Tri dana hoda Premužićevom stazom, s ruksakom na leđima – u njemu samo ono najnužnije: voda, hrana, vreća za spavanje, osnovni higijenski pribor i tek pokoji komad odjeće za presvlaku.

Uglavnom bez signala, bez struje, s mobitelom na zrakoplovnom načinu, uronjeni u tišinu i divljinu Velebita, nas trinaest hodamo – svatko sa svojom tišinom. Ja – sa sobom, tugom i tihom potrebom za unutarnjim mirom.

Staza nije tehnički zahtjevna, ali traži izdržljivost. Hod od gotovo 60 kilometara, pod otvorenim nebom zahtjeva kondiciju, prilagodljivost, dobre gojzerice i planinarski ruksak. Velebit je tih, ali jasan – sve se na njemu mora zaslužiti.

 “Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komodnim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza…”

Dr. Ivan Krajač, “Hrvatski planinar”

Do 1933. godine samo su rijetki i najhrabriji posjećivali ove divlje dijelove Velebita. No zahvaljujući viziji dr. Ivana Krajača i inženjera Ante Premužića, ideja o pristupačnom planinarskom putu kroz najljepše, ali dotad nepristupačne dijelove Velebita postala je stvarnost. Gradnja staze započela je 1930., a završena je 1933., unatoč jednogodišnjem prekidu zbog nedostatka sredstava.

Premužićeva staza – remek-djelo suhozidnog graditeljstva – proteže se 57 kilometara od Zavižana do Baških Oštarija, vijugajući vršnim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita.

Najviša točka staze visoka je 1630 m  i smještena je u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit, a najniža točka se nalazi na 920 metara u Baškim Oštarijama. Prosječni nagib na stazi iznosi 10 %, najviši 20%,  a široka je oko 1,2 metra s ciljem da bila nepristupačna vozilima. Staza je djelomično popločana kamenom, sagrađena je u serpentinama i suhozidima, a na zahtjevnijim dijelovima usječena je u stijenu s mostovima i stepenicama radi lakšeg prolaza i zadržavanja visine.

Premužićeva staza u cijelosti se nalazi  u zaštićenom području. Prvih 16 kilometara, od Zavižana do Velikog Alana, prolazi kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit, dok ostatak staze pripada Parku prirode Velebit. Od 2009. godine staza je u cijeloj svojoj dužini zaštićena kao kulturno dobro od nacionalnog značenja. Duž staze nalaze se četiri planinarska objekta: dom Zavižan, Rossijevo sklonište, kuća Alan i sklonište Skorpovac, a u blizini još četiri: sklonište  Ograđenica, Kugina kuća, i domovi Ravni dabar i Prpa.

Brigu o markacijama  na stazi vode planinarska društva iz cijele Hrvatske: HPD Pliva, PD Medveščak i PD Industrogradnja iz Zagreba, PD Dilj gora iz Slavonskog Broda, HPD Tikvica iz Županje i HPD Klikun iz Pleternice. Za redovito održavanje staze zadužene su javne ustanove Nacionalni park Sjeverni Velebit i Park prirode Velebit.

Staza od sjevera prema jugu postupno gubi visinu, pa je uobičajen smjer hodanja  od sjevera prema jugu, odnosno od Zavižana do Baških Oštarija.

Mi krećemo od  juga od Baških Oštarija, od planinarskog doma Prpa, gdje se priključujemo na stazu. Jedna gospođa blizu Zavižana će nam reći da hodamo u krivom smjeru. „Da,“ odgovaram kroz smijeh, „već tri dana.“

Prvi dan vodi nas od Baških Oštarija preko Stupačinova prema skloništu Skorpovac do Kugine kuće gdje je naše prenoćište. Na ovom dijelu hodamo, dijelom kroz šumu, a dijelom dionicom s pogledom na otok Pag – ogoljeni, mjesečev krajobraz, izrezbaren vjetrom i solju. Bura i sol oblikovali su ovaj jedinstveni reljef, čije vizure će obilježiti drugi dan hoda i na trenutke će mi dosaditi, jer ću željno iščekivat pogled na otok Rab, jer će to značiti da je planinarska kuća Alan blizu i da ću odahnuti bez ruksaka na leđima. Hodamo uz predahe i okrijepu, do skloništa Skorpovac koje je  potpuno izgorjelo krajem listopada 2024. Sad je gradilište. Novi objekt uskoro niče – čelik, drvo, prostor za 20-ak ljudi, održiv i funkcionalan. Kod zgarišta zatičemo konje. Kratak predah u njihovom društvu i nastavljamo prema Kuginoj kući, smještenoj na srednjem Velebitu, na 1180 metara nadmorske visine. Ime nosi po Anti Kugi, šumaru i zaljubljeniku u planinu. Danas Kuginom kućom upravlja PD Željezničar iz Gospića. Ono što mene posebno raduje da je kuća opremljena vodom, pa prvo što napravim kupujem vodu, bojim se žeđi. Uskoro, stižu domaćini s grahom. Nisam ljubiteljica graha, ali planina ne pita – kuhana hrana se ne odbija. Noć je tiha, zrak hladan, a soba poprima naše miomirise. Iako je početak lipnja, grijemo se na peć na drva. Noć protiče mirno,  svatko spava u svojoj vreći. Ujutro se krijepimo, i nakon kave nastavljamo dalje.

Drugi dan krećemo od Kugine kuće prema Šatorini (1624 m). Šatorina je najviši vrh srednjeg Velebita (1622 m), ime  kažu duguje šatoru koji su geodeti postavili radi mjerenja, iako češća teorija govori o sličnosti oblika vrha s pravim šatorom. S vrha puca 360° pogled – na more, greben Velebita, Liku, pa čak i planine Bosne. Posebno dojmljiv je pogled na dolinu Štirovače. Nakon uspona na Šatorinu, predaha i okrijepe, vraćamo se na Premužićevu stazu i hodamo do planinarske kuće Alan. Staza ovdje vodi uglavnom pod otvorenim nebom s veličanstvenim vidicima na Jadranski arhipelag no vizurom dominira otok Pag. Gotovo idealni uvjeti su na stazi – lagani vjetar, sunce. Više puta mažem lice i ruke kremom za sunce, ali vrat zaboravim. Dva dana kasnije vidjet ću  pregorjeli crveni trag zaborava  na vratu u zrcalu. Pogled na Pag očarava, ali baš kako sam već spomenula, na trenutke želim samo vidjeti Rab, jer to znači da smo blizu planinarskom domu Alan, da ruksak nije na ramenima, čak se radujem i grahu. Ali dugo će nas drugi dan hoda stazom pratiti pogled na Pag.

Planinarska kuća Alan smještena je na južnom dijelu sjevernog Velebita, na rubu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, na visini od 1340 metara, u podnožju prijevoja Alan. Kuća je okružena prostranim livadama i gustim bukovim šumama, s kojih se pružaju veličanstveni pogledi prema moru i otocima, a tamo podno kuće, ćemo dočekati spektakularni zalazak sunca. Za večeru je opet grah, ovaj put s kiselim zeljem i kobasicom, jedem kobasicu za snagu, grah preskačem. Smještamo se u sobi koja nosi naziv po Snjeguljici njenim sedam patuljaka, a nas je trinaest u sobi svaki sa svojim dvodnevnim miomirisima. Noć protječe mirno i toplo. 

Treći dan, nakon okrijepe i kave, krećemo ranim jutrom, od Alana prema Zavižanu, na toj završnoj etapi prolazimo kroz najljepše dijelove Sjevernog Velebita  koji su i dijelom Nacionalnog parka. To je najupečatljiviji dio staze. Ovaj dio staze je i najposjećeniji, zanimljivo u prošlosti je bila najteže dostupna pa ovdje dolazi u puni izražaj graditeljsko umijeće Ante Premužića. Posebno impresivan dio staze je od Rossijeve kolibe do Zavižana (op.a. i obrnuto), posebno dio između Hircovog i Rossijeveg kuka jer staza prolazi kroz Rožanske kukove, ispod vrha Crikvene. Rožanski kukovi su skupina izrazito krških vrhova unutar sjevernog Velebita, poznata po spektakularnim stjenovitim oblicima, dubokim ponorima i bogatoj bioraznolikosti. Dio su Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, a cijelo područje je strogo zaštićeno. Gotovo svaki korak ovim djelom staze očarava, iako osjetim umor, prvenstveno na ramenima zbog težine ruksaka, upijam ljepotu krajolika kojeg staza prati.

Naš hod stazom završava na planinarskom domu Zavižanu, smještenom na južnoj padini vrha Vučjaka (1645 m) s kojeg  pucaju prekrasni vidici.  Podno doma smješten je i Botanički vrt osnovan 1967. godine, u kojem raste više od 300 biljnih vrsta, uključujući i brojne endeme. Dom je ujedno i meteorološka postaja Državnog hidrometeorološkog zavoda i to najstarija visinska meteorološka postaja u Hrvatskoj, osnovana 1953. godine. Velebit je prirodna granica između kontinentalne i mediteranske Hrvatske, u njegovu vršnom dijelu sukobljavaju se i dvije različite klime – maritimna i kontinentalna,  te se na njegovim vrhovima stvara promjenjivo vrijeme, zbog čega je zavižanska postaja ključna za meteorologe i često je spominjana u vremenskom prognozama. Upravo, tjedan prije našeg boravka na Zavižana, krajem svibnja, tu će padati snijeg u nanosima s jakim udarima vjetra, pokazat će mi snimku ljubazni domar dok bude kuhao kavu.

Boravak u prirodi ogoli čovjeka do suštine. Nema tu tuševa, često ni struje, a najmanje udobnosti — sve što imaš nosiš na leđima. Nestaju slojevi civilizacijske komocije, a s njima i tereti koje svakodnevno ni ne primjećujemo. Bez ogledala, bez signala, bez viška stvari – ostaješ sam sa sobom. I shvatiš koliko ti zapravo malo treba. U svijetu opsjednutom posjedovanjem, priroda nas uči jednostavnosti. Sreća postaje gutljaj hladne vode, mjesto za predah u hladu, obrok pod vedrim nebom. U toj tišini, znoju, umoru i surovosti, događa se tiho iscjeljenje. Nisi više odjeća, posao, obveze, aplikacije. Ti si tijelo koje hoda, srce koje osjeća i duša koja diše punim plućima.

Na kraju ovog puta, osjetit ću fizički umor – onaj pravi, duboki umor koji se ne liječi snom, već osjećajem postignuća. Bit će to umor prepleten s ponosom, srećom i mirom. Osjećajem slobode koji barem na tren potisne tugu zbog tate, ali i zbog svijeta koji često zaboravlja koliko je važno disati punim plućima i hodati punim srcem.

Jer, baš kako to kaže fra Ante Vučković:

„Ništa nam ne daje tako duboki osjećaj slobode kao hodanje i ništa nas tako jasno ne oslobađa naših svakodnevnih zarobljenosti kao hodanje u prirodi.“

Ivona Bačelić Grgić

P.S.

Čitamo se  u zbirci putopisa Samo za taj osjećaj – putešestvije Europom, Azijom do Južne Amerike na stranici Putoholičara u rubrici Putešestvije by Ivona i na blogu Just for this feeling