Božo nas je svojim putopisima već vodio prostranstvima Afrike, a ovaj put idemo u mali tropski raj – Zanzibar
Smješteno uz sam zapadni rub Indijskog oceana i na svega 25-50 kilometara od afričkoga kopna, Zanzibarsko otočje – poznatije samo kao Zanzibar – dugo je bilo neovisna afrička država, koja je i nakon ujedinjenja s kopnenom Tanganjikom 1964. godine zadržala regionalnu autonomiju. Arhipelag je dom za oko milijun stanovnika, koji pretežno naseljavaju dva najveća otoka, Pembu na sjeveru i Unguju – koja se također naziva samo Zanzibar – na jugu. Iako je Zanzibar, kao što je uostalom slučaj i sa čitavom istočnom Afrikom, prošao kroz turbulentnu i hirovitu povijest, danas je on izrastao u jedno od omiljenih tropskih turističkih odredišta, koje uslijed rastućeg i nekontroliranog pritiska masovnog turizma i sve veće izgradnje luksuznih odmarališta diljem obalnoga područja, svakim danom sve više gubi svoj nekadašnji šarm i privlačnost.
Pretpostavlja se kako je prve stanovnike na Zanzibar još na početku prvog tisućljeća s afričkog kopna dovela potraga za većom ribom, no ono što se zna sa sigurnošću jest da pravi procvat otočja započinje između 12. i 15. stoljeća, kada se sve više počinju razvijati trgovinske veze s Arabijom i Perzijskim zaljevom. Pod arapskim se utjecajem istovremeno počinje širiti islam, a iz tog vremena najvjerojatnije potječe i naziv za otočje (od arapskog Zinj el-Barr, zemlja crnaca). Zanzibar je tih godina izrastao u moćnu državu u kojoj se trgovalo robljem, bjelokosti, drvom i zlatom u zamjenu za začine, staklo i tekstil s istoka. U ranom 16. stoljeću postao je portugalska pomorska baza na trgovačkoj ruti prema Indiji i tako biva sve do kratkotrajnog dolaska Britanaca. Njih su pak na kraju 17. stoljeća protjerali Arapi iz Omana, koji su ostvarili presudan utjecaj na razvoj Zanzibara; trgovina je ponovno procvala te su se počeli uspostavljati brojni karavanski putovi prema unutrašnjosti Crnog kontinenta. Bio je to začetak beskrupuloznog bogaćenja omanskih sultana potaknut nekontroliranim iscrpljivanjima afričkih resursa, što će kasnija europska kolonijalistička politika samo nastaviti. U prvoj polovici 19. stoljeća čak je i sam sultan, opijen unosnom trgovinom robljem i bjelokosti, s obale Perzijskog zaljeva i grada Muscata svoj dvor premjestio na Zanzibar. U isto vrijeme, istočnom se Afrikom ubrzano širi europski utjecaj, a vlast Omana nad Zanzibarom polako slabi. Otočje se u to doba osamostalilo, a trgovina robljem je ukinuta. Novostvoreni Zanzibarski sultanat je od 1890. godine vladao pod britanskim protektoratom, što je potrajalo sve do povlačenja Britanaca krajem 1963. godine. Svega mjesec dana kasnije, u siječnju 1964. došlo je do krvave revolucije u kojoj je sultan zbačen s vlasti, a Zanzibar se s Tanganjikom sjedinio u Ujedinjenu Republiku Tanzaniju.
Na zapadnoj strani otoka Zanzibara srce je arhipelaga, istoimeni grad sa svojim povijesnim središtem Stone Townom (Kamenim gradom), nekadašnjom prijestolnicom Zanzibarskog sultanata, koja je na temelju vrijednoga kulturno-povijesnog naslijeđa 2000. godine upisana na UNESCO-ov popis zaštićene svjetske baštine. Stone Town je s tri strane okružen morem, dok ga od novog stambenog i poslovnog dijela na istoku dijeli velika ulica Creek Road, nastala na mjestu nekadašnjeg potoka. Većina posjetitelja u inače rodni grad legendarnog pop pjevača i frontmena grupe Queen Freddija Mercuryja stići će morskim putem iz Dar es Salaama, uživajući već s brodske palube u prvim vizurama na to egzotično tropsko utočište s dugim djevičanskim plažama okupanima tirkiznim morem, a svega nekoliko trenutaka kasnije kada s trajekta siđu u šarmantni Stone Town, zaskočit će ih papasi. Riječ je o lokalcima koji će – usprkos tome što nisu registrirani gradski turistički vodiči – pod svaku cijenu stranoga gosta nastojati povesti u razgledanje najvećih gradskih znamenitosti i na taj način očajnički od njega pokušati izvući pokoji dolar.
Sam Stone Town čini gusta mreža uskih kamenih uličica omeđenih čarobnom mješavinom bogatog kulturno-povijesnog naslijeđa izraslog pod utjecajem arapske, perzijske, indijske i europske kulture. Pritom je osobito zanimljiva trokatna tradicionalna kuća s malim trgovinama u prizemnom dijelu i unutarnjim dvorištem oko kojega se nižu stambeni prostori. Raskošno izrezbarena drvena vrata svojevrsni su statusni simbol kuće. Starija vrata nastala su pod arapskim utjecajem, a temeljna im je značajka četvrtasti okvir, geometrijski oblici i rezbarzije s islamskim motivima, najčešće odlomcima iz Kurana. Novija vrata izrađivana su krajem 19. stoljeća pod indijskim utjecajem, a ističu se po polukružnim vrhovima i zamršenim cvjetnim dekoracijama. Među brojnim takvim kućama, trgovinama, bazarima i džamijama skrila se i jedna crkva – impresivna katedrala sv. Josipa sa svojim visokim tornjevima, djelo francuskih misionara također s kraja 19. stoljeća. Malo dalje nalazi se i anglikanska katedrala, izgrađena nešto ranije na mjestu na kojemu se nekoć obavljala trgovina robljem. Svake je godine na tom zloglasnom mjestu prodavano oko 50.000 ljudi, a bila to samo priča za turiste ili ne, zanimljiv je podatak kako je crkveni oltar postavljen na mjestu na kojemu se robovi nekada bičevali. Tragova nekadašnje tržnice danas više nema, osim što je ispod obližnjeg hostela očuvano nekoliko niskih i klaustrofobičnih podzemnih prostorija u kojima su se držali robovi. Međutim, najatraktivnija povijesna građevina u Stone Townu je elegantna sultanova palača Beit el-Ajaib iz 1883. godine, u kojoj je danas smješten Nacionalni muzej povijesti i kulture. To je ujedno i najveća građevina na Zanzibaru, čijoj reprezentativnosti uvelike doprinose vitki čelični stupovi i prostrani balkoni na glavnom pročelju, a s kojih se pruža veličanstven pogled na Indijski ocean. Također, ogromna ulazna vrata u prizemlju palače smatraju se najvećim izrezbarenim vratima u istočnoj Africi. U neposrednoj blizini Beit el-Ajaiba stara je omanska utvrda izgrađena oko 1700. godine za obranu od Portugalaca. To mjesto danas je gradski kulturni centar u čijem je središtu malena arena namijenjena održavanju različitih glazbenih i plesnih priredbi.
Najslikovitiji i najšareniji gradski punkt svakako je gradska tržnica, koja se nalazi uz Creek Road. Tijekom cijeloga dana, a osobito u poslijepodnevnim satima, ondje se trguje najrazličitijom robom; ukusnim tropskim voćem, svakojakim povrćem i začinima, oceanskom ribom, mesom, ali i jeftinom kineskom robom. U večernjim satima grad je jednako živahan kao i danju. Omiljeno mjesto za izlazak su Forodhani vrtovi, perivojno uređeno obalno područje smješteno ispred palače Beit el-Ajaib. Ondje pred sam suton iznenada izniknu brojni štandovi na kojima se pripremaju raznovrsna lokalna jela, od tradicionalne zanzibarske pizze, do kojekakvih mesnih delicija i ukusnih morskih plodova, ribe i rakova. Tu će tako brojni turisti, ali i domaće stanovništvo, na ugodnom tropskom zraku i uz kakvo jelo iz šarolike gastronomske ponude uživati promatrajući kako sunce polagano tone u ocean, dok se tradicionalni istočnoafrički drveni jedrenjaci polako vraćaju u svoju luku.
Zanzibarski otoci u svijetu su poznati i kao Začinski otoci, budući da se kroz povijest ovdje živjelo od uzgoja i već spomenute trgovine začinima, u prvom redu klinčića, a zatim i muškatnog orašćića, papra, cimeta i vanilije. Velike plantaže začina, limunske trave, kakaovca, kave, banana i ličija nalaze se u središnjem dijelu Zanzibara, a upravo je šetnja tim plantažama – koja uključuje upoznavanje s brojnim biljakama i začinima, kao i kušanje ukusnoga i netom ubranoga tropskog voća – jedna od glavnih turističkih atrakcija. Vrijedi spomenuti kako je Zanzibar nekoć bio jedan od vodećih svjetskih proizvođača klinčića, koji je ondje uvezen s Molučkog arhipelaga u Indoneziji, a bez obzira što je njegova proizvodnja naglo pala sedamdesetih godina prošloga stoljeća, uzgoj klinčića i drugih začina još uvijek je jedna od najvažnijih gospodarskih grana. Osim toga, Zanzibar je važna afrička luka, koja je pritom i slobodna gospodarska zona, a sva roba koja ondje stiže iz Azije šalje se brodovima u druge dijelove svijeta. Svrha toga je potaknuti gospodarski rast, budući da još uvijek polovica stanovništa živi ispod granice siromaštva.
Na Zanzibaru se nalazi mnoštvo prekrasnih tropskih plaža s kristalno plavim morem čije dubine skrivaju pravo šarenilo koraljnih grebena. Jedna od takvih plaža je i Kendwa na sjeveru. Riječ je o kilometarski dugoj pješčanoj plaži poznatoj po izrazito velikim kretanjima mora za vrijeme plime i oseke, ali i po brojnim turističkim odmaralištima i hotelima. Također, na njezinu je krajnjem sjevernom rubu moguće promatrati ribare kako u svojim tradicionalnim plovilima – pirogama s latinskim jedrom – isplovljavaju u potragu za ribom i hobotnicama, najomiljenijim i najčešćim oceanskim ulovom, dok njihove žene ostaju u plićaku i dugačim mrežama ondje love ribu. Druga velika plaža je Matemwe. Ona se nalazi na istočnoj obali, a poznata je po uzgoju morske trave, koja se koristi za prehranu i za potrebe farmaceutske industrije. Za vrijeme plime morska trava neometano raste u plićaku pod morem, a kad je oseka žene ili beru travu, ili okopavaju pješčano dno. Na jugu otoka u selu Kizimkazi nešto je sasvim drugo. Ondje će se zaputiti svi oni koji žele plivati s dupinima, koji se tamo okupljaju u velikim jatima, ili pak oni koji samo žele roniti, iako su i manji otočići u arhipelagu dobra odredišta za podvodne aktivnosti. Jedan od takvih otočića je i Changuu, na kojemu se svojedobno nalazio zatvor za robove, a danas je poznat po velikoj populaciji divovskih kornjača, koje su donešene s obližnjih Sejšela u prvoj polovici 20. stoljeća.
Naposlijetku, bez obzira na sve probleme s kojima se Zanzibar svakodnevno suočava, situacija na otoku mnogo je bolja nego u ostatku Tanzanije, a usprkos nekontroliranom i ubrzanom razvoju turizma, koji je ozbiljna prijetnja izvornom otočkom identitetu, Zanzibar je još uvijek pravi mali tropski raj, zbog čega ga svakako vrijedi posjetiti i prepustiti se svim njegovim čarima, barem dok su one još uvijek tu i dok jednom zauvijek nepovratno ne iščeznu.
Božo Benić
