Tropsko otočje Karimunjawa – Indonezija

Karimunjawa (čitaj Karimunđava) je arhipelag koji se sastoji od 27 otoka od kojih je samo pet naseljeno, a glavni se zove isto kao i samo otočje. Svojim izgledom inspirirali su svoje ime; kamenčići bačeni s otoka Java ravno u Javansko more. Tamo su se na površini mora zadržali i eto ih sad tamo plutaju i čine dom za 10.000 stanovnika by Vernesa Šaran

Iako su se službeno prvi stanovnici naselili u 17. stoljeću, kineski porculan i potopljeni brodovi pronađeni na dnu mora u blizini otočja pričaju priču o gusarskoj povijesti otočja. Naime, Karimunjawa je u 13. stoljeću bio odmaralište gusara koji su plovili na ruti od Kine prema Javi. Danas na otocima živi pretežito Javansko stanovništvo, a Bugisi i Maduresipredstavljaju dva plemena na glavnom otoku.
Otočje je 1988. Godine proglašeno nacionalnim parkom i tako par otoka učinilo apsolutno zabranjenima za oči posjetitelja, dok se na ostale nenaseljene otoke može doći unajmljenim brodom (cca. 200 kn dnevno) ili s nekim izletničkim aranžmanom.
Za razliku od većine drugih indonezijskih otoka koji su vulkanskog podrijetla, Karimunjawa su koraljni otoci i kriju pravo bogatstvo u svojim plićacima; 90 različitih vrsta koralja, 242 vrste tropskih riba, školjke, morske trave i svakakva nekakva čarobna morska bića kojima ni ime ne znam. Podmorje je prava atrakcija za svakog turista.

Struje u selu ima samo četiri sata dnevno, od 18.00 do 22.00 sata, no znaj jedno, glavna stanica će se tijekom togperioda ugasiti par puta zbog preopterećenja i tada će zavladati potpuni mrak. No, ako ima mjeseca, on će obasjati otoke, a iz mraka će se čuti veseli dječji glasovi. Ljudi će izaći iz svojih kuća i popaliti ručne lampe i nastaviti noćno druženje, jer noć ovdje traje dugo, jednako kao dan. Sviće u pola 6, no mrak pada u pola 6 navečer. Tako je to što si bliže ekvatoru. I tako cijele godine. Temperature su uvijek iste, također. Ne treba ti zimska odjeća, ne trebaju ti čizme, nema računa niti briga oko grijanja, nema zime. U ta četiri sata svi jure napuniti svoje mobitele, a obitelji sjede na podu svojih kuća udaljeni od TVa pola metra i gledaju nekakve dječje programe. Kad se u 22.00 sata i svjetlo službeno ugasi, zavlada potpuni mrak na otoku i sve utone u san. Tada se po tmini mogu čuti krikovi morskih orlova koji nadlijeću selo. Ujutro u 4 sata, otok bude pozivi na jutarnju molitvu s minareta džamija kojih na otoku ima preko 20, a zvuci ezana i molitva čuju se do 5 sati. Tada sve utihne na minutu-dvije i taman kad pomisliš kako ćeš sad napokon zaspati, krene zborno kukurikanje pijetlova i tako sve do izlaska sunca koje je blještavo i vruće i ne dopušta niti najvećim spavalicama da si malo duže odspavaju.

Oko otoka nema zidova niti ograde, no često se dižu šestmetarski valovi te u potpunosti odsjeku otok od kopna. Na otok se ne može doći, niti se s otoka ne može otići. Iako se to rjeđe dešava tokom „suhe“ sezone od ožujka do listopada, dogodilo se za vrijeme mog jednomjesečnog boravka na Karimunjawi. Kakav je to osjećaj biti zarobljenik na otoku? Prvih par dana nitko od turista nije bio svjestan ozbiljnosti situacije, no nakon par dana kada su turisti radi svojih daljnjih planova i obaveza morali napustiti otok i shvatili da je to nemoguće, zavladala je panika. Otokom su danima kružile priče da će tijekom noći doći neki veliki brod i prevesti ljude na kopno, no to se nije događalo. Nakon 5 dana zarobljeništva, ponestalo je voća, povrća i pive za turiste na otoku. Nigdje se nije moglo kupiti bez obzira na sve novce. Glavešina otoka je objavio da na otoku ima zaliha od 5 tona riže, no ako se vrijeme ne poboljša i neki brod ne doveze hranu uskoro, zaliha će se otopiti. Jedino što se na cesti moglo čuti od ljudi je bilo: Laut kasar! (nemirno more)

Potkraj tjedna očajni turisti su plaćali po 200 dolara za prijevoz privatnim aviončićem (koji ima samo 12 sjedala) kako bi se dočepali javanskog kopna. Po otoku se samo pričalo o brodu i njegovoj mogućnosti dolaska. S koje strane će doći, kuda plovi i što će nam sve dovesti samo smo nagađali i tako se dobro zabavljali. Jedne večeri ispred vrata svoje sobe pronašla sam ceduljicu: „Večeras stiže brod s Bornea. Idi u luku i tamo ga čekaj. Ne zna se točno kada će doći, ali sigurno dolazi!“. Nikad nisam saznala tko mi je poruku ostavio, ali sam bila sretna što ljudi misle na druge. Tu večer zaspala sam sa smiješkom na licu, zadovoljna što mogu promatrati i promišljati o ovoj neobičnoj situaciji (otočko zarobljeništvo je možda mnogima znano, ali meni je sasvim strano), bezbrižno, jer otok ionako tada nisam namjeravala napustiti još koji tjedan.
Ujutro sam se po običaju uputila na glavni trg tzv. Alun-alun (nogometni teren koji je u popodnevnim satima služio za utakmice, večernjim satima kao bazar i mjesto za izlaske, nedjeljom ujutro kao mjesto masovnog aerobica, a praznicima kao mjesto glavne otočke manifestacije) gdje se nalazio jedini restorančić/menza kojeg smo zvali Warungmakan (u prijevodu zalogajnica) na svoj doručak. Vjetar više nije jako puhao, sunce je užareno sjalo, a ljudi su nekako bili prpošni. Nešto se dogodilo! Te noći, brod je napokon došao. Te noći, brod je spasio otok od gladi i očajnih turista koji su poput zombija, očajni besciljno lutali otokom pokušavajući pronaći smisao i sreću u zatvoreništvu.

Već pri ulasku u Warung makan osjetila se radost i lakoća, u staklenoj vitrini stajao je neobično veliki izbor povrća i riba. O da, loše vrijeme je prošlo, napunili smo zalihe i sad možemo zaboraviti zarobljeništvo. Iako nije došlo do potpunog nestanka zaliha, ovo iskustvo je bilo dovoljno da naučim cijeniti komotnost koju mi pruža svakodnevni život, ali isto tako mi je pokazala kako da smanjim svoje apetite i potrebe te da se maksimalno prilagodim na ono što nam se nudi, pa makar jela samo rižu i ribu mjesecima.

Otoci nisu poznati po svojoj kuhinji, jede se malo, jede se skromno te se kompletna prehrana otočana sastoji od svega par namjernica: riže, ribe, piletine, tofua, patliđana, chili paprike i čaja (koji se pije iz staklenih krigli s puno leda i šećera). Kruha nema, no u trgovinama se mogu pronaći slatka peciva (najčešće s čokoladom i sirom, istovremeno!) kojega nazivaju Roti (kruh), a uz rižu i ribu se jede Krupuk, krekeri različitih boja, mirisa i okusa.Krupuk možemo pronaći na području cijele jugo-istočne Azije, no najpopularniji su u Indoneziji i Maleziji, a rade se od brašna tapioke ili riže, a dodatkom ribe, škampa ili pileće kože dobivaju različite okuse. Popularna i svugdje prisutna Nazi dan ikan ili ti riža i riba nikako ne idu bez finih krekera. Meni naravno, na samom početku moga putovanja, takva jednolična, nezačinjena a istovremeno preljuta i dosadna prehrana nikako nije odgovarala. Dala bih sve za jednu sočnu pizzu ili tanjur tjestenine, no toliko sam se zaljubila u indonezijsku kulturu i narod da mi je i prehrana postala izuzetno draga i logična i danas, nakon više od mjesec dana nakon povratka iz te zemlje, jedem baš kao i da sam u otočkom zarobljeništvu na Karimunjawi.
Naime, ovako to ide, ujutro nakon buđena u 6.00 jede se riža, riba i kuhano povrće (najčešće patliđani) toliko ljuti da vam izgore usta. Oko podneva se jede svježe voće, ananas, lubenica, papaja, mango, a za večeru opet riža i riba. Ponekad je znalo biti pohanog tofua, pečene piletine i meni omiljenih kuhanih jaja u crnom umaku, no tu sreću smo imali samo rijetko. Kuhana jaja u crnom umaku moja su omiljena indonezijska poslastica. Prvi puta sam ih jela u takvim nehigijenskim uvjetima gdje sam mislila da mi ne gine neka zarazna bolest, no preživjela sam i prerasla svoj strah od malih, uličnih kvazi restorančića pokraj najprometnije ceste u gradu.
Nakon jutarnjeg obroka uvijek sam odlazila u dnevnu nabavku voća na tržnicu koja bi ujutro oko 9 već bila skoro zatvorena. Špica na tržnici je od 4.00 do 6.00 ujutro, a jedan štand opskrbljuje cijelo otočje voćem, pa si bar siguran ako oni nemaju neko voće, da ga nema nitko na otoku. Moje omiljeno voće su bili ananas i liči. Teta na tržnici me je opskrbljivala ličijem (Lengkeng) ujutro, a druga teta mi je pripremala ananas u popodnevnim satima. Ananas (Nanas) je trebalo znati oguliti i narezati na komade, a teta se i voljela slikati. Jednom mi je rekla: „Hajde, slikaj me pa da si znaš i sama ananas oguliti kod kuće!“. Ona je bila moja Nanas lady <3 Naša veza je bila u ozbiljnoj krizi u vrijeme otočnog zarobljeništva nakon što sam joj pojela sve ananase iz njezine ulične vitrine, no sada kada je brod iskrcao svoje zalihe, naša ljubav je opet procvala.

Nakon kupovine voća bila sam spremna za plažu! Udaljena 7-8 kilometara od samog sela, plaža mi je zadala mnogo muka, ali i radosti. Kako na otoku nema javnog prijevoza niti bicikala za iznajmiti, prvih tjedan dana sam pješačila po zvizdanu sat i pol nebili se uskuhana dočepala hladovine palmi i osvježenja u moru. Iako tada nisam znala niti riječi indonezijskog, primjetila sam da mi se mještani sela smijulje jer ne znam voziti motor i pješačim okolo. U par navrata sam im pokušala objasniti kako je pješačenje zdravo i u mojoj zemlji sasvim normalno (ili možda nije?), no brzo sam odustala i prilagodila se otoku. Na toj cesti koja se poput zmije provlačila otokom i vodila me do rajske plaže, upoznala sam mnoge zanimljive duše. Rado bi mi stali sa svojim skuterima i provozali me pokoji kilometar i tako miuštedjeli novi žulj. Vozila sam se tako u različitim prijevoznim sredstvima i čula različite životne priče.
No jednog jutra mi je prekipjelo. Nisam više željela pješačiti, nije mi se više dalo. I ja sam htjela imati svoj motorčić i vozikati se okolo po otoku bez razmišljanja hoće li pasti mrak i koliko mi treba pješice do kuće. I tako odlučno i hrabro kročim nogom u dvoriše nekog lika koji iznajmljuje motore i kažem mu: „Trebam motor! Ne znam voziti motor i nemam vozačku kod sebe!“, a na to će on: „Tidak ada masalah!“ (nema problema), pruži mi ključ od motora i kaže mi da napravim krug po selu. I ok, krenem ja i mislim si ako tamo mogu djeca od 10 godina voziti, bome mogu i ja! I uspjela sam! Malo po malo svladala vožnju, sve do posljednjeg zavoja. Tamo se okupila neka ekipa i mašu meni „HeloNesa!“ i ja onako pristojno mahnem i njima jednom rukom, dok drugom rukom pokušavam skrenuti i zajedno smotorom se nađem na podu. Taj dio nisam rekla vlasniku motora i tako sam lijepo postala dio sela i lokalnog stanovništva koji se doslovno rađa na motoru.

Ne znam dali sam rođena pod sretnom zvijezdom, ali na otoku sam dobila i svoju obitelj: kaka Novi (sestra iz milja), njezinog muža i njihovo dvoje djece. Našim druženjima i veselju nije bilo kraja. Smjestila sam se u njihovoj kući kao kod starih prijatelja, djelila s njima sve što smo jedni i drugi imali. Velika ljubav se tu rodila. Kaka Novi me je upoznala s pola sela. Često su nam dolazili ljudi u goste i na druženja, a kaka Novi je bila ponosna i sretna što za mene može reći kaka Nesa. Iako ona nije znala engleski, uvijek nam je dobro poslužio Google translater, no i ja sam si dala truda i počela učiti indonezijski.
Moja indonezijska obitelj je imala drvenu kućicu u samome moru. Tamo smo odlazili nedjeljama s ostatkom obitelji, jeli, pili i kupali se. U bazenčićima pokraj kuće uzgajali su jastoge, pa je uvijek bilo posla oko čišćenja bazena i hranjenja jastoga. Indonežani su zaista pravi domaćini koji znaju ugostiti gosta poput kralja. Uz takve domaćine nije bilo teško učiti jezik. Kaka Novi i ja smo često znale uglazbiti neke riječi kako bi ih ja što lakše usvojila.
Indonezijski jezik (Bahasa Indonesia) je glavni jezik u Indoneziji ali njime se sporazumijeva tek jedan postotak stanovništva. Ova najveća otočna država svijete broji oko 250 milijuna stanovnika koji se sporazumijevaju na čak 700 jezika. Najpoznatiji su svakako indonezijski, javanski (otok Java) i balinezijski (otok Bali).

Nikad do sada nisam s toliko lakoće i zadovoljstva usvajala i služila se riječima nekog stranog jezika. U početku nisam ništa razumjela i sve što bih čula bilo mi je teško ponoviti. No, Indonežani su mi stalno ponavljali kako trebam govoriti njihov jezik: „Berbicara bahasa Indonesia!“ Meni je bilo teško, no malo po malo shvatila sam kako je indonezijski jezik izuzetno jednostavan, pa tako makan znači sve što ima veze s hranom: Jesi jela? Što si jela? Restoran. Gladna sam. Želim nešto pojesti; dok mandi znači tuširanje i sve što ima veze s tuširanjem: Ideš se otuširati? Tuš kabina. Jesi se otuširala? Trebam se otuširati.
Prve riječi koje sam naučila bile su dovoljne da se približim cijelom selu i da me svi prihvate kao svoju: „Apa kabar?“ Dvije čarobne riječi koje znače „Kako si?“ pomogle su mi da uspostavim komunikaciju s kime god sam željela. Često su me pitali znam li indonezijski, a ja bi im ponosno odgovorila: „Sedikit“ (malo) i tada počela nabrajati što sve znam reći. Indonežani su bili oduševljeni.
Zadnjih dana prije povratka kući, od mnogih sam čula zahvale što sam baš njihov otok od cijele Indonezije odabrala za svoj odmor i što sam, iz njima nepojmljive daljine, doputovala na Karimunjawu. Prije bih rekla da je Karimunjawa odabrala mene, privukla me svojom energijom, privukla me svojom dušom i ja sam se ponovno zaljubila.