Prije nekoliko dana vratila sam se iz Ugande. Očekivala sam još jednu tužnu priču iz Afrike, ali to nisam vidjela. Unatoč skromnim uvjetima za život (iz zapadnjačke perspektive), oni plešu i pjevaju.

Na pitanje što bi htjeli imati, dobili smo odgovor ‘narodne nošnje za plesanje’, a kada smo ih pitali s kojim izazovima se susreću, nakon dugog razmišljanja rekli su ‘klimatske promjene, ne možemo više znati kakvo će biti vrijeme, i to nam otežava radove u polju’. Ništa više. Samo to. Još nešto što me je iznenadilo jest da se njihova pravda ne temelji na kazni, nego na oprostu. U etničkoj grupi Acholi na sjeveru zemlje uopće nemaju zatvore jer to nije ono na čemu se temelji njihova tradicionalna pravda. Naučila sam koliko je važno shvatiti njihovu stranu priče i ne nametati im stvari koje oni ne žele, nametati im ono što mi mislimo da je ispravno jer je nama ispravno. Postoji više načina života i ustroja društva, i vrijeme je da to počnemo uvažavati.