nam je pogled i sa osmijehom i radoznalošću na licu krenem u tu avanturu kad ono – parking zgrada, a pošto smo ”samo” na petom katu, ne vidimo niti nebo. Ali ne možeš imati i pogled i jeftin put. Avion i hotel za 12 dana u Las Vegasu platili smo 1000 dolara, ali kako smo nakraju ipak došli do boljeg pogleda o tome ću nešto kasnije.

Doručak je najbitniji obrok dana, tako kažu, ajmo onda doručkovati i to na pravi američki način. Crna neukusna filter kava, meso i jaja, desertu pristojno kažem ne hvala, ipak, iz Europe sam, u jutro mi nije do slatkog već mi nakon takvog doručka trebaju odmah dvije cigarete.

Šetajujući kroz Las Vegas Strip primijetili smo kako se kulise mijenjaju svaka par koraka, prvo smo u Rimu kod Fontane de Trevi, preko puta nas čeka Venecija i gondolijeri koji će vas provozati kanalima, pored toga je već Pariz sa svojim Eiffel Tower, a odavde vidim čak i New York Skyline i Kip slobode, svaki hotel nova tema, novo mjesto. Radoznalo sve gledam i pipkam, ali lagano, bojim se da nešto ne polomim jer očigledno je da ovaj grad nije napravljen za vječnost.

Las Vegas kao grad ne nudi previše turističkih mjesta za razgledavanje, ali definitivno se ga isplati posjetiti. Interesantno je upustiti se u strujanje koje taj grad nudi na neki poseban način, sve izgleda jednostavno, piće u ruci, cigareta u ustima i kocka. Promatrajući ljude vidiš mnoge sudbine, mladi i stari, bogati i oni nešto manje, oni koji gube zadnji dolar, sve njih spaja jedna stvar, naivnost osvajanja jackpota.

Kad si u Vegasu moraš i kockat pa je došlo i naše vrijeme za kocku. Svaki kasino koji sam vidio bio je ogroman, teško se snaći u labirintu automata, stolova za rulet i black Jack. Sve se sjaji i blješti, svjetla u raznim bojama, čuješ zvukove sirene i samo se okrećeš da provjeriš je li netko uspio osvojiti jackpot, i sve to zajedno baca te u neku vrstu transa i tjera na igranje jer možda baš tebe čeka veliki dobitak.

Koliko sam stvarno dobio/izgubio… – izvući ću se sa onom poznatom:  “what happens in Vegas, STAYS in Vegas”!

Naći izlaz iz kasina i nije baš lako, prozora nema kako bi igrači što duže ostajali unutra, a tako dugo dok se kockate imate besplatno piće. A kako sam ja uspio 10$ pretvoriti u 400$ ispričat ću vam nešto kasnije.

Osim kocke, ”turistička atrakcija” Las Vegasa je i noćni život. Mi smo za naš provod odabrali The Bank, jedan od najpoznatijih klubova u sklopu hotela Bellagio. U klub smo ušli bez problema i brzo jer smo stigli već u 23 sata i tako izbjegli dugačke redove ispred ulaza. U klubu osjećaš neku posbenu energiju, osjeti se da si u Vegasu, opušteno možeš uživati, popiti, a čak i pušenje nije zabranjeno. Odlično smo se proveli, a detalji će opet biti – “what happens in Vegas, stays in Vegas”!

Slijedeći dan odlučili smo našu avanturu začinii i iznajmiti auto pa smo otišli kod Vegas Luxury Rides. Kako bi izbjegli ”posebne” cijene za mlade turiste iz Europe, razradili smo taktiku, Claudio će postavljati pitanja u vezi auta i pokazati stopostotnu zainteresiranost, a ja ću biti onaj koji će kočiti i pokušati smanjiti cijenu. Razgledali smo njihov web i upoznali se sa autima koje nude kao i cijenama, da budemo spremni. Vegas Luxury Rides se nalazi nekih 10 minuta vožnje od Stripa u industrijskoj zoni. Čim smo stigli jedan auto zapeo mi je za oko i jedva sam čekao da sjednem u njega i ispunim želju iz djetinjstva. Dočekao nas je vlasnik James i ponosno nam pokazivo automobile, a ja sam kritično slušao i gledao sa podignutom obrvom.

I onda smo stigli do njega, Ferrari F430 Cabrio crvene boje! E njega hoću!! James mi objasni cijenu, sve je na svojem mjestu, dogovor pada, slijedeći dan dolazimo po njega u 14 sati i rentamo ga na 6 sati. Jedva smo dočekali slijedeći dan, i točno u 14h sjedili smo u njemu. Vozali smo se kroz Vegas i uživali svake minute svih šest sati prije nego smo ga vratili.

Prije nego što nas Las Vegas novčano iscijedi kao limuna i od nas napravi limunadu odlučili smo napustiti Strip i krenuti prema Grand Canyonu da se prošetamo na Hoover Dam.

Grand Canyon, kamen, pustoš, ali – pogled sa njega i na njega je mističan, nevjerojatno lijep, fale mi riječi da ga opišem. Šetati i promatrati u daljinu, jednostavno dopustiti da te ta kulisa prebaci u mislima negdje daleko na neki smireni, mističan način.

Hoover Dam me, moram priznati, malo razočarao. Jest da je pogled sa njega veličanstven, ali ja sam si zamišljao da je to puno veće i dublje, ali mi je interesantana činjenica, osim što spaja Nevadu i Arizonu to je i vremenska granica.

I tako, poslije šest dana Las Vegasa, zaključujemo da nam je dosta i da smo spremni krenuti dalje, slijedi četiri dana u Los Angelesu.

Vožnja autom kroz pustinju trebala bi trajati 4-6 sati. Hotelsku sobu si ostavljamo, ionako je plaćena, a i planiramo se vratiti u Vegas prije povratka za Europu. Ali prije nego krenemo na put, da se vratim na onaj pogled iz sobe na parking.

Kako dobiti bolju sobu u hotelu? Hodajući prema recepciji, izdaleka sam primjetio zamjenika menadžera hotela i vidim da je i on mene primjetio i da je primjetio da sam nečime nezadovoljan. I počnem ja njemu pričati kako nam čistačica nije bila u sobi dva dana i da prihvaćam da se to dogodi jednom, ali više od toga ne. I kao rezultat dobili smo bolju sobu, popeli smo se na 23. kat pa smo kroz prozor vidjeli i nebo i bolji pogled. I to nije bilo sve, dobili smo i voucher za restoran u hotelu gdje možemo jesti i piti koliko hoćemo, naravno, kuća časti. Šteta što sad odlazimo i što nismo prije reagirali na ovaj način. Ali evo, probajte nemate što izgubiti, samo dobiti bolju sobu i možda još ponešto.

Vrijeme je da napustimo Las Vegas i krećemo s rentanim autom (crni Mustang GT Cabrio) prema Los Angelesu.

Ispred nas je cca 6 sati vožnje i to uglavnom kroz pustinju, i nadamo se nekim zanimljivim mjestašcima usput koje još nije dodirnula ruka turizma. Planirali smo da krenemo ujutro rano kako bi izbjegli vožnju po vrućini, a i htjeli bi da stignemo u Los Angeles prije nego što započne rush hour (16 – 20h).

Pošto smo dan ranije kockali do rane zore, jedva se budimo. Doručak preskačemo, rješiti ćemo to putem, štedimo na vremenu. Autoputem ostavljamo Las Vegas iza nas i što se više udaljavamo to dublje ulazimo u pustinju. Tu i tamo se vidi neka kućica u daljini, tu i tamo neki auto na autocesti.

Gledajući u daljinu, izgubim se u mislima i zamišljam kako je to moralo biti prošlo stoljeće kada su tom praznom divljinom  kauboji jahali na konjevima. A najviše me zanima kako su se tada osjećali imigranti koji su ostavili Europu iza sebe i krenuli u traženje boljeg života, na novom kontinentu, jašući prema zapadu i onda se našli usred ove pustinje. Da li su se pitali: Je li ovo sada naš novi život? Zanimljivo za vidjeti, prazno mjesto sa puno priča i povijesti.

Na cca pola puta vrijeme je za ručak, odlučili smo da stajemo u prvom mjestu koje vidimo. Iz daleka vidimo tablu Peggy Su’s Diner, napuštamo cestu i vozimo prema Peggy. Čim smo ušli unutra svi se okreću prema nama i u pogledu, a i šaputanju čujemo: stigli turisti, a ja sam mislio kako smo sad izvan turističkih lokacija i kako ćemo se uklopiti među lokalce.

Sjednemo za stol i već dolazi konobarica sa voljenom neukusnom filter kavom i zapisuje narudžbu, a olovku nakon toga stavi iza uha. Nakon ručka vrijeme je za cigaretu koju obavljamo na parkingu proučavajući kartu. Primjetili smo da smo 3 milje od Calico Ghost Town, grad gdje su tražili zlato, ali i grad koji je 1881. misteriozno nestao. Odlučujemo ga posjetiti.

Stigli smo u Calico, a vrijeme nas vrati u daleku 1881. godinu. Prošetali smo, razgledali i navratili u suvenir shop. I dok ja gledam razglednice, kaže Claudio: vidi onu slatku prodavačicu, ja se okrenem kad ono stara žena kao moja baka. On se nasmije i kaže: ne nju, ova druga koja stoji kod blagajne. Kažem mu da mu je to šansa da je pozove na piće, nema što izgubiti, ionako je neće vidjeti više. Idemo da platimo razglednice i pogledom mu dajem do znanja da je sad pravo vrijeme da je pita, a on će meni na njemačkom: ajde ti pitaj ovu bakicu, a ja ću ovu curu; i u tom momentu bakica progovori na njemačkom: A vi ste iz Njemačke? I dok bi ja sad najrađe propao u zemlju odgovaram da ne, nego iz Švicarske i tražim razlog da promijenim temu u nadi da nas nije malo prije čula. Gospođa nam je ispričala kako je stigla iz Njemačke pred više od 50 godina, i kako je sretna kad sretne nekog tko priča njemački. Ispričala nam je kako se prije nekoliko dana vratila iz Las Vegasa gdje je osvojila 5000$ na automatima.

Vrijeme je da krenemo dalje, zadržali smo se duže nego što smo planirali, ostaje nam manje od dva sata prije nego počne rush hour u Los Angelesu u kojem ćemo sigurno zaglaviti. Vozimo malo brže kako bi stigli prije mraka pošto nemamo niti gdje prespavati. Predlažem, pošto smo na roadtripu da uzmemo motel. I u razgovoru evo nas u Los Angelesu, stigli smo taman na rush hours, što reći, ne vrijedi se nervirati, u tempu puža krećemo se autoputom i tješimo sami sebe da smo to isto morali doživjeti, to je dio LA. Nervozu nam smiruje famozni Hollywood znak kojeg primjećujemo u daljini.

Marko Feirov